Na današnji dan prije 102 godine u selu Gornja Crnuća, kod Gornjeg Milanovca, rođen je jedan od najpoznatijih glumaca bivše Jugoslavije Milosav Mija Aleksić. Glumac kojeg svi znaju po komičnim ulogama imao je tešku životnu priču, a za vrijeme Drugog svjetskog rata zamalo je doživio tragičnu sudbinu svojih kolega iz srednje škole. Kada je napunio 10 godina, sa sestrom i roditeljima Velimirom i Sinđom preselio se u Kragujevac, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Tamo je napravio prve glumačke amaterske korake, nastupivši u školskoj predstavi s 14 godina.
Bezbrižno djetinjstvo prekinule su strahote koje su donijeli Drugi svjetski rat i njemačka okupacija. Tada se dogodio jedan od najcrnjih dana tog vremena. Dana 21. listopada 1941. nacističke snage strijeljale su u Šumaricama 3000 ljudi iz odmazde za 10 njemačkih vojnika, a među žrtvama je bilo i 300 školaraca. Pjesnikinja Desanka Maksimović, potresena strijeljanjem učenika, napisala je “Krvavu bajku” kojom je odala počast žrtvama. U sjećanje budućim naraštajima ostavila je stihove "Umrla je mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu".
Tada je Mija Aleksić, učenik Druge muške gimnazije, s drugovima odveden na streljanu i nekim čudom preživio. Učenici su raspoređeni u vojarnu, a kada je na red došla vojarna u kojoj je bio Aleksić, objavljeno je da je već ubijeno 3000 ljudi, a odmazda je prekinuta. Preostalim zatvorenicima i učenicima dopušteno je da odu kući. Iako mu je lice krasio osmijeh, a publici se urezao u sjećanje kao vrsni glumac i komičar, ova trauma Mije Aleksića ostala je duboko u sjećanju. Aleksić se glumom počeo baviti 1943., od ožujka je član ansambla Srpskog narodnog pozorišta iz Kragujevca. Igra manje uloge u Sterijinoj Pokondirenoj tikvi i Nušićevom Običnom čoveku. Od 1944. Aleksić postaje član SKOJ-a, a krajem rata postaje stalni član Zbora doma JA, i to kao tenor. Nakon rata Aleksić se upisuje na Pravni fakultet, ali nakon svega godinu dana napušta studij. Vraća se u kragujevačko kazalište i počinje glumiti zahtjevnije uloge.
Od rujna 1949. po naredbi odlazi u Narodno pozorište Beograd. Prva značajnija uloga mu je Aleksa u Laži i paralaži Sterije Popovića. Iste te godine počinje glumiti u tada popularnoj radio-emisiji Veselo veče lik Rafajla Rafa Maksića, i taj komični lik određuje njegovu glumačku osobnost. 1950. debitira na filmu, u kratkometražnom Muva Branka Ćelovića. Godine 1952. napušta Narodno Pozorište i prelazi u tada puno značajnije i bogatije Jugoslovensko dramsko pozorište. Uglavnom dobiva komične uloge; popa Jaše u Čehovljevom Višnjiku, Proke Purića u Nušićevoj Ožalošćenoj porodici i Ževakina u Gogoljevoj Ženidbi. Prvi dugometražni film koji je Aleksić snimio bio je Opštinsko dete (1953.) Puriše Đorđevića.
Godina 1959. počinje loše, doživljava težu prometnu nesreću, ali dobiva ulogu Pometa u Držićevu Dundu Maroju u režiji Bojana Stupice, u kojoj briljira. Za Aleksićevu karijeru presudna je bila televizija i jedna od prvih domaćih humorističkih serija - "Servisna stanica", scenarista Radivoje Lole Đukića i Novaka Novaka, tadašnje TV Beograd, koja je išla pune dvije godine (19 epizoda i to uživo). Lik koji je glumio, v.d. Raka bio je dobro primljen kod publike. U istoj seriji glumio je i Miodrag Petrović Čkalja, a njihovi međusobni sukobi i nesporazumi tjerali su publiku u salve smijeha. Nakon ove serije, Mija i Čkalja postaju nerazdvojni komičarski par u cijelom nizu Đukićevih serija, poput serije "Ogledalo građanina Pokornog" iz 1963.
Od 1977. Aleksić je u mirovini, povremeno nastupa u filmovima. No, 1982. ostvario je jednu od svojih najpoznatijih uloga, Aksentija Topalovića u filmu "Maratonci trče počasni krug". Iako ga je pratio glas "teškog čovjeka", što je česta predrasuda o komičarima, Mija Aleksić je u privatnom životu bio posve drugačiji. Njegov sin Velibor opisao ga je kao divnog oca koji je, unatoč golemoj popularnosti, uspio sačuvati obiteljsku intimu. Nije volio slavu i trudio se zaštititi obitelj od nje, pa je u restoranima često birao stolove okrenute prema zidu kako ih drugi gosti ne bi ometali. Bio je posvećen suprug koji je, kako kažu anegdote, preslušavajući se za uloge, znao skidati suho i prostirati mokro rublje kako bi pomogao supruzi Ivanki. Jedna od njegovih strasti bilo je sakupljanje starih satova, slika i čaša, hobi koji je njegovao do kraja života.
Život Mije Aleksića bio je ispunjen i teškim borbama. Na vrhuncu karijere doživio je strašnu obiteljsku tragediju – smrt sina Boriše, što je označilo početak njegova povlačenja sa scene. Borio se i s alkoholizmom, no smogao je snage da piće potpuno izbaci iz upotrebe. Krajem osamdesetih godina narušilo mu se zdravlje te su mu zbog srčanih problema ugrađena dva bajpasa. Ipak, ni tada nije odustajao od glume, smatrajući rad najboljom terapijom. Preminuo je 12. ožujka 1995. u Beogradu i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana. Iza sebe je ostavio neizbrisiv trag, ovjenčan najvišim priznanjima poput Sedmojulske nagrade i nagrade "Dobričin prsten" za životno djelo.
Legende nikad ne umiru.