Mi smo Hrvati apatični jer smo neobrazovani. Moramo zato klince poticati da misle glavom

Frano Mašković na intervjue ne pristaje olako. Da se ne bi krivo shvatilo, nema u njemu ni trunke uznositosti ili umišljenosti. Ne, ne... Sva takva i slična ljudska karakterna zastranjivanja, u svim njihovim tamnim nijansama i dubinama, oživit će i svoje im lice dati samo na sceni. A onda će, kada sa scene zakorači u život, postati čista iskrenost, jednostavnost, osmijeh te uistinu dojmljiva zrelost.

Nekako, voli u javnosti govoriti onda kada za to ima povoda, kaže. I to što sada imate priliku čitati njegove riječi dokaz je njegove principijelnosti jer povoda da se upravo ovih dana razgovara baš s njim cijeli je niz. Osim što je već godinama stameni glumački stup zagrebačkog ZKM-a, u kojem za idući mjesec priprema još jednu novu predstavu, a riječ je o “Eichmannu u Jeruzalemu”, te su i dalje svježi dojmovi njegove briljantno minuciozne izvedbe naslovne uloge “Poverija” u filmu Ivana Salaja “Osmi povjerenik”, početkom ožujka očekuje nas premijera “Lade Kamenski”, filma Sare Hribar i Marka Šantića, u kojem igra jednu od glavnih uloga. I nije to sve. U srpnju slijedi vrhunac. Jer u režiji Paola Magellija Frano će 27. srpnja, na Lovrijencu, svom rodnom gradu 70. obljetnicu Dubrovačkih ljetnih igara čestitati na najmagičniji mogući način, kao – Hamlet. Da od toga sav nekako titra, sjaji, osjetili smo i za našeg razgovora u četvrtak.

Rekoste nedavno da, zato što cijele godine radite, volite ostaviti ljeto slobodnim. Ispada da ste se baš – lijepo urekli.

Da, kao da se obistinila ona stara kineska – boj se onoga što želiš. Ljeto zaista volim ostaviti za sebe, klince, obitelj. To je ipak neko posebno vrijeme kada nas četvero u našem vremenu i prostoru volimo potpuno zajedno uživati. No, koji se put dogodi da na neke stvari ne možeš odgovoriti negativno. I eto, izgleda da će mi cijelu ovu godinu, pa i dio ljeta, obilježiti Hamlet.

I, ako ne griješim, na 70. obljetnicu Dubrovačkih ljetnih igara, Hamleta će prvi put u povijesti igrati – rođeni Dubrovčanin.

Ne griješite. To je istina. I meni je to još uvijek nestvarno. Lovrijenac je najljepša tvrđava na svijetu i nekoliko sam “Hamleta” pogledao tamo. To je moj grad, u njemu sam odrastao. U njemu su me, uz roditelje, moje tete u vrtiću, učitelje i učiteljice u osnovnoj i srednjoj školi, naučili toliko toga. U tom su gradu i dalje neki ljudi prema kojima osjećam veliku odgovornost i zahvalnost. I to da ću ja sad pred svima njima stati kao Hamlet, čini mi se nestvarnim. Zbog svega toga, zbog te odgovornosti i spoznaje, strah imam već sad. Volio bih ispuniti očekivanja svojih Dubrovčana, no primarno mi je ispričati tu priču, postaviti problem i odigrati Hamleta, ne kao ideju, već kao čovjeka od krvi i mesa, sa svim njegovim strahovima, ljubavima, patnjama, sumnjama, tamnim i svijetlim stranama. Volio bih na taj naš Lovrijenac 27. srpnja donijeti živog čovjeka. Jedan sam od rijetkih sretnika kojem se ostvaruje dječački san. Jer, otkad sam, u 2. razredu srednje škole, počeo koketirati s glumom i dramskim grupama, shvativši da je to moj prostor izražavanja, prostor u kojem mogu istraživati sebe i svijet u kojem živim, uvijek ti taj Hamlet, htio-ne htio, mora biti u mislima.

No, jeste li posljednjih godina ipak već bili pomislili da vam je Hamlet izmakao? Jeste li se s mogućnošću da jednom zaigrate Hamleta na neki način možda već bili i oprostili?

Apsolutno! Kako stariš, sazrijevaš, neke uloge ostavljaš iza sebe, a nekima ideš ususret. Moje prvo glumačko pojavljivanje u “Hamletu” bilo je 2004. Bila je to sjajna predstava redatelja Harisa Pašovića. Tada smo “Hamleta” radili u Sarajevu, smjestivši ga u Osmansko Carstvo, a ja sam igrao Klaudija, s premisom da će sve to što se Hamletu događa biti još gore ako je Klaudije – njegov vršnjak. Tu smo predstavu igrali nekoliko godina, išli s njom na turneje, i tu su negdje moj ego, moja glad i moj interes za taj tekst – bili nahranjeni. Oliver Frljić je u potom 2014. u ZKM-u radio “Hamleta”, i tada je bilo neupitno da će Hamleta igrati Krešimir Mikić, koji je u toj ulozi bio sjajan. I nakon tog “Hamleta” ja sam se nekako, u glavi, oprostio ili pozdravio s tom ulogom. Ne s tim tekstom, već s tom ulogom. Mislio sam da me možda jednog dana čeka uloga Polonija ili opet Klaudija. Ili možda nekog drugog Shakespeareova lika poput kralja Leara ili Rikarda III. Nemojte me krivo shvatiti, nisu to bila moja očekivanja, nego nešto realno prema čemu danas-sutra ideš. A onda kada se dogodio Magellijev poziv da baš ja budem njegov, dubrovački i Shakespeareov Hamlet, ne znam kako to objasniti. Nekako te najprije spopadne golem strah, onda se uvjeravaš – hoću, mogu i moram. Iako se još zapravo nisam počeo baviti tekstom, zaronjen sam u tu priču. Ne prođe nijedan dan da nešto ne iščitam, negdje ne provjerim prijevod. Sve to onda filtriram kako bih se što bolje pripremio za Hamleta.

Znam da je ovo pitam preuranjeno, ali ipak, nazirete li, naslućujete li, barem neki blagi obris tog “svog” srpanjskog Hamleta?

Ne još. Znamo o čemu želimo progovoriti, no to je proces. Iskristalizirat će se to. Sama forma je takva da znaš o čemu govoriš, a u koji ćemo kontekst sve staviti, e, to je veselje ovoga čime se bavim. To su istraživanje, rad, probe.

Onda ćemo vas pustiti da se vi i Hamlet suživite. Ipak, u proteklih godinu dana u tri zagrebačka kazališta postavljen je Shakespeare. U Gavelli “Rikard III.”, u HNK “Kralj Lear” i u ZKM-u “Tit Andronik”, a u svim se tim komadima do srži ogoljuju i propitkuju zatrovani obiteljski odnosi, pokvarenost, gramzivost, zlo, izopačena ambicija... Ponuđeno nam je da u kazalištu iznova ogledamo i sliku vremena u kojem živimo pa da pokušamo izvući poruku i pouku. Uspijevamo li kao društvo u tome?

Shakespeare je majstor i on svakim svojim tekstom može poslužiti kao ogledalo društva u kojem živimo. Kroz njegove tekstove, kao i kroz Čehovljeve i Brechtove likove, sve postaje kristalno jasno jer nas ti veliki pisci uvijek na kraju dovedu do – čovjeka, do počela svih dobara i zala. Da, živimo u vremenu kada se opet potrebno vratiti čovjeku, staviti njega u centar svega. Ne politiku, novac, moć, već čovjeka sa svim vrlinama i manama. Ma koliko god mi bili udaljeni jedni od drugih, svi smo povezani i u ovo nas vrijeme ždere isti kapitalizam, ista cenzura, ista laž. I tu nas ti veliki pisci na neki divan način “zašamaraju” i nagovore da pogledamo u srž problema i prokopamo po sebi.

Vaše je kazalište ZKM. Jeste li na toj sceni našli svoje mjesto pod suncem ili postoji znatiželja i za nekim drugim kazališno-glumačkim estetikama, repertoarima, ansamblima?

Ništa u životu nije zauvijek. Sve ima rok trajanja. Pitanje je to i slobode. I izbora. A ZKM jest moj izbor. Sve što ste nabrojili ja u ZKM-u živim s najboljim mogućim ansamblom u Hrvatskoj, a i šire. Mi eksperimentiramo s formama, tekstovima. I mene još uvijek, i umjetnički i ljudski, intrigiraju stvari koje radimo u tom kazalištu. I još uvijek me kolege s kojima sam dosad napravio mnogo predstava uspiju iznenaditi. I zato trenutačno ne gledam izvan ZKM-a. To je moj prostor igre, prijateljstva. Naravno, kreativci uvijek traže neki novi, izazovniji poticaj, ali u ovom trenutku ja taj poticaj izvan svog ZKM-a ne vidim, niti ga tražim. Radimo sjajne predstave, bavimo se zeznutno važnim temama, još uvijek njegujemo i potičemo nova razmišljanja i mlade pisce. Presretan sam što sam dio toga.

Čini se da vam baš fino leži i to ZKM-ovsko buntovništvo?

Apsolutno. Ako se baviš ovim poslom, to činiš i iz nekih egoističnih razloga, da se izraziš. Ali ako to što i kako činiš ne komunicira s okruženjem, sa zajednicom, gradom, državom i svijetom u kojem živiš, onda to baš i nema puno smisla. A upravo je ZKM-ov ansambl uvijek bio i jest najagilniji kada se radi o progovaranju o zaštiti ljudskih prava, manjina, svih onih problema koji nas tište. Zato kazalište i postoji, ono je naš prostor borbe za bolji svijet. To je jedino oružje koje imam. Ne vjerujem u agresiju, u ratove, u nasilje. Ja se protiv svih negativnosti ovog vremena, protiv kapitalizma, diktature, desnice, ljevice, isključivosti, nasilja – borim na sceni.

No, izgleda da smo se kao društvo – predali, utihnuli, odustali.

Da, zato što smo naučeni na to. Održavaju nas na mrvicama. No, i u nekim gorim sistemima nada je umirala posljednja. I dok ti netko ne stavi omču oko vrata, dok nisi gol i bos, ne reagiraš. To je već prokušani princip. Volio bih da smo malo više kao Francuzi, da se i mi malo stavimo žute prsluke, da protestiramo protiv svega što ovu zemlju vuče unatrag. Misliti da samo kazalište može mijenjati svijet, toliko naivan nisam. Ali ako i jedan čovjek s predstave u kojoj igram ode i pitanje koje smo mi na sceni postavili provuče kroz sebe, moja je misija za tu večer ispunjena. Zašto smo apatični? Zato što smo neobrazovani. Moramo klince poticati da misle svojoj glavom, da uvijek pitaju – zašto, da propitkuju apsolutno sve što im se događa. Ako ukidate povijest i zemljopis iz strukovnih škola, uz obrazloženje da učenicima strukovnih škola to ne treba, to nas vodi do toga da će ta djeca povijest učiti po raznoraznim portalima. Pa lektira. Ne postoji u književnosti toliko teška tema da je nastavnici svojom kreativnošću nisu sposobni približiti djeci, od Marulića, Držića, Gundulića pa nadalje. No, isto tako, za to sam da u lektiru uđi i Kristian Novak, i Damir Karakaš, i Dino Pešut, i Ivor Martinić. U trenutku kada učitelji ganjaju vlastitu egzistenciju, a učenici ocjene, a ne znanje, e, u takvoj situaciji smo najviše na gubitku. Ako netko svog kolegu iz razreda žigoše, a ravnatelj to nazva dječjom igrom, ako netko istuče tri momka zato što su odjevena u dres svog kluba, onda smo kao društvo posve zastranili. Zato ću ponoviti – obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje. Građanskog odgoja i etike, kao predmeta, u školi mora biti. K tome, u doba moje bake, moje mame, ali i u moje vrijeme, učitelji su se poštovali, bili su autoriteti, a danas smo i te učitelje, ljude koji nas uče, doveli pod znak pitanja.

Da, nekada se poštovalo znanje, one koji ulažu u sebe. Danas takvi smetaju.

Točno. Danas, u kapitalizmu, takvi ljuti smetaju. Jer obrazovanog, načitanog, inteligentnog, samosvjesnog čovjeka teško je manipulirati, obmanjivati, lagati, navoditi na koješta. Takve je nemoguće “zapaliti” nekom niskom, bijednom, jeftinom demagogijom. Znate, baš ti naši potplaćeni i podcijenjeni nastavnici stvaraju neke mlade genijalce koji na matematičkim, informatičkim i govorničkim olimpijadama osvajaju zlatne medalje, upisujući se poslije na najbolja sveučilišta na svijetu. Mislim da bi se naši nastavnici zadovoljili i plaćama koje imaju samo da im kao društvo pokažemo zahvalnost i poštovanje za ono što rade.

Nekim od anomalija u našem društvu bavi se i film “Osmi povjerenik”, nastao prema knjizi Renata Baretića. Postojala je nada da će film postati i kandidat za nagradu Oscar u kategoriji stranog filma. Kako se to nije ostvarilo, može li kao satisfakcija poslužiti iznimno posjećena projekcija filma u Hollywoodu, popraćena sjajnim kritikama?

Kako ne?! Divno je bilo doći u Hollywood. Naravno da se nismo zanosili idejom da će Hrvatska osvojiti nagradu, ali je bilo divno živjeti u tom uvjerenju dva mjeseca. Divno je to bilo sanjati. I zato zahvaljujem svima koji su stvorili tu priču i taj film. U posljednje dvije godine, od prvog dana kada smo počeli raditi na filmu, do tog dana u Americi, meni je taj film napravio vatromet od života. Zbog svih onih divnih ljudi koje sam upoznao radeći na tom filmu, danas sam bolji čovjek.

Već ste isticali da se u 15 godina, otkad je Baretić napisao knjigu, ništa nije promijenilo. Evo, nedavno smo imali čak i političku narko-seks aferu zbog koje je Baretić još 2003. glavni lik knjige, mladog ambicioznog i korumpiranog političara otpravio na otok gdje on na kraju doživljava katarzu i postaje normalan, dobar čovjek. Što mislite, da nam je sve naše političare na neko vrijeme poslati na neki udaljeni otok, bi li itko od njih tamo postao normalan, običan čovjek?

Hm, ne znam... Sve mi se čini da bi bilo dovoljno poslati ih tek nekoliko pa da oni tamo u kratkom vremenu, zakonima, restrikcijama, svađama, trgovinom – unište i taj otok. Nisam pozvan prozivati niti dijeliti savjete, naše političare jedino molim da se zagledaju u sebe i nađu one lijepe i časne razloge zbog kojih se i treba baviti poslom kojim se oni bave. Da im stvarno postane stalo kako svi mi živimo. Svi se oni vole pozivati na to da rade za opće dobro, no ja to niti vidim niti osjećam. Dok god mi bolesnu djecu liječimo pozivima građana na humanitarni broj telefona, dok god nam se afera s nabavom vojnih aviona servira kao pitanje nacionalne sigurnosti, ja ne živim u državi kakvu želim, hoću i sanjam za svoje klince.

Zbog iste tvrdnje mnogi su odlučili napustiti Hrvatsku...

Žao mi je da u 27 godina od ove zemlje – a bogata je resursima, talentima i voljom, jer nismo lijen narod – nismo uspjeli napraviti ono čime se volimo hvaliti – da je Hrvatska raj na zemlji. Aha, ali kako za koga. To je najtužnije. Moramo biti otvoreniji i empatičniji i za patnje drugih ljudi, izbjeglica. Pa, ljudi, nemojmo se zezati. I mi smo 90-ih bili izbjeglice i znamo što to znači biti po tuđim stanovima, pokrivati se tuđom dekom, jesti iz tuđeg tanjura. Ako nas to iskustvo nije naučilo da budemo empatičniji, bolji, otvoreniji, širi, što je to onda od nas nastalo. Nedostaje nam, jako nam nedostaje one obične ljudske empatije i solidarnosti.

E, to bi nam mogao biti uvod u razgovor o “Ladi Kamenskoj”.

Film se bavi jednim mladim redateljem čija je teta bila radnica Kamenskog, dobila je otkaz i dogodilo se sve ono što znamo da se i u stvarnosti dogodilo. Film govori o tragediji njegove tete, o tragediji radnica Kamenskog, o muško-ženskim odnosima, o potplaćenosti žena u odnosu na muškarce. Važan je to film jer otvara dosta, za život i doba u kojem živimo, važnih tema, no bojim se da ga neće pogledati onoliko ljudi koliko bih htio. Unatoč tome, mi smo kao umjetnici dužni progovarati o tim temama. Baš i zato što onda, kada se radnicama Kamenskog u stvarnosti događalo sve što im se događalo, nismo svi, ali baš svi, solidarno reagirali. A zašto to svi nismo učinili? Zato što je svatko od nas prestrašen za svoje pozicije u društvu i na radnom mjestu, jer su sve te pozicije uvjetovane kreditima, glasačkim listićem, strankom u kojoj jesmo ili imamo tu sreću da nismo. Uvjetovani smo mnogim stvarima, a oni koji upravljaju državom to jako dobro znaju i podlo koriste. I zato ne izlazimo na proteste. Meni je srce bilo golemo kada smo se prije koju godinu okupili na Trgu bana Jelačića zbog kurikularne reforme, ali od toga se nije dogodilo – ništa. Zamislite, te žene u Kamenskom šest mjeseci nisu dobile plaću, ali unatoč strahu, jer novca nisu imale ni za koricu kruha, one su izašle na ulicu. A onda mi neki iz svoje komotne pozicije mislimo da je dovoljan jedan klik kako bismo podržali nečiju akciju za goli život. Uh...

Nije malo onih mladih koji će tome doskočiti tako što će se već u srednjoj školi ili na fakultetu učlaniti u neku političku stranku te tako postati vrlo promoćurna vojska raznih i članstvom brojnih stranačkih mladeži.

I to je jedna od tužnijih stvari u našoj zemlji. To da nas je sistem naučio da je posao, svako radno mjesto, osobito u manjim sredinama gdje vladaju lokalni šerifi, uvjetovano stranačkom pripadnošću. Strašno!

Onim što je čovjek sposoban učiniti drugom čovjeku bavit će se i nova predstava koju spremate u ZKM-u.

S redateljem Jernejem Lorencijem pripremamo “Eichmanna u Jeruzalemu”, prema tekstu Hannah Arendt. Bavimo se pitanjem ugnjetavanja, restrikcije, holokausta i žrtava koje su holokaust preživjele. Pokušavamo tome naći pandan danas jer i danas nas se, na puno sofisticiraniji način, tjera u “plinske komore” ili “radne logore”, revidira se povijest, činjenice se izvrću.

U kazalištu već godinama nižete ulogu za ulogom. Tako je krenulo i na filmu. Baš vas ide na oba kolosijeka. No, što ako dođe trenutak kada će tih filmskih ponuda biti toliko...

Joooj, volio bih da se to obistini, pa da svake godine pred sobom imam tri genijalna scenarija i tri fantastična redatelja koji se tuku za mene. (smijeh).

Ali što ako se na oba ta kolosijeka ne bude moglo napraviti ni stići sve pa bude potrebno odlučiti – ili kazalište ili film?

Ajme, bit će to muka teška. Kazalište je teretana za glumce. Tu neposrednost kazališta, tu tremu pred početak predstave, tu radost kada vidite da ste pogodili, zavibrirali s publikom – to film ipak ne može. Kazalištu u tome nema premca. Ono je prapočelo svega, televizija, serija, filma. I kazalište će uvijek ostati moja najveća ljubav. Daj Bože da mi se dogodi dosta dobrih filmskih ponuda, no vjerujem da ću i u takvim situacijama uvijek uspjeti naći vremena za kazalište, tu predivnu magičnu kutiju slobode. 

Pogledajte video: Kandidati 10. Sezone swhowa ‘Ljubav je na selu’