Kada se danas spomene Svjetsko nogometno prvenstvo u Meksiku 1970. godine, prva asocijacija gotovo je univerzalna: žuti dresovi Brazila, Pelé u svom četvrtom i posljednjem pohodu na svjetski tron i onaj mitski četvrti gol Carlosa Alberta u finalu protiv Italije, kruna savršene akcije koja se i danas smatra esencijom "joge bonito". Bio je to turnir odigran pod vrelim meksičkim suncem, na velikoj nadmorskoj visini, ali koji je unatoč teškim uvjetima proizveo napadački nogomet i prosjek golova koji nikada poslije nije nadmašen. Bio je to prvi Mundijal koji je cijeli svijet, zahvaljujući satelitskim komunikacijama, gledao uživo, a dobar dio i u boji, što je dotad bila znanstvena fantastika.
Priča o tom prvenstvu ne počinje u Guadalajari ili na stadionu Azteca, već u Kolumbiji, u predvorju luksuznog hotela Tequendama u Bogoti. Engleska reprezentacija, tada aktualni svjetski prvak, stigla je u Južnu Ameriku na pripremne utakmice kako bi se aklimatizirala na visinu. Njihov kapetan, besprijekorni Bobby Moore, ikona fair playa i čovjek koji je s poštovanjem obrisao ruke prije nego što je primio trofej od kraljice Elizabete četiri godine prije, našao se u središtu nezamislivog skandala. Dok je sa suigračem Bobbyjem Charltonom razgledavao nakit u hotelskoj trgovini "Fuego Verde" tražeći poklon za Charltonovu suprugu, prišla im je prodavačica Clara Padilla i optužila ih za krađu skupocjene narukvice s dijamantima i smaragdima. Moore i Charlton, isprva uvjereni da se radi o neslanoj šali, nudili su da ih se pretraži, no ubrzo su se našli okruženi naoružanom policijom.
Engleski izbornik Alf Ramsey, čovjek poznat po paranoičnosti i nepovjerenju prema strancima i medijima, pokušao je zataškati cijelu stvar. U džentlmenskom dogovoru s britanskim novinarima priča nije odmah procurila u javnost. Momčad je nastavila s pripremama, odigrala prijateljsku utakmicu i otputovala u Ekvador. Međutim, nevolja ih je čekala na povratku. Zbog rasporeda letova morali su presjedati u Bogoti i vratiti se u isti hotel. Dok su igrači gledali film kako bi skratili vrijeme, u dvoranu su upali policajci s automatskim puškama i, pred svima, formalno uhitili Bobbyja Moorea. Pojavio se novi svjedok, ulični prodavač Alvaro Suarez, koji je tvrdio da je vidio Moorea kako stavlja narukvicu u džep. Kapetan svjetskih prvaka odveden je u pritvor, a Ramsey je, shvativši da bi mogao ostati bez ključnog igrača, morao donijeti tešku odluku: momčad je bez kapetana morala nastaviti put u Meksiko.
Dok je Moore bio u kućnom pritvoru u vili predsjednika Kolumbijskog nogometnog saveza Alfonsa Seniora, priča je punila naslovnice diljem svijeta. Na kraju, nakon rekonstrukcije događaja koja je otkrila nedosljednosti u svjedočenju prodavačice – tvrdila je da je Moore stavio narukvicu u lijevi džep sakoa koji uopće nije imao džep – tužiteljstvo je zaključilo da nema dovoljno dokaza. Moore je pušten i stigao je u Meksiko samo nekoliko dana prije prve utakmice.
Taj je turnir bio i revolucionaran zbog inovacija koje su ga pratile. Prvi put suci su na raspolaganju imali žute i crvene kartone, što je do danas standard. Zanimljivo, iako je prvi žuti karton u povijesti Mundijala pokazan već u prvoj utakmici, i to sovjetskom igraču Kakhiju Asatianiju, tijekom cijelog turnira nije dodijeljen nijedan crveni karton. Također, prvi je put momčadima bilo dopušteno napraviti dvije zamjene, a prvi zamjenski igrač koji je ušao u igru bio je Anatolij Puzač iz SSSR-a. Svijet je upoznao i Adidas Telstar, prvu službenu loptu prvenstva, čiji je dizajn s crnim peterokutima i bijelim šesterokutima postao bezvremenski simbol nogometa, stvoren kako bi lopta bila što vidljivija na crno-bijelim televizorima.
Brazilska reprezentacija djelovala je kao da dolazi s drugog planeta. S Peléom na čelu te igračima poput Jairzinha, Rivellina, Tostãa i Gérsona, igrali su nogomet koji je bio spoj umjetnosti i razorne učinkovitosti. Pobijedili su u svih šest utakmica. U grupnoj fazi svladali su branitelje naslova Engleze, u polufinalu Urugvaj, a u finalu iscrpljenu Italiju s uvjerljivih 4:1.
Svjetsko prvenstvo 1974. godine dočekalo je nogometni svijet u novom ruhu. Prvi put pobjedniku je uručen danas ikonični trofej Fifa World Cup, nakon što je Pokal Julesa Rimeta trajno pripao Brazilu četiri godine prije. Nizozemska je svijetu predstavila nogometnu revoluciju. Njihov "totalni nogomet", sustav u kojem su igrači fluidno mijenjali pozicije i u kojem je svaki član momčadi mogao biti i branič i napadač, bio je prava avangarda. Predvođeni genijalnim Johanom Cruijffom, "leteći Nizozemci" igrali su nogomet iz budućnosti, osvajajući simpatije navijača diljem svijeta. No Cruijffova genijalnost nije bila vidljiva samo u igri već i u njegovu beskompromisnom stavu. Iako je nizozemska reprezentacija imala ugovor s Adidasom, čije su tri pruge krasile dresove, Cruijff je odbio nositi opremu konkurentskog brenda jer je imao osobni, ekskluzivni ugovor s Pumom. U demonstraciji moći kakva se rijetko viđa, zahtijevao je i dobio posebno izrađen dres na čijim su rukavima bile samo dvije pruge. Dodatnu bizarnost nizozemskoj momčadi davala je i činjenica da su brojeve na dresovima dodjeljivali prema abecednom redu prezimena igrača. Tako je napadač Ruud Geels nosio broj jedan, a vratar Jan Jongbloed osmicu. Jedina iznimka bio je, naravno, Cruijff, koji je umjesto "jedinice" koja bi mu pripala po abecedi, nosio svoj zaštitni znak – broj 14.
Međutim, najnevjerojatnije priče turnira stigle su od dva debitanta, Haitija i Zaira. Put Haitija do Njemačke bio je prožet kontroverzama, politikom i – crnom magijom. Kvalifikacijski turnir Concacafa održan je upravo u njihovu glavnom gradu Port-au-Princeu pod čvrstom rukom mladog diktatora Jean-Claudea Duvaliera zvanog Baby Doc. Odlučan da svoju naciju odvede na Svjetsko prvenstvo, Duvalier nije štedio ni novac ni metode. Obnovio je nacionalni stadion, a igračima je jasno dao do znanja da je to "njegova momčad" te da im on može dati život, ali i kazniti ih ako to poželi. Prijetnja je uvijek bila prisutna u obliku njegove zloglasne tajne policije, Tonton Macoutes. Atmosfera tijekom kvalifikacija bila je toksična. Protivnički igrači bili su zastrašivani, gađani predmetima s tribina, a na stadionu su navodno bili i vudu-vračevi kako bi bacali kletve na suparnike. Ključna utakmica bila je protiv Trinidada i Tobaga, tada najbolje momčadi u regiji. U nevjerojatnom susretu Trinidadu su poništena čak četiri regularna gola, dok su im dva čista jedanaesterca odbijena. Haiti je pobijedio 2:1 i osigurao put u Njemačku.
Slično tragičnu, ali još bizarniju priču, ispisala je reprezentacija Zaira, prva momčad iz podsaharske Afrike na Svjetskom prvenstvu. U domovini ih je ispratio diktator Mobutu Sese Seko s velikim obećanjima i osiguranim fondom za plaće i premije. No po dolasku u Njemačku sve se počelo raspadati. Ogromna delegacija vladinih dužnosnika i nogometnih birokrata koja je putovala s momčadi jednostavno je ispraznila cijeli fond. Igrači su shvatili da su prevareni i da neće dobiti ni centa za svoj povijesni nastup. U taboru je izbila pobuna. Većina igrača odbila je nastupiti u drugoj utakmici, onoj protiv Jugoslavije. Prema nekim izvorima, Fifa je morala intervenirati i isplatiti svakom igraču oko 3000 njemačkih maraka samo kako bi spasila turnir od skandala i natjerala ih da izađu na teren. No entuzijazam je potpuno nestao. Demotivirani i poniženi, Zairci su doživjeli katastrofu.
Utakmica protiv Jugoslavije završila je njihovim porazom 9:0, jednim od najtežih u povijesti natjecanja. Već nakon dvadeset minuta i tri primljena gola izbornik Zaira napravio je neobičnu izmjenu, izvadivši vratara Kazadija Muambu i uvevši niskog Tubilandua Ndimbija, koji je do kraja utakmice primio još šest golova. No najbizarniji trenutak zairske kampanje dogodio se na utakmici protiv Brazila. Pri rezultatu 3:0 za Brazil dosuđen je slobodan udarac za Južnoamerikance. Dok su se Brazilci pripremali izvesti udarac, iz živog zida izletio je zairski branič Mwepu Ilunga i napucao loptu daleko u polje. Svijet se smijao, smatrajući to vrhom nogometnog neznanja. Istina je, međutim, bila puno mračnija. Igrači su od Mobutuova režima primili prijetnje da će, ako izgube s više od tri gola razlike, snositi teške posljedice.
U velikom finalu na Olimpijskom stadionu u Münchenu sastali su se domaćin Zapadna Njemačka i revolucionarna Nizozemska. Finale je počelo šokantno – Nizozemska je povela već u prvoj minuti iz jedanaesterca koji je skrivio Uli Hoeness nad Cruijffom, i to prije nego što je ijedan njemački igrač uopće dotaknuo loptu. No Nijemci su se vratili. Paul Breitner izjednačio je također iz kontroverznog jedanaesterca, da bi pobjednički gol u 43. minuti postigao Gerd Müller, bio je to njegov posljednji pogodak u dresu reprezentacije. Zapadna Njemačka tako je drugi put postala svjetski prvak, ujedinivši titulu s onom europskog prvaka iz 1972. godine.