U vrijeme kada je otvoren prvi zagrebački pothodnik, koji je vodio od Starčevićevog trga do ulaza u tadašnju Kreditnu banku u Paromlinskoj ulici, bio je najmodernije zdanje u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Sve je počelo od skromnog plana - izgraditi 8 metara širok podzemni prolaz za pješake, no tu je prvobitnu zamisao ubrzo zamijenila mnogo ambicioznija ideja. Skupštinari, građevinari, građani i željezničari složili su se da, umjesto običnog tunela, treba izgraditi moderan, prostran i multifunkcionalan pothodnik, u kom će biti i trgovine i ugostiteljski objekti.
Natječaj za izvođenje radova raspisan je u rujnu 1969., a ubrzo nakon toga čitav prostor oko hotela Esplanade pretvoren je u ogromno gradilište na kom se isticao natpis – Pothodnik Glavnog kolodvora, izvođač radova Industrogradnja, projektant prof. K. Tonković.
Kako je inspektor prekinuo 'tajnu' gradnju
Iako zvuči gotovo nevjerojatno, te jeseni 1969. godine prvi se zagrebački pothodnik počeo graditi bez građevinske dozvole, a u nastavak gradnje krenulo se i bez potrebne projektne dokumentacije. Na poprištu „divlje gradnje“ punih se pet se mjeseci 'u tajnosti' kuckalo, održavalo se gradilište, pripremala se gradnja, uvodili su se struja, vodovod, telefon,... sve dok jednog dana tadašnji republički, građevinski inspektor nije odlučio preskočiti ogradu gradilišta i provjeriti situaciju na terenu. Bio je to početak golemog skandala – utvrđeno je da se kompleksan objekt gradi bez građevinske dozvole, „na divlje“, a uz to i „napamet“, bez projekta.
Čim je 'pukla bruka' gradnja pothodnika je zaustavljena - od 6. veljače, do 25. travnja na gradilištu pothodnika sve je stalo. Uslijedio je težak put dobivanja projekta, dozvola, suglasnosti i svega ostalog potrebnog za gradnju tako velikog i važnog objekta. Uz projektanta pothodnika, prof. K. Tonkovića, važnu je ulogu na projektu imao i dipl. ing arhitekture, B. Štern, dok je arhitektonsko uređenje unutrašnjosti izvedeno u AB Centru. Nakon što je konačno izdana građevinska dozvola, radovi su krenuli dalje. Izgrađeni su upornjaci i ploča, nakon čega je mehanizacijom iskopana zemlja. Hodnik ispod zemlje natkriven je tzv. kontinuiranom pločom, s križnom armaturom, koja može izdržati opterećenje od oko 140 tona. Mjerenja i ispitivanja s pomoću tadašnje 120 tonske parne lokomotive, pokazala su vrlo dobre rezultate.
„Shopping rudnik“ 3 puta veći od projektiranog
Pri gradnji pothodnika iz tunela je iskopano 40.000 kubika zemlje, utrošeno je 7500 tona betona te 4600 tona betonskog željeza. Konačne dimenzije objekta bile su gotovo trostruko veće od onih koje su bile prvobitno ucrtane i zamišljene u prijašnjim projektima. Vrijednost velikih građevinskih radova, obavljenih do ljeta 1973. godine, bila je procijenjena na 43 milijuna tadašnjih dinara. U srpnju, te godine, na završnim je radovima na gradilištu punom parom radilo 90 radnika, koji su dovršavali građevinske radove na sjevernom, srednjem i južnom ulazu. Radnici 'Industrogradnje' montirali su električne i vodovodne instalacije, grijanje, klima uređaje... Polagali su kamene ploče, postavljali keramičke pločice, ličili stolariju... Na sjevernom ulazu u pothodnik bila su postavljena dva eskalatora - bile su to prve javne, pokretne stepenice u gradu. Kao šlag na tortu, na samom kraju radova, na lokale osvijetljene s 1664 svjetiljke montirane su velike, staklene stijene. Sekurit stakla, površine 1500 četvornih metara, bila su uvezena iz Italije.
U sklopu podzemnog prolaza dugog 168, širokog 21 i visokog oko 3 metra, koji je povezao južni i središnji dio grada te središte grada s tada budućim, glavnim stajalištem gradskih autobusa niknuo je i čitav „shopping rudnik“. Ispod zemlje je zaživjela prava robna kuća s 1800 četvornih metara prodajnog prostora, ukupno 26 lokala smještenih s obje strane 8 metara široke pješačke staze. Od ukupno 4500 četvornih metara prodajni prostori zauzeli su gotovo 2000 četvornih metara.
Prema planu, pothodnik je trebao biti prohodan već krajem 1973., no svoje je konačno obličje ipak dobio tek u ožujku 1974., a prvi su pješaci kroz pothodnik prošetali, na današnji dan, 23. svibnja 1974.. Rođenje pothodnika značilo je smrt za dotrajali, pješački most preko željezničke pruge, ali i novu vizuru za taj dio Zagreba.
Nakon što su 45 pobili sve živo i staro i mlado, nije uopće bilo stručnjaka da po pravilima struke išta napravi. A nije bilo ni važno. Došli su u opancima i uselili u lijepe gospodske sanove i kuće. Danas opet vode Zagreb opet im je portefej najveći uzor i opet mrze i nemaju sposobnost nizašto.