Hrvatska nogometna reprezentacija dosad je nastupila na šest svjetskih prvenstava, a čak tri puta osvojili smo medalje. S pedesetpostotnom uspješnošću osvajanja medalja ne može se pohvaliti nijedna druga reprezentacija, čak ni Brazil, koji u 21 nastupu ima devet medalja. Kad smo kod Brazila, protiv njih smo triput igrali na mundijalu. Najsvježije nam je sjećanje na 2018., kada smo Brazilce srušili nakon Petkovićeva gola i čudesnih Livakovićevih obrana u raspucavanju, a prije toga s Brazilom smo igrali 2014. (izgubili 1:3) te 2006. kada je "selecao" u Njemačkoj slavio s 1:0. Te utakmice u Berlinu prisjetili smo se s Josipom Šimunićem.
O tom sam sanjao...
Postoji li za vas još neka posebna emocija vezana za to Svjetsko prvenstvo?
– Ma naravno. Prva misao koja mi pada na pamet je ta da sam igrao Svjetsko prvenstvo za svoju državu. Naravno, nezaboravna su sjećanja na tu prvu utakmicu protiv Brazila u Berlinu, na mom stadionu na kojem sam u to doba igrao svaki drugi vikend. Bilo je prelijepo slušati hrvatsku himnu, na najjačem turniru na svijetu, protiv jedne od najjačih momčadi na svijetu. Osjećaj je bio jako lijep, to su nezaboravni trenuci, pamtit ću ih do kraja života. Uh, koliko je emocija bilo kad je zasvirala himna, a naši navijači uglas zapjevali – kaže nam Josip Šimunić.
Što igrač osjeća uoči takvih utakmica, strah, uzbuđenje ili nešto treće?
– U to doba bio sam igrač Herthe, na turniru je bilo mnoštvo Hrvata, sve je bilo sjajno. Jedini mi je problem bio nabaviti ulaznice za sve koji su me tražili. Tu sam se silno trudio jer sam htio usrećiti što više naših ljudi koji su htjeli na utakmicu. Napravio sam koliko sam mogao, vjerujem da su uživali.
I danas Šimunić o detaljima utakmice govori kao da je bila jučer.
– Zabio nam je Kaka u trenutku kada smo na travnjaku imali igrača manje jer je, čini mi se, Niko Kovač imao problema s ozljedom. Nažalost, primili smo pogodak u tih nešto manje do dvije minute. No u toj smo utakmici bili dobar suparnik Brazilu, dali smo sve od sebe. Na kraju, ponosno smo predstavljali Hrvatsku. Takve utakmice ne zaboravljate cijeli život. Imali su sjajnu momčad, iako su bili i u nekim problemima koliko se sjećam. U momčadi je bio onaj stari Ronaldo, ili "pravi", ovisi kako tko gleda. On je u tom trenutku bio ozlijeđen i nije bio na razini nekih prethodnih izvedbi, ali tu su bili Rivaldo, Kaka, Ronaldinho, Cafu, Dida, Adriano... Imali su nevjerojatno jaku momčad. Ja sam počeo igrati nogomet zbog takvih trenutaka, kao dijete sanjao sam da ću nastupiti u jednoj takvoj utakmici. Hvala Bogu, imao sam priliku to doživjeti – naglašava Šimunić.
Postoji li nekakav poseban način mentalne pripreme za utakmice takve vrste ili je to samo još jedan dan u uredu?
– Uvijek mi je važno bilo dati sve od sebe u dresu reprezentacije jer sam osjećao dodatnu odgovornost. Maksimalan pristup je nešto što moraš pružiti u svakoj utakmici, a pogotovo u kockastom dresu.
Svi pamtimo nezaboravno ozračje protiv Brazila na tribinama.
– U to doba razgovarao sam s jednim engleskim novinarom koji mi je dočarao svoj dojam o našim vrhunskim navijačima. Mjerili su snagu decibela koje su proizveli naši navijači pjevajući himnu, nikada takvo nešto nije viđeno ni prije ni poslije, prema njegovim riječima.
Gledate li ponekad na YouTubeu te trenutke?
– Lagao bih kada bih kazao da ne gledam. Uvijek se lijepo toga prisjetiti.
Nakon tog poraza od Brazila, uslijedilo je mučenje s Japanom i remi koji nas je vjerojatno koštao prolaska.
– Srna je promašio jedanaesterac, nažalost nismo pobijedili iako smo u toj utakmici bili favoriti.
Treća utakmica, protiv Australije (2:2), ostala je posebno urezana u pamćenje...
– Došli smo na turnir s autoritetom sjajne izvedbe u kvalifikacijama. Dvaput smo vodili protiv Australije i trebala nam je pobjeda za prolazak. Oni su se vratili, nemamo se što buniti. Neću kazati da su više željeli, no mi, nažalost, nismo pokazali ono što smo objektivno mogli. Ne mogu kazati što je razlog takve naše izvedbe. Rekao bih da su zasluženo prošli, a mi ispali već u skupini.
Zbunio ga moj naglasak
Postoje dva pitanja koja su vam u karijeri vjerojatno najčešće postavljana. Prvo je ono o kultnom crvenom kartonu na Marakani protiv Sulejmanija, a drugo je ta utakmica protiv Australije s tri žuta kartona koja vam je pokazao sudac Graham Poll... Je li se u međuvremenu pojavila neka nova spoznaja o tom slučaju?
– I ja sam se iznenadio kada mi je pokazao drugi žuti karton. Shvatio sam da je pogriješio kada nije posegnuo za zadnjim džepom, gdje je bio crveni karton. Nije na meni bilo da mu govorim kako će raditi svoj posao. Samo sam šutio, a on me zamijenio australskim igračem s brojem tri kojega je prethodno upisao u notes. Dodatno ga je zbunio i moj australski naglasak. Na kraju utakmice, bio sam ljutit, no otišao sam mu pružiti ruku, što je on odbio. Onda sam mu baš svašta izgovorio pa mi je dao taj treći karton. Tako da sam ipak dobio crveni karton, haha.
Jeste li se kasnije ikada opet susreli s Grahamom Pollom?
– Ne, jednom su me telefonski zvali u neku emisiju gdje je, čini mi se, o svemu govorio njegov prijatelj.
Bio je to prvi SP Luke Modrića.
– I sada me trnci prožmu. Sjećam se Lukina debija protiv Argentine u Baselu, gdje se pojavio i neki mali Messi. Bila mi je čast igrati s njim u momčadi. Hvala Bogu što je Luka rođen kao Hrvat – zaključio je Šimunić.