Na današnji dan, 8. rujna 1941., počela je najduža i najsmrtonosnija opsada u modernoj povijesti - opsada Lenjingrada, današnjeg Sankt Peterburga, koja je potrajala sve do 27. siječnja 1944. Oko tri milijuna stanovnika koji su se našli u okruženju čak je 872 dana proživljavalo agoniju gladi - jeli su tapete, kruh od piljevine, kućne ljubimce, a pred kraj opsade zabilježeni su i slučajevi kanibalizma. Okrutna zima je pak sa sobom donosila nove probleme, zbog ekstremno niskih temperatura umiralo se od smrzavanja. Više od milijun građana oslobođenje Lenjingrada nije dočekalo, a među preminulima je, kako je sam ispričao, bio i stariji brat sadašnjeg predsjednika Rusije, Vladimira Putina.
Tog 8. rujna 1941. godine, kada su snage njemačkog Sjevernog armijskog korpusa, pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma Rittera von Leeba, zauzele Schlüsselburg, na obali jezera Ladoga, željezni obruč oko današnjeg Sankt Peterburga, bio je zatvoren. Tog je dana za tri milijuna stanovnika tog grada započelo 872 dana pakla. Kao dio zlokobne Operacije Barbarossa, pokrenute 22. lipnja 1941. godine, plan Adolfa Hitlera bio je nedvosmislen i jasan - ta invazija na Sovjetski Savez nije bila samo još jedna vojna operacija u nizu, bio je to "rat uništenja" koji je trebao ostvariti Führerove dugogodišnje vizije o "Lebensraumu" - životnom prostoru za njemački narod. Hitlerove direktive bile su prožete mržnjom prema boljševizmu i slavenskim narodima, koje je smatrao "rasno inferiornima", a sam plan predviđao je ne samo vojnu pobjedu, nego i sustavno uništavanje komunizma, porobljavanje stanovništva i potpunu eksploataciju ekonomskih resursa osvojenih teritorija.
S ciljem da tadašnji Lenjingrad i njegove stanovnike izbriše s lica zemlje Hitler je, umjesto izravnog, vojnog napada na dobro utvrđeni grad, odabrao jednu potpuno drugu taktiku koju je smatrao dobitnom – sustavno izgladnjivanje kojim je, uz bombardiranje, želio zauvijek uništiti grad i oko dva i pol milijuna njegovih stanovnika. Prema direktivi koja je bila poslana Armijskoj grupi Sjever grad je trebalo 'hermetički' zatvori, odbiti svaku eventualnu ponudu kapitulacije, a stanovništvo potom prepustiti smrti od gladi.
U paklu gladi
Već u prvim danima opsade, njemačko zrakoplovstvo izvelo je snažan napad na skladišta hrane Badajev, uništivši tisuće tona žita, brašna i šećera. Za stanovnike Lenjingrada bila je to smrtna presuda, jer su preostale zalihe hrane u gradu bile dovoljne za samo 35 dana. Dnevne porcije kruha bile su stoga smanjene na 125 grama po osobi. Bilo je to daleko od pravog kruha, sličilo je vlažnoj, ljepljivoj masi u kojoj je bilo jedva 50 posto brašna, dok su ostatak činili piljevina, celuloza i druge nejestive primjese. Glad je ljude natjerala i na krajnje očajničke mjere, jeli su kućne ljubimce, štakore i ptice. Skidali su tapete sa zidova kako bi kuhali ljepilo napravljeno od krumpirovog škroba, a jeli su prokuhanu kožu. U najmračnijim danima zime 1941-1942., pojavili su se i slučajevi kanibalizma, iz
NKVD-a (sovjetske tajne policije i sigurnosne službe) kasnije je potvrđeno da su u agoniji gladi neki jeli leševe, a bilo je i onih koji su ubijali radi ljudskog mesa.
Ubrzo je u gradu nestalo struje, grijanja i vode. Uz glad, snažan udarac stanovnicima zadavala je i hladnoća. Prva zima opsade, ona 1941. na 1942. godinu, bila je apokaliptična i jedna od najokrutnijih zima u modernoj ratnoj povijesti. Temperature su se spuštale do - 40 stupnjeva Celzijevih, pretvarajući grad u ledenu grobnicu. Da bi se ugrijali, ljudi su u svojim domovima palili namještaj, knjige i podove, a vodu su, riskirajući smrt od snajperskog metka, nosili iz rupa probijenih u ledu na rijeci Nevi.
U gradu odsječenom od svijeta, smrt je postala svakodnevica, ljudi su umirali na ulicama, u redovima za kruh, u svojim domovima... Preživjeli, preslabi da kopaju grobove u zaleđenoj zemlji, ostavljali su tijela svojih najmilijih na ulici ili su ih vukli na dječjim saonicama do masovnih grobnica, gdje je pokopano gotovo pola milijuna žrtava.
Cesta života i cesta smrti
Jedino slabašno svjetlo na kraju tunela bila je Cesta života - jedini, slobodan koridor koji je grad povezivao s ostatkom svijeta. Tom opasnom rutom, preko zaleđenog jezera Ladoga, s teritorija koji su kontrolirali Rusi u izolirani je grad stizalo ono najpotrebnije. Pod neprestanom njemačkom vatrom i zračnim napadima konvoji kamiona su zimi prevozili minimalne količine hrane u grad, a na povratku su evakuirali iscrpljene civile, uglavnom žene i djecu. No, cesta života nekima je postala cesta smrti – mnogi kamioni bili su uništeni u napadima ili su pak propadali kroz led, pretvarajući jezero u groblje. No, unatoč tome, taj je put bio snažan simbol nade i otpora te vitalna arterija koja je ipak spriječila potpunu kapitulaciju grada, omogućivši Lenjingradu da diše, pa makar i plitko.
Grad koji se odbio predati
U uspjeh svog plana Hitler je bio toliko uvjeren da je navodno već dao tiskati i pozivnice za proslavu pobjede u lenjingradskom hotelu Astoria, no grad se, unatoč svemu, odbio predati. Našavši se oči u oči s prijetnjom potpunog uništenja, Lenjingrad i njegovi stanovnici pružili su nevjerojatan otpor. Unatoč gladi i hladnoći, tvornice su nastavile proizvoditi oružje i streljivo za branitelje na prvoj crti. Jedan od najpotresnijih primjera otpora dogodio se u čuvenom Vavilov institutu, gdje je bila pohranjena jedna od najvećih svjetskih zbirki sjemena. No, iako su bili okruženi tonama jestivih sjemenki, znanstvenici su umirali od gladi, ne želeći pojesti niti jedno zrno kako bi za buduće generacije sačuvali neprocjenjivo botaničko nasljeđe. U tim teškim danima čak niti kulturni život Lenjingrada, iako sveden na minimum, nije u potpunosti zamro. Kazališta i kina su radili, a najsvjetliji trenutak otpora dogodio se 9. kolovoza 1942. – upravo na taj dan kada je Hitler planirao proslaviti pad grada, filharmonija je izvela Sedmu simfoniju Dmitrija Šostakoviča, poznatu kao "Lenjingradska". Izgladnjeli glazbenici svirali su prkosno, a skladba je putem zvučnika emitirana diljem čitavog grada, tako da je zvuk dopirao i do njemačkih linija. Bila je to moćna poruka da grad i dalje živi te da se nikada neće predati.
Ključna strateška greška
Hitlerova odluka da se krene s dugotrajnom opsadom, umjesto brzog, izravnog napada na Lenjingrad, pokazala se jednom od njegovih ključnih, strateških pogrešaka. Iako je taktika izgladnjivanja uzrokovala nezamislive patnje i smrt stotina tisuća civila, ona je istovremeno primorala goleme njemačke snage na statičku obrambenu poziciju oko grada te su se one tako našle zarobljene u vlastitoj zamci, vezane uz jednu lokaciju, dok su se drugdje na frontu otvarali kritični procjepi koji su zahtijevali hitno pojačanje. Zbog te fatalne greške u procjeni, koja je bila vođena željom za uništenjem, a ne vojnim osvajanjem, izgubljena je strateška inicijativa na cijelom Istočnom bojištu, što je u konačnici doprinijelo njemačkom porazu na prostranstvima Sovjetskog Saveza.
Operacija Iskra i konačno oslobođenje
U siječnju 1943. Crvena armija pokrenula je operaciju "Iskra". Nakon tjedan dana žestokih borbi, sovjetske snage uspjele su probiti njemačke linije južno od jezera Ladoga te otvoriti kopneni koridor širok desetak kilometara. Iako grad još nije bio potpuno oslobođen, bio je to početak kraja potpune opsade, nakon čega se poboljšala opskrba hranom, što je izmučenim stanovnicima donijelo kakvo takvo olakšanje. Konačno oslobođenje stiglo je godinu dana kasnije. U sklopu velike Lenjingradsko-novgorodske operacije, sovjetske trupe su 27. siječnja 1944. potpuno razbile obruč, potisnuvši njemačke snage 60 do 100 kilometara od grada. Nakon 872 dana patnje, opsada Lenjingrada konačno je bila službeno okončana. Cijena opstade grada bila je stravična, prema procjenama stradalo je između 1 i 1,5 milijuna vojnika i civila. Iako su ruševine i opustjeli domovi stvarali dojam grada duhova, Lenjingrad je ipak preživio, postavši vječni simbol otpora i nepokolebljive ljudske volje za preživljavanjem, te vječni spomenik hrabrosti običnih ljudi koji su, u neljudskim uvjetima, pokazali da ljudski duh, kolektivna solidarnost i nepokolebljiva vjera u bolju budućnost mogu pobijediti i najsurovije planove, čiji je cilj bio genocid i kulturocid.
Grad lopova-David Benioff, izvrsna knjiga na temu.