Svakoga bismo se siječnja trebali liječiti od godine koja je prošla. "Ubiti pticu rugalicu" je, za stare i mlade, za školsku djecu, liječnike, profesore i advokate, studente i profesore Filozofskog fakulteta, umirovljenice i umirovljenike, kao i za svu ostalu čitajuću čeljad, najbolji lijek za liječenje od 2025. Knjiga je to koju sam dvaput dosad čitao. Prvi put, čini mi se, bio je to 2004. ili 2005. godine, kad sam joj pristupio uz snažnu, ometajuću predrasudu, budući da se radilo o jedinom romanu nepoznate autorice, po kojem je, međutim, snimljen film, s Gregoryjem Peckom, koji je obilježio sentimentalni odgoj tri naraštaja obitelji sa Sepetarevca. Film Roberta Mulligana iz 1962. gledao sam bezbroj puta, u sarajevskoj Kinoteci i na televiziji - onoj tada jednoj i jedinoj - na kojoj se od polovice sedamdesetih pa sve do kraja vremena prikazivao često. I nisam ga se mogao nagledati. Iz nekog razloga taj film bio je za nas opričavanje i estetizacija onoga Kantovog etičkog imperativa, i živa potvrda kako pravda na kraju, na žalost, ne pobjeđuje, ali to nipošto nije razlog da se za nju ne borimo. Drugi put knjigu sam čitao u proljeće 2012, dok mi je u Sarajevu umirala majka. U to vrijeme nisam bio u stanju započinjati nove stvari, pa sam provjeravao sve ono na čemu sam već bio. U oba slučaja radilo se o istom prijevodu Ljiljane Šćurić.
"Ubiti pticu rugalicu" roman je o američkom Jugu. Zabačena provincijska varoš, nekakav imaginarni Sinj ili Vrlika u Alabami, gdje jedni pokraj drugih, ispunjeni vjekovnom mržnjom i nepovjerenjem, žive većinski bijelci, koji u svojim rukama imaju sve poluge moći i uvjereni su u svoju rasnu, kulturnu i civilizacijsku nadmoć, i manjinski crnci, koji uglavnom gledaju kako da prežive, s tim da je njihovo nepovjerenje dvostruko. Osjećaju ga i prema nadmoćnim susjedima, i prema državi, sudstvu, društvenom ustroju, koje doživljavaju samo kao oružje u rukama neprijatelja.
Mladi crnac biva optužen da je silovao bijelu djevojku, kćer pijanice sa samog društvenog dna, ološ s gradskog smetlišta koji se bjelačke većine ni na koji način nije ticao, sve dok nije nije postao bijela žrtva crnih zlikovaca. Toma Robinsona, tako se optuženi zove, pred sudom brani Atticus Finch, udovac, samohrani otac dvoje male djece - šestogodišnja kći igra ulogu pripovjedačice - i potomak najuglednije varoške obitelji, po svemu vrlo konzervativne.
Pripovijest romana "Ubiti pticu rugalicu" je, reklo bi se, dvosmjerna. Radi se o bildungsromanu, s kojim se može identificirati svatko tko je imao djetinjstvo i tko je odrastao kao neka vrsta manjinca, i o romanesknoj studiji rasne (nacionalne, kulturne…) netrpeljivosti, koja je naročito dojmljiva i uzbudljiva, jer s razumijevanjem pristupa svim akterima. Kod Harper Lee nije riječ o dobrim i lošim ljudima ili zajednicama, nego o žrtvama ovih i onih vjerovanja, zabluda, predrasuda…
Na suđenju vrlo brzo, ako ne i odmah, postaje jasno da nije mladi crnac silovao bijelu djevojku, nego je bijela djevojka navaljivala na mladog crnca. Bila je sama, jadna i očajna, tako siromašna da nikome nije bila zanimljiva. Nesvjesna sebe i svog položaja, tražila je srodnu dušu upravo tamo gdje ju je prema socijalnom rasporedu jedino i mogla naći. Međutim, koliko god bilo očigledno što je istina u cijeloj stvari, ne samo da je bijela većina nije željela prihvatiti, nego su, čim se prijetnja pravde okomila na njihovu predrasudu, navalili da prijekim putem spriječe sramotu tako što će linčovati Toma Robinsona. Spriječeni su u tome zahvaljujući Atticusu Finchu, koji tada dolazi na zao glas. Po cijenu da mu djeca postanu žrtve javnog prezira, Atticus Finch na najbolji mogući način radi svoj odvjetnički posao. Napokon, možda je izlaganje javnom preziru idealno sredstvo za odgoj djece?
Objašnjavajući djevojčici i njezinom bratu zašto mora braniti crnca, a onda i zašto njih dvoje moraju shvatiti one koji ih naokolo vrijeđaju zbog onoga što im otac radi, Atticus Finch izgovara riječi kojih se iz filma ne sjećam, nisu na taj način izgovorene, ili mi tad nisu bile važne, a dok sam čitao knjigu tako su mi se snažno urezale da je prestao biti važan citat jer se upisao sam smisao. Atticus je svojoj djeci rekao da je savjest nešto o čemu demokratska većina nikad ne odlučuje. Općenito, savjest je nešto o čemu se ne misli skupno, savjest je nešto što se ne tiče društva. Sa svojom savješću čovjek je uvijek sam samcijat.
I roman i film imaju isti nesretan završetak. Nećemo reći što se dogodi da ne kvarimo dramu nekome tko makar nije čuo što se zbilo, ako već nije čitao knjigu ili gledao film. Ali i sam kraj zapravo govori o savjesti. "Ubiti pticu rugalicu" vjerojatno je najupečatljivija prozna knjiga o rasizmu i šovinizmu u dvadesetom stoljeću. Osim što je Harper Lee neobično darovita pripovjedačica, knjigu u neslućene visine uzdiže njezina čudesna jednostavnosti, te prostodušnost i jasnoća moralne pouke. Malo je u našem stoljeću bilo pisaca koji su umjeli knjige za odrasle napisati na način na koji se pišu knjige za djecu, a da to ne bude glupo i nametljivo, nego da djeluje gotovo biblijski elementarno i jasno. Svaki čovjek u Hrvatskoj, koji je proživio svoju 2025, a pritom je imao i svijest o onom u čemu živi, trebao bi pročitati roman "Ubiti pticu rugalicu".
Evo, sada dosljak iz puno gore provincije nego li je Vrlika pokusava shvatiti I objasniti probleme americkog juga. Niti ne znajuci da se to desavalo u vrijeme kad su na vlasti bili demokrati. Niti ne znajuci da je KKK bio iskljucivo demokratska organizacija. Ne znajuci da je Abe Lincoln osnovao Republikansku stranku da bi se borio protiv demokrata. Ne znajuci da su upravo demokrati do kraja 60ih godina proslog stoljeca bili glavni kocitelji emancipacije, bilo crnacke bilo zenske. A mogao je to nauciti u skoli. Doduse ne u bosni.