Bio je Srbin i komunist, igrao je za selekciju NDH, a onda su ga ustaše strijeljale

Svetozar Đanić, poznat pod nadimkom Lala, bio je jedan od najvećih nogometnih talenata svog vremena i velika zvijezda zagrebačkog Građanskog, kluba čiju je tradiciju preuzeo Dinamo. Njegov život, obilježen nastupima za čak tri države samo dvije godine, okončan je na brutalan način u zagrebačkoj šumi Dotrščina kada su mu bile samo 24 godine. Bez ikakve sumnje, Đanićeva sudbina jedna je od najtužnijih i najpotresnijih priča u povijesti hrvatskog nogometa.

Svetozar Đanić (ili Džanić, kako navodi jedan srbijanski web-portal) rođen je 1. travnja 1917. u srijemskom selu Manđelos, a nogometni put započeo je u Novom Sadu; prvo u Slaviji, a zatim u znatno poznatijoj Vojvodini, gdje se sa samo 17 godina nametnuo kao igrač za prvu momčad.

Želja za obrazovanjem dovela ga je 1936. godine, zajedno s bratom Miranom, u Zagreb. Upisao je studij, no njegova nogometna vještina nije mogla ostati nezapažena. Odmah se priključio tadašnjem prvaku, moćnom Građanskom, i postao jedan od ključnih igrača momčadi koja će u idućim godinama dominirati nogometom u Kraljevini Jugoslaviji.

Njegov talent nije bio ograničen samo na domaće terene. Đanićev ga je studij na godinu dana odveo u Češku, gdje je s uspjehom igrao za prvoligaške klubove SK Židenice i Viktoriju Plzeň. Po povratku u Zagreb, ponovno je odjenuo plavi dres Građanskog i nastavio nizati uspjehe, osvojivši prvenstvo Kraljevine Jugoslavije 1940. godine.

Njegove su ga izvanredne igre dovele i do reprezentativnog dresa. Za selekciju Kraljevine Jugoslavije debitirao je u rujnu 1940. u Budimpešti protiv Mađarske (0:0), potom je u studenom 1940. zaigrao protiv Njemačke u Zagrebu (2:0), na igralištu Concordije, a posljednji nastup za Jugoslaviju ostvario je protiv Mađarske (1:1) u Beogradu 23. ožujka 1941., samo nekoliko dana prije raspada zemlje.

Zanimljivo, Đanić je još tijekom 1940. godine nastupao i za reprezentaciju Banovine Hrvatske; protiv Švicarske (1:0) 21. travnja 1940. u Bernu, pa 2. svibnja 1940. protiv Mađarske (0:1) u Budimpešti, te potom 8. prosinca 1940. protiv Mađarske u Zagrebu (1:1).

U prve tri utakmice hrvatske reprezentacije u Banovini Hrvatskoj ona je bila sastavljena gotovo isključivo od igrača Građanskog, jedini „uljez” u njoj bio je igrač zagrebačke Concordije Zvonko Jazbec, a vodio ju je prvi izbornik Jozo Jakopić. Tek u četvrtoj utakmici, spomenutoj protiv Mađara u Zagrebu, za Hrvatsku su prvi put zaigrala dvojica igrača Hajduka, Gajo Raffanelli i Ratko Kacian.

No, vratimo se Đaniću. U travnju 1941. godine, uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, njegova se životna situacija dramatično zakomplicirala. Kao Srbin i deklarirani ljevičar, član Komunističke partije aktivan u radničkom pokretu još od studentskih dana, postao je meta novog ustaškog režima. Ipak, njegova golema popularnost kao nogometne zvijezde Građanskog pružala mu je svojevrsnu, iako krhku, zaštitu u prvim tjednima terora. Ta ga je slava naposljetku i dovela u bizarnu situaciju.

Pozvan je da nastupi za novouspostavljenu reprezentaciju NDH na gostovanju u Beču protiv nacističke Njemačke. Ta je utakmica, odigrana 15. lipnja 1941. godine, u kojoj je Njemačka slavila s 5:1, bila njegov jedini i posljednji nastup za tu selekciju. Činilo se da bi mu igranje za reprezentaciju države čiji je bio ideološki protivnik moglo spasiti život, no dogodilo se upravo suprotno: to je bila njegova smrtna presuda.

Odmah po povratku momčadi iz Beča u Zagreb, Svetozar Đanić bio je uhićen. Optužen je za suradnju s komunistima, što je u njegovom slučaju bila istina. Ustaški režim nije imao milosti: nakon kratkog, montiranog sudskog procesa, osuđen je na smrt. Strijeljan je samo tri dana nakon što je nosio dres reprezentacije NDH, 18. lipnja 1941. godine.

Njegov mladi život ugašen je u zloglasnoj zagrebačkoj šumi Dotrščina, mjestu stradanja tisuća antifašista i protivnika režima. Kako bi se prikrili detalji zločina, njegov dosje iz Ustaške nadzorne službe (UNS) kasnije je uništen, ostavljajući neka pitanja o tome tko ga je točno prokazao zauvijek bez odgovora. Tako je tragično završio život jednog od najdarovitijih nogometaša svoje generacije, kao žrtva mržnje režima za kojega je, ironično, odigrao svoju posljednju utakmicu.