Dva mjeseca su ga čelnici Europske unije i drugih država članica, posebno Ursula von der Leyen i njemački kancelar Friedrich Merz pokušali slomiti – milom, tako da su ga pozivali na večere, ili silom – prijeteći da će njegovoj zemlji Belgiji za kaznu uskratiti sredstva, baš poput Mađarske, ne bi li pristao na plan kojim bi Unija financijsku pomoć Ukrajini osigurala zajmom koji bi se otplaćivao prihodima od kamata na zamrznutu rusku državnu imovinu vrijednu oko 200 milijardi eura. Nisu uspjeli. Nisu uspjeli ni tijekom maratonskog 16-satnog summita u Bruxellesu. Dok su drugi čelnici pokušavali pronaći formulacije koje bi zadržale političku simboliku jedinstva, belgijski premijer Bart De Wever uporno je ponavljao: pravni okvir, fiskalni rizik, odgovornost prema poreznim obveznicima, mogućnost tužbi i odmazde. Rasprave koje su se pomicale prema moralnim ili povijesnim argumentima sustavno je vraćao na razinu izvedivosti. To nije bio stil prilagođen jednoj raspravi, nego obrazac. Desetljećima je Belgija bila srce Europe. Paradoks da se njezin aktualni premijer suprotstavio Europskoj uniji – i u tome uspio – označava novo poglavlje za cijeli blok, ali i precizno opisuje De Weverovu političku karijeru.
Kad je 3. veljače ove godine položio prisegu i preuzeo dužnost premijera, Bart De Wever postao je utjelovljena figura kontradikcije: na čelo države došao je čovjek koji je godinama tvrdio da Belgija, u obliku u kakvom postoji, ne funkcionira; arhitekturu zemlje secirao je hladno i sustavno, tražeći dublju autonomiju Flandrije, a ne emocionalno jedinstvo zemlje. Njegovo imenovanje zato nije doživljeno kao trijumf ideologije, nego kao rezultat političke aritmetike, kompromisa i zamora sustava koji je morao nekako iznjedriti vladu. Bart De Wever rođen je 1970. u Mortselu, u flamanskom dijelu Belgije, u obitelji snažno obilježenoj flamanskim nacionalnim krugovima. Njegov otac Luc De Wever bio je povezan s paravojnom organizacijom Vlaamse Militanten Orde, koja je bila aktivna u poratnom razdoblju te je zagovarala neovisnost Flandrije, da bi je vlasti 1981. zabranile zbog nasilja. Sam De Wever taj obiteljski kontekst nikada nije poricao, ali dosljedno ga smješta u povijesni okvir.
– Prošlost treba razumjeti, ali ne romantizirati – rekao je u više navrata. Kad ga se pita je li ga oblikovao očev politički angažman, De Wever to odbacuje kao pogrešno pitanje. Ne nudi priču o odrastanju, razgovorima kod kuće ili formativnim trenucima. Umjesto toga vraća se na povijesni okvir poslijeratne Flandrije i na način na koji su se političke ideje prenosile institucijama, a ne obiteljskim emocijama. O majci i sadašnjem privatnom životu govori rijetko: izrazito čuva svoju privatnost, gotovo je asketski nastrojen u odnosu prema javnoj izloženosti obitelji. Iznimka je bila kada je njegova supruga Veerle Hegge, s kojom je 25 godina i imaju četvero djece, a koja inače radi kao učiteljica u osnovnoj školi, prije nekoliko godina napisala knjigu "Glas moje šutnje" i progovorila o anoreksiji povezanoj s traumom iz djetinjstva, razbijajući tabu o poremećajima prehrane u kasnijoj dobi. Do tada je njezin suprug tek neodređeno spominjao da je ozbiljno bolesna te da njihova kći ima problema.
De Wever je isprva započeo studij prava u Antwerpenu, no nakon dvije godine odustaje i prebacuje se na povijest na KU Leuven. Taj se zaokret često navodi kao ključ za razumijevanje njegova političkog mentaliteta. Povijesni interes Barta De Wevera koncentriran je prije svega na Flandriju u 20. stoljeću, posebice na poslijeratni flamanski nacionalizam, što se često navodi kao ključni intelektualni temelj njegova kasnijeg političkog razmišljanja. Zanimaju ga Rim, ali i Drugi svjetski rat, ali ne kao povijesna drama, nego kao dugotrajni politički lom. U javnim istupima govori o tome kako rat dugoročno deformira političke sustave, kako se kolaboracija, krivnja i šutnja prenose u institucije te zašto se neka pitanja ne mogu "zatvoriti" simboličkim gestama pomirenja. De Wever ne razmišlja u kategorijama brzih rješenja, nego dugih lukova: pojašnjava da političke krize promatra kroz povijesne obrasce, osobito one vezane za raspade i transformacije država.
U politiku ulazi kroz flamanski nacionalni milje, a 2004. preuzima vodstvo tada marginalne stranke N-VA. U sljedeća dva desetljeća pretvara je u najveću političku snagu u zemlji. Nije riječ samo o izbornom nego i strateškom usponu. Da bi N-VA izveo iz uske niše i učinio je sposobnom za vlast, De Wever napušta isključivo separatistički diskurs i gradi široku konzervativnu platformu. Cilj nije bio rušenje države izvana, nego njezina promjena iznutra. U belgijskim medijima često ga se opisuje kao "političku životinju", čovjeka koji živi politiku. Taj je dojam dodatno učvrstio dokumentarac o njemu, sniman tijekom deset godina. Kamera bilježi političara opsjednutog jezikom i formulacijama, osobu koja sama piše ili dorađuje vlastite govore, trošeći katkad više vremena na jednu riječ nego na cijeli govor, i rijetko prepušta kontrolu drugome. U istom filmu De Wever priznaje da često postoji nesklad između onoga kako njegove rečenice zvuče u njegovoj glavi i kako ih drugi doživljavaju – riječi mu u glavi uvijek zvuče smješnije nego kad ih izgovori, dok publika osjeti suhoću, sarkazam i preciznost.
Jedan od rijetkih trenutaka koji je trajno promijenio odnos javnosti prema njemu dogodio se izvan politike. Sudjelovanje u popularnom televizijskom kvizu "Najpametniji čovjek na svijetu" krajem 2000-tih bacilo je sasvim drukčije svjetlo na De Wevera. Riječ je o formatu koji ne daje prednost nikome: natjecatelji – a često su to političari – izloženi su brzini, pritisku i ironiji, bez mogućnosti skrivanja iza funkcije. U tom okruženju De Wever se pokazao kao brz, iznimno obrazovan i neočekivano samoironičan sudionik. Anegdote iz emisije postale su dio njegova medijskog mita: nije pokušavao biti simpatičan, nije igrao na publiku i bez problema je priznavao kad nešto ne zna. Njegov humor bio je suh i često zakašnjeli, što se savršeno uklopilo u njegov kasniji komentar da mu šale "u glavi zvuče smješnije nego naglas". Stigao je do završnice natjecanja, ali važnije od plasmana bilo je to što je iz emisije u emisiju pokazivao stabilnost pod pritiskom. Kviz mu nije donio to da postane omiljen, ali širem krugu ljudi, ali i svojim protivnicima, od tada je bio jasan i artikuliran – i to je bio prijelomni trenutak.
Jedan aspekt njegova života ipak je postao dio javnog narativa, iako ne njegovom voljom. Na početku političke karijere Bart De Wever bio je izrazito pretio – težio je više od 140 kilograma. Belgijski mediji taj su podatak bilježili otvoreno, katkad i grubo. Godine 2012. De Wever je, pod medicinskim nadzorom, izgubio oko 60 kilograma. Sam je u početku odbijao simbolička tumačenja gubitka težine. Kad je poslije ipak govorio o tome, činio je to u istom funkcionalnom registru kao i o drugim osobnim temama. – Nije riječ o izgledu. Bila je to odluka vezana za zdravlje i kontrolu – govorio je. Zanimljivo, De Wever je otvoreno dovodio u pitanje pretpostavku da mu je mršavljenje politički koristilo. – U Flandriji ljudi vole burgundijski stil života. Često se političare s 'mesom na kostima' doživljava bližima ljudima – rekao je, aludirajući na kulturnu sklonost obilju i hedonizmu. Ako je u toj promjeni vidio ikakvu poruku, bila je to poruka ustrajnosti, a ne preobrazbe identiteta.
Ustrajnost mu je pomogla na zadnjem EU summitu: belgijska opreznost oko korištenja zamrznute ruske imovine proizlazi iz mjesta na kojem se Belgija objektivno nalazi u europskom financijskom sustavu. To mjesto zove se Euroclear – institucija koja čuva vrijednosne papire u elektroničkom obliku. Budući da su ruske državne rezerve bile investirane upravo u vrijednosne papire koji se poravnavaju preko Eurocleara, sankcije EU dovele su do toga da se golemi iznosi ruske imovine zamrznu unutar tog sustava. Time je Belgija, iako nije donosila političku odluku, postala pravna i institucionalna točka za provođenje sankcija, ali i mjesto gdje bi se, u slučaju odmazde Rusije ili mogućih tužbi, testirao ovaj vrlo osjetljiv pravni eksperiment. – Teret neće pasti na belgijske porezne obveznike – ponavljao je na summitu, tražeći da mu se da bjanko ček, ako se već ide na tu varijantu, što – naravno – nije prošlo. EU je prešao na plan B – zajedničko zaduživanje. U konačnici, kompromisni dogovor, kao što je to često slučaj u odlučivanju u EU, znači da ga gotovo svaki čelnik može predstaviti kao pobjedu. Ali nitko više od belgijskog premijera. Loša vijest za njega jest da se u hodnicima europske moći dugo neće zaboraviti njegov stav. U dogledno vrijeme ne može računati na to da će mu Komisija u bilo kojem smislu izaći u susret. I to je još jedna lekcija o promjenjivoj moći koju belgijski premijer ovoga puta neće vidjeti u knjigama, nego u svom statusu.
Po čemu je zvijezda? Po tome što su mu bitniji poslovni interesi s rusima od naroda u Ukrajini? Kome je to u interesu?