1. DIO

Tuđman je bio čelnik Partizana, ali njegovu ulogu ne treba preuveličavati ni minorizirati

Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL
Tuđman je bio čelnik Partizana, ali njegovu ulogu ne treba preuveličavati ni minorizirati
05.03.2018.
u 20:35
Ekskluzivno donosimo izvatke iz knjige "Nogomet i politika" počevši od poglavlja "Vodeći političari u hrvatskom nogometu"
Pogledaj originalni članak

Dug je popis političara, najviše onih s lokalne i republičke razine, koji su bili na čelnim položajima u prvoligaškim klubovima i u nogometnoj organizaciji, kako za vrijeme Jugoslavije tako i u prvom desetljeću samostalne Hrvatske.

Ivan Šibl i Ivo Vrhovec djelovali su u vrijeme kad su imali moć, uz ostale svoje dužnosti, kao predsjednici Dinama: prvi od 1959. do 1967., a drugi od 1984. do 1987. Karizmatični Šibl bio je narodni heroj i general Jugoslavenske armije, uz ostale vojne dužnosti i politički komesar Zagrebačkoga korpusa; osobito je zaslužan kao osnivač i prvi generalni direktor RTV Zagreba te kao pisac memoarske literature vezane uz rat. Oprezni Vrhovec, koji je za razliku od samosvojnoga Šibla nakon hrvatskoga proljeća nastavio s političkim angažmanom, i to u tandemu s utjecajnim bratom Josipom, između ostaloga je dugo djelovao (od 1972. do 1978.) kao gradonačelnik Zagreba. Njima svakako treba pridodati i Marka Belinića, iako taj narodni heroj nije formalno bio predsjednik kluba, već “samo” počasni predsjednik. Vrijedi napomenuti da su i ostali počasni predsjednici toga kluba najviše (bili) političari: uz Ivana Šibla, taj laskavi naslov dosad su dobili Većeslav Holjevac, Franjo Tuđman i Milan Bandić.

Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Dinamo

Koga je ubio Tito Kirigin?

Iako navijač Dinama, Tuđman je od 1958. do 1963., uglavnom u vrijeme dok je još bio aktivni visoki oficir JNA te radio i živio u Beogradu, obnašao dužnost predsjednika vojnoga JSD (Jugoslavenskoga sportskog društva) Partizan, što je uključivalo i vođenje nogometnoga kluba. Prije toga je četiri godine djelovao kao glavni tajnik toga društva. Taj su “osjetljivi” dio Tuđmanove biografije nerijetko u devedesetima koristili izvjesni politički suparnici i posebno novinari, ali mu takve informacije ili provokacije nisu nanijele neku štetu u javnosti. Njegovu ulogu u Partizanu ne treba preuveličavati, ali ni minorizirati s obzirom na to da je dulje vrijeme bio čelnik navedenoga sportskog društva. (…)

Za Hajduk i Split osobito je pak značajan Tito Kirigin, koji se od početka sedamdesetih do ranih osamdesetih pokazao veoma uspješnim predsjednikom najpopularnijega kluba u Dalmaciji. Na tu je dužnost, uz ostalo, vjerojatno došao i na osnovi svojih zasluga iz rata, kad je u okupiranom Splitu djelovao kao ilegalac; po tome i ponečemu drugome sličan je Ivanu Šiblu.

U vezi s Kiriginom se već dugo priča kako je predanim angažmanom u Hajduku i lokalnoj zajednici nastojao ublažiti grižnju savjesti zbog nekih oblika svoga djelovanja za vrijeme rata. Osobito se u tom kontekstu spominje ubojstvo desno orijentiranoga haesesovca i novinara Vojka Krstulovića Švore počinjeno 22. lipnja 1944. To se političko ubojstvo od početka devedesetih pa sve do danas pokušava iskoristiti, a čine to najviše desno orijentirani akteri, da se ocrni memorija na najvećega predsjednika Hajduka u povijesti.

U povijest kluba dobro upućeni Petar Jozelić rekao mi je u svibnju 2017. da je u jednom razgovoru sljedećim riječima reagirao na zlobne opaske čelnika kluba iz početka devedesetih o njihovu slavnom prethodniku: Tito Kirigin nije bio pašticer (slastičar, op. a.) nego genijalni predsjednik kluba. A Švoru Krstulovića morao je ubiti jer je taj denuncirao ljude fašistima. Prije toga su on i još dvojica ilegalaca izvlačili iz šešira tko će izvršiti tu akciju, a kocka je odlučila da to bude Tito. (…)

Zabranjena Latinica “Derbi”

Kontinuitet vodećih političara na čelu prvoligaških nogometnih klubova i organizacija održao se i nakon osamostaljenja Hrvatske. Vjerojatno je najupečatljiviji primjer za to Nadan Vidošević, koji je u prvoj polovini i sredinom devedesetih uglavnom istodobno bio na više različitih visokih dužnosti: predsjednika Hajduka (od 1992. do 1996.), župana Splitsko-dalmatinske županije (od 1993. do 1994.), predsjednika Hrvatskoga nogometnog saveza (od 1995. do 1996.) itd. Još dok je bio predsjednik Hajduka, počelo je njegovo dugotrajno, ali – pokazalo se poslije – prijeporno djelovanje kao čelnika Hrvatske gospodarske komore.

Dugo poznajem Vidoševića, još otkada smo kao tinejdžeri igrali vaterpolo u splitskom Jadranu, pa mogu potvrditi da je ljubitelj sporta, svakako i nogometa. Poslije sam se u nekoliko navrata, unatoč razlikama u našim uvjerenjima i životnim putevima, uvjerio u njegovu inteligenciju i meritornost, po čemu se razlikovao od velike većine naših političara.

Hajduk je za vrijeme njegove uprave bio najuspješniji naš klub i ugledan u svijetu: osvojio je tri puta prvenstvo i dva puta nacionalni kup, a u sezoni 1994./1995. ušao je u četvrtfinale Lige prvaka (izgubio je od Ajaxa, osvajača toga natjecanja). No njegov mandat u splitskom klubu, uostalom kao i neke druge dužnosti koje je obavljao, obilježile su financijske i druge afere, repovi kojih su se dugo vukli u tom klubu, ali i u pravosuđu te političkom i javnom životu. (…)

Afere su prilično obilježile i djelovanje Zlatka Canjuge, koji je u drugoj polovini devedesetih, uz ostalo, bio čelnik zagrebačkoga HDZ-a i NK Croatije.

U javnosti su još prisutne sumnje u porijeklo njegova imetka, koji mu je nakon prestanka usko povezanoga djelovanja u politici i nogometu vjerojatno bio osnova za poduzetničku karijeru. Ipak je veću prašinu od stanja svojih privatnih poslova taj političar podignuo s obzirom na sraz s pripadnicima BBB-a i drugim navijačima Dinama, najviše vezano uz promjenu imena kluba.

U tom je sukobu Canjuga ustvari bio produžena ruka Franje Tuđmana, odnosno shvaćanja i postupanja moćnika po kojem nogomet mora biti tek sluga (vladajuće) ideologije i politike. (…)

I izvjesni političari koji nisu bili u upravama klubova katkad su zadirali u područje nogometa. Tako je glavni ravnatelj HRT-a Antun Vrdoljak, koji je i na taj položaj nedvojbeno došao preko politike, potkraj studenoga 1993., prema navodima iz medija, zabranio emitiranje tek snimljene Latinice s nazivom “Derbi”.

U toj su se emisiji oštro sukobili neki članovi uprava dvaju najvećih hrvatskih klubova i njihovi istaknuti navijači. Ivo Pukanić, koji je tada bio novinar magazina Globus, zapitao se o toj zabrani nakon što je uspio vidjeti snimku te emisije: “Zar se Hajduk zaista boji predsjednika Tita, a Croatia predsjednika Tuđmana?”

U njoj su prikazani “kompromitirajući” materijali iz 1980. u kojima se, između ostaloga, vidi Vedrana Rožića (taj istaknuti član HDZ-a bio je tijekom devedesetih direktor Hajduka) kako zagrljen s igračima Crvene zvezde 4. svibnja 1980. pjeva “Druže Tito, mi ti se kunemo”. (…)

Upoznao sam i Antuna Vrdoljaka, i to nekoliko mjeseci nakon što je zabranio spomenutu emisiju. Sreli smo se u specifičnim okolnostima: krajem studenoga 1994. Hajduk je, nakon prvoga većega sukoba pripadnika Torcide i BBB-a, u Bijelom salonu svoga stadiona organizirao okrugli stol o navijačkom nasilju.

Antun Vrdoljak, koji je trebao biti glavni govornik, isprva se usprotivio prijedlogu vodećih ljudi Torcide da na tom skupu govorim i ja, i to zbog mojih političkih stavova i istupa u javnosti. Kad su ti torcidaši uvjetovali dolazak svojih članova na tribinu mojim nastupom, nevoljko je pristao da i ja održim izlaganje. No na samom početku svoga uvodnog govora, pred velikim brojem prisutnih, pokazao je svima tu knjigu i rekao kako mu je jako drago što i ja govorim na okruglom stolu, s obzirom na to da sam napisao izvrsnu studiju o navijačkoj tematici te da sam, po njegovu mišljenju, najbolji stručnjak za to područje kod nas. Na taj smo se obrat torcidaši i ja iznenađeno pogledali.

Nakon nekoliko trenutaka pak shvatio sam da su te Vrdoljakove pohvale, ponajviše ili barem dijelom, bile izraz njegove lukavštine slijedom koje se u osjetljivoj situaciji pridružuje onima koje ne može pobijediti. Vrag mi nije dao mira, a uslijed toga što sam dvaput zbog političkih razloga prije toga izgubio posao i nije me baš bilo briga što će se dogoditi sa mnom, pa sam odlučio na prijemu nakon rasprave dati do znanja moćnom hadezeovcu i filmskom režiseru kakav odnos imam prema njemu.

Nakon što mi je u prisutnosti više novinara, dužnosnika kluba i navijača rekao da mu je drago što me upoznao, glasno, da što više ljudi čuje, kazao sam mu sljedeće:

– I meni je drago što sam vas upoznao. Najviše zbog toga što ste režirali neke filmove koji su jako važni mojoj obitelji i meni, kao i drugima koji drže do naše tradicije.

– Koje to tradicije?

– Pa partizanske, antifašističke tradicije. Autor ste najboljih filmova o NOB-u: „Kad čuješ zvona“ i „U gori raste zelen bor“.

Jedan - jedan s Vrdoljakom

Na te je moje riječi nastao tajac, razumljiv zato što je u to vrijeme u desničarskoj i nacionalizmom i ratom opterećenoj Hrvatskoj doista malotko javno isticao svoju vezanost uz partizansku borbu te da takvo isticanje svakako nije pridonosilo sigurnosti i egzistenciji osoba koji su se u to upuštale. Vrdoljak me pogledao i bez ijedne riječi namah se udaljio.

Nakon pola sata, kad su mnogi već otišli iz prostorija Hajduka, prišao mi je, uhvatio me za lakat i kazao da trebamo nasamo porazgovarati. Nakon što smo se nas dvojica dovoljno udaljili da nitko ne može čuti što govorimo, sasvim tiho rekao mi je na uho:

Kurbin sine, jesi me zajebao… Te stvari se ne govore u ovo vrijeme.

– Je, šjor Tonći, možda ste u pravu. Ali vi niste htjeli da nastupim na okruglom stolu. Konačno, ništa nisam lagao: ti filmovi su vam super. Uostalom, kao i neki drugi.

– Ma sve je u redu – nasmijao se Vrdoljak. Sad smo jedan - jedan. Što se tiče tih filmova, bilo mi ih je lako snimiti, jer su scenariji Šibla i glumci bili izvrsni

O fenomenima koji su predmet najavećih emotivnih investicija

“Nogomet i politika – povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj”, knjigu Dražena Lalića od 472 stranice izdala je Fraktura, cijena joj je 199 kuna, a akcijska cijena 159 kuna (narudžbe na prodaja@fraktura.hr, www.fraktura.hr ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8.30 do 16.30). Pročitajte prvi knjigu koja se bavi onim fenomenima koji su u suvremenoj Hrvatskoj predmet ponajvećih emotivnih investicija.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 127

DU
Deleted user
21:13 05.03.2018.

Tudman je bio partizan,titoljubac,predsjednik partizana ali Tudman je jednog lijepog dana evoluirao dokucivsi istine i lazi nasih zbilja za razliku od onih koji ce umrijeti u neznanju kao oprani mozgovi.

Avatar Prskator.Vlado
Prskator.Vlado
20:52 05.03.2018.

Pa ima i jeftinijih wc papira od Lalićevog za 159kn

KO
koraknaprijed
20:56 05.03.2018.

Tuđman je preveslo bravara,Miloševića i UDBA žedne preko pitke vode i stvorio slobodnu i ne ovisni drzavu Hrvatsku,ako ne vjerujete pogledajte na Youtube srpski dokumentarac Pad Krajine.