Osim Petra Muse, u Dallasu – daleko od svjetala reflektora – živi još jedan hrvatski nogometaš, nekadašnja zvijezda američkog malog nogometa, 64-godišnji Michael Mike Uremovich, Likota rođen u Perušiću.
U 40 utakmica 108 golova
– Iz Like sam s roditeljima otišao sa sedam i pol godina. Moji roditelji su se bili odlučili na veliku životnu promjenu, želeći si dati neku novu šansu. Oboje su bili učitelji u Perušiću, a moj ujak Stipe Bašić iz Konjskog Brda bio je prije nas otišao preko oceana, pa smo mu se pridružili u Torontu. Naši ljudi tamo su uglavnom radili na građevini – počeo je svoju priču Uremovich, pa nastavio:
– Nogomet sam počeo igrati u Torontu, prvu ozbiljniju šansu dobio sam kao dijete u akademiji tamošnje Croatije, članu National Soccer League. Taj klub bio je preteča Metros Croatije. S 14 godina bio sam pozvan u reprezentaciju kanadske države Ontario, a potom i u kanadsku selekciju do 18 godina. Igrao sam na poziciji središnjeg veznog igrača. No umjesto da sam ostao graditi karijeru u velikom nogometu, s jednim prijateljem odlučio sam se okušati u malom nogometu, tzv. indooru.
New York Arrows, Montreal Manic, Phoenix Pride, Dallas Sidekicks u dva navrata i Baltimore Blast bili su Uremovichevi klubovi.
– Dok sam bio u New York Arrowsima, tamo još 1980. godine, naš najbolji igrač bio je bivši hajdukovac Slaviša Steve Žungul, koji je pobjegao iz Jugoslavije, i s obzirom na takvu situaciju, u Americi nije mogao ishoditi papire za igranje velikog, pa je prešao na mali nogomet. Tako je postao najveća zvijezda New York Arrowsa, pa i cijele lige. Tada sam imao 18 godina i s divljenjem sam gledao Žungula kako igra. Pa on je u 40 utakmica za nas dao 108 golova! Bilo mi je nevjerojatno da igram uz jednog tako poznatog igrača. Bila su tu i dvojica bivših dinamovaca, Veljko Val Tukša i Damir Šutevski. Kada sam poslije postao igrač Dallasa, Žungul je igrao za Tacoma Stars, te smo 1987. godine završili u finalu lige. Ja sam bio s jedne, a Žungul i Tukša s druge strane. Žungul i ja nismo bili veliki prijatelji, on je i stariji od mene osam godina, ali imali smo veliki međusobni respekt. Mi smo njih u sedmoj utakmici play-offa pobijedili u Tacomi i osvojili titulu, a Žungul mi je tom zgodom poklonio svoj dres. To mi je baš draga uspomena, čuvam ga i danas.
Što ste radili nakon završetka karijere igrača?
– Gotovo trideset godina trenirao sam lokalnu djecu između 6 i 17 godina, najviše iz privatnih klubova, ne na profesionalnoj razini. Također, bio sam zaposlenik proizvođača sportske opreme, najprije Pume, potom i Diadore, a sada sam privatni poduzetnik.
Idete li na nogometne utakmice u Dallasu, pratite li nastupe Petra Muse?
– Odem ponekad, jako lijepo dečko igra.
Je li Petar toliko moćan i dobar da zavrjeđuje nastup protiv Engleza u prvih 11?
– Puno puta znalo se dogoditi da igrači koji sjajno igraju u klubu drukčije izgledaju kada dođu na svjetsku pozornicu s reprezentacijom. Petar je tu zajedno s ostalim napadačima, meni je teško procijeniti tko je od njih u najboljoj formi i reći – taj treba igrati. Tek kada se taj nastup dogodi, mi ćemo znati je li ga zavrijedio.
Koliko vam kao Hrvatu iz Dallasa znači dolazak naše reprezentacije u vaš grad?
– Ma to je za nas velika stvar! Sada nam dolaze drugi put. U ožujku 2018. ovdje je igrana utakmica Hrvatska – Meksiko, tada nas je 11-ero iz obitelji bilo na stadionu. Sjećam se kao da je bio jučer; bio je utorak, kiša je padala nesmiljeno čitav tjedan, utakmica je igrana od 20.30 sati, stadion je bio pun, osamdeset tisuća ljudi, od toga 75 tisuća Meksikanaca i pet tisuća naših Hrvata koji su došli sa svih strana Sjeverne Amerike. Za nas je to zaista bio poseban doživljaj, pobijedili smo 1:0 iz jedanaesterca.
Vatreni nas razmazili
Kakvu utakmicu očekujete protiv Engleza, možemo li im se oduprijeti?
– Kao mala nacija uvijek imamo poseban motiv dokazivati se protiv Engleza, a onda imamo i očekivanja da ćemo dobro proći protiv njih. Ovdje govorim ljudima da moramo biti presretni što imamo ovakvu reprezentaciju; imamo tri medalje sa svjetskih prvenstava, a Engleska – velika zemlja – bila je svjetski prvak 1966., a od tada nikada više nije završila ni na drugom, ni na trećem mjestu. Moram reći da nas je reprezentacija svojim uspjesima malo i razmazila, pa sada mislimo da će svaki put tako biti, ali ako znamo da se primjerice Talijani opet nisu uspjeli plasirati, da je i Nizozemska propuštala svjetska prvenstva, ne treba pretjerivati s očekivanjima. Bit će to velika borba od prvog nastupa, a konačan ishod teško je predvidjeti. Argentina je na posljednjem SP-u u prvoj utakmici bila poražena od Saudijske Arabije; tko je tada mogao pomisliti da će biti svjetski prvak – zaključio je Mike Uremovich, čiji je šestogodišnji unuk Luka dobio ime po Luki Modriću.
Evo Plenkoviću kandidata za ljetnu školu "Domovina". Sada je prilika da pokupi ovakve sa "hrvatskim korjenima" inače će mu propasti 850 miliiona eura. Ovaj će morat opet mijenjat prezime, ili će ostat Uremovich, da se zna kojih je korijena.