Četernesti dan rata između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana sve više poprima obilježja rata koji se širi izvan početnih planova i političkih kalkulacija. Američki predsjednik Donald Trump gotovo svakodnevno govori da su američki i izraelski udari uništili velik dio iranske vojne infrastrukture, uključujući baze, raketne sustave i objekte povezane s Revolucionarnom gardom. Međutim, događaji na terenu pokazuju da Iran i dalje ima sposobnost odgovora. Raketni i napadi dronovima nastavljaju pogađati izraelske ciljeve, ali i američke baze i interese u državama Perzijskog zaljeva, što potvrđuje da Teheran još nije vojno slomljen kako to često predstavlja Washington.
Napetosti su dodatno porasle nakon oštre poruke novog iranskog vrhovnog vođe Mojtaba Khameneija koji je upozorio da Iran neće odustati od osvete i da je spreman koristiti sve kapacitete ako se rat nastavi. Posebno je naglasio mogućnost zatvaranja Hormuškog tjesnaca, jedne od najvažnijih energetskih arterija na svijetu. Kroz taj uski morski prolaz prolazi velik dio globalne trgovine naftom, a svaka prijetnja njegovu zatvaranju odmah izaziva snažne potrese na svjetskim tržištima energije. Već sama retorika iz Teherana dovela je do naglog rasta cijena nafte, jer bi stvarna blokada tog tjesnaca mogla izazvati globalnu energetsku krizu. Iran pritom pokušava proširiti sukob i na druge frontove u regiji.
Teheran računa na mrežu saveznika koju naziva “frontom otpora”, u kojoj su organizacije poput libanonskog Hezbollaha, kao i brojne šiitske milicije u Iraku i te Hutista u Jemenu i drugim državama Bliskog istoka. Cilj takve strategije je pokazati da napad na Iran ne ostaje lokaliziran sukob nego da može destabilizirati cijelu regiju, uključujući američke vojne baze i energetsku infrastrukturu koja je ključna za svjetsko gospodarstvo. U analitičkim i sigurnosnim krugovima sve se više govori o činjenici da je Iran već od početka rata počeo gađati energetsku infrastrukturu u zemljama Zaljeva. Iranski projektili i dronovi pogodili su naftne objekte, logističke centre i pomorsku infrastrukturu povezanu s izvozom nafte u državama poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta, što je u pojedinim slučajevima privremeno paraliziralo dio proizvodnje i transporta nafte.
Takvi udari pokazuju da Iran ne cilja samo vojnu infrastrukturu nego i energetsku arteriju svjetskog gospodarstva, svjestan da napad na naftni sektor može imati globalni učinak i dramatično povećati cijenu rata za Zapad i njegove saveznike u regiji. Energetska infrastruktura u Perzijskom zaljevu zato se smatra jednim od najosjetljivijih strateških ciljeva na svijetu, jer svaki ozbiljniji poremećaj u proizvodnji ili transportu nafte odmah utječe na globalna tržišta i gospodarsku stabilnost mnogih država.
U isto vrijeme izraelski premijer Benjamin Netanyahu gleda na sukob s Iranom i kao na stratešku priliku. Izraelsko vodstvo godinama smatra da je iranski nuklearni program najveća sigurnosna prijetnja državi Izrael. Zbog toga dio izraelskih političkih i vojnih krugova smatra da rat ne treba brzo završiti ako postoji mogućnost da se vojno oslabi iranski režim ili da se dugoročno smanji utjecaj Teherana u regiji. U takvom kontekstu izraelska strategija često ide dalje od trenutnog vojnog odgovora i ima širi cilj promjene regionalnog odnosa snaga.
Dok Washington i Tel Aviv vode rat protiv Irana, jedan svjetski lider u pozadini možda najviše profitira od cijele krize. Riječ je o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Mnogi analitičari smatraju da Moskva prati razvoj događaja s određenom dozom političkog cinizma, svjesna da svaka eskalacija na Bliskom istoku podiže cijene energije i time povećava prihode Rusije. Upravo zato se često kaže da se Putin “smije sam sebi”, jer rat koji vodi Amerika protiv Irana objektivno povećava geopolitički i ekonomski prostor Rusije. Indikativno je da je Vladimir Putin među prvima koji su profitirali od nove krize.
Američko Ministarstvo financija najavilo je dodatne korake koji bi mogli ublažiti sankcije na rusku naftu, navodeći rast cijena sirove nafte tijekom trgovinskog i energetskog sukoba s Iranom kao jedan od razloga. Washington se priprema izdati posebne dozvole koje bi omogućile isporuku i prodaju određenih pošiljki sankcionirane ruske nafte i naftnih derivata u sljedećim mjesecima. Time se pokazuje paradoks ove krize: dok Amerika vodi sukob protiv Irana kako bi oslabjela njegove regionalne ambicije, istodobno potezi Washingtona mogu neizravno pomoći ruskom energetskom sektoru.
U širem geopolitičkom smislu ova situacija pokazuje koliko je rat na Bliskom istoku povezan s globalnim energetskim i političkim interesima. Trump pokušava pokazati odlučnost i vojnu snagu, Netanyahu vidi priliku za dugoročno slabljenje Irana, Teheran pokušava proširiti sukob i povećati cijenu rata za svoje protivnike, dok Putin promatra krizu kao stratešku priliku za jačanje ruskog utjecaja i prihoda od energije. Upravo ta kombinacija različitih interesa stvara opasnu dinamiku u kojoj se sukob lako može proširiti i prerasti u mnogo širu regionalnu krizu s globalnim posljedicama.