SAGORIJEVANJE ZA IDEALIZAM
Moj muž mi, otkad se znamo, govori da nađem normalan posao. Njemu je koncept samostalnog umjetnika potpuno sumanut – taj oblik nezaštićenog prekarnog rada koji uglavnom previše iscrpljuje za premale novce – a bilo kakav idealizam, društvena svrha, samoostvarenje kroz posao i slični oblici motivacije su mu strani. Sve više razumijem da to nije samo stvar naših karaktera, već i generacijskog pogleda na rad. On je, naime, generacija X. Ono što on očekuje od radnog mjesta su sigurnost, dobri radni uvjeti i dobra plaća. Ja sam, pak, generacija Y – meni posao mora biti smislen, inspirativan i u skladu s mojim vrijednostima.
Kako sam počela sve više promišljati tu temu, tako sam počela primjećivati sve više postova na LinkedInu koji se bave temom radnih uvjeta i očekivanja od posla (živjeli algoritmi društvenih mreža). Podjelu i definiciju generacija našla sam čak i na stranicama Nacionalnog zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar.
To više nije pitanje moje predodžbe ili osobnih preferencija suradnika s kojima sam radila, nego se radi o ozbiljno istraženim obrascima ponašanja. Svaka generacija na tržištu rada odrasla je u drugačijem društvenom i ekonomskom kontekstu i, posljedično, izgradila je svoju viziju što „posao“ uopće znači.
Generacija X odrasla je u socijalizmu, u sustavu koji je jamčio radna mjesta, stanove od države i osjećaj sigurnosti. I da, sjećaju se nestašica čokolade i šećernih tabli, nestašice goriva i vožnje na par-nepar tablice, ali i činjenice da je jedna plaća bila dovoljna za obitelj, a stanovi nisu bili luksuz nego pravo. To je oblikovalo i njihov pogled na posao: rad se podrazumijeva, a zauzvrat očekuješ stabilnost i predvidljivost. Posao je za njih prije svega izvor egzistencije i jasno odvojen od privatnog života.
Mi milenijalci, generacija Y, ušli smo na tržište rada u posve drukčijim okolnostima: tranzicija, ratovi i divlji kapitalizam. Stanovi su postali nedostižni bez dugoročnih kredita, a naši prvi poslovi često su bili volonterski ili potplaćeni. Vjerovali smo da tako gradimo reputaciju i mrežu kontakata koja će nam se jednog dana vratiti. Željeli smo posao koji ima smisao, u kojem se možemo ostvariti i rasti, a tu želju smo često platili burnoutom. Tek u tridesetima smo počeli shvaćati da posao ne smije pojesti život.
KAZALIŠTE KOD KUĆE
Ja sam, primjerice, dugo vodila Tragače od kuće. Odlazila bih na probe, predstave, radionice, gostovanja, a poslove kazališnog producenta - organizaciju i administraciju – sam obavljala od doma jer „meni ne treba ured“. U prijevodu, radila sam bez ikakve strukture i ustvari sam radila – stalno. Na telefon sam se javljala od 8 ujutro do ponoći. Taman završim izvještaj o provedbi projekta i mislim da sam gotova za danas, no konačno mi dođe potvrda glumca za termin gostovanje predstave (za što sam upit poslala prije 8 sati) pa „samo nabrzinu“ šaljem svima konačnu potvrdu gostovanja. Odložim mobitel, ali me za 10 minuta zovu iz računovodstva da im fali neki papir pa im brzinski pošaljem i to. Onda me za 15 minuta zove kolega kojem se nešto iskompliciralo i mora otkazati termin predstave, pa to rješavam daljnjih 45 minuta. I tako u stvari radim stalno. Uz to, budući da sam radila od doma, u kratkim predasima od posla ustvari sam obavljala onaj drugi posao – žene, majke i kućanice. Kuhala bih, prala veš, čistila, pospremala. Odmora nigdje na vidiku. Onda nakon nekoliko sati puknem, naručim dostavu i sjednem pred televizor pojesti je u seriju. Ma 'ko to može platit?! Ganjanje osjećaja slobode dovelo me u stanje potpune neslobode.
Tek kad sam odlučila strukturirati radni dan, radeći u uredu šest sati fokusirano uz 15 minuta pauze za nešto žvaknuti, povukla sam granicu između poslovnog i privatnog u obranu work-life balancea. Prestala sam se javljati na mobitel i odgovarati na mailove iza 16 popodne (ako nešto baš ne gori) i to doživljavam kao prvi korak prema izlasku iz prekarijata i prema pravednijim radnim praksama.
NEKI NOVI KLINCI
Generacija Z na posao iz potpuno treće perspektive. Odrasli su u digitalnom svijetu i zato im je fleksibilnost prirodna: normalno im je raditi iz kafića, coworkinga ili s plaže. U isto vrijeme, traže osjećaj pripadnosti i zajedništva, samo u drugačijem obliku – kroz online timove i prepiske u WhatsApp grupi umjesto cuge petkom poslije posla. Oni ulaze u radni svijet u nesigurnijim i skupljim materijalnim uvjetima nego ikada prije, ali s potpuno jasnim očekivanjima. Za njih je work–life balance minimum, a ne nagrada. Ako posao nije dovoljno plaćen ili ugrožava mentalno zdravlje, oni odlaze. Nema čekanja da se trud jednoga dana isplati, nema beskonačnih volontiranja. Generacija Z također otvoreno govori o plaćama i uvjetima – dok smo mi u generaciji Y često šutjele i pristajale raditi iz idealizma, oni traže potpunu transparentnost od poslodavca.To objašnjava i zašto danas imamo toliki odljev mladih umjetnika u druge profesije. Moja generacija pristajala je na prekarne uvjete, vjerujući da će se trud dugoročno isplatiti. Generacija Z ne vidi smisao ulagati u nesiguran posao i jasno govori: ako ne možemo od ovoga pristojno živjeti, pronaći ćemo nešto drugo. Iako to može zvučati kao manjak upornosti, zapravo je riječ o odmaku od romantiziranog sagorijevanja koje je obilježilo moju dosadašnju karijeru.
PRIGRLITE ŠARENILO
U svom timu ćete uvijek imati kombinaciju različitih očekivanja. X i dalje vjeruju da se posao radi u uredu i da se produktivnost mjeri satima provedenima za stolom. Doći će prvi u osam ujutro, sam upaliti svjetlo i čekati vas da potpišete papire. Y je već počeo pregovarati o radu od doma i povremenom laptop-nomadstvu, još u vrijeme kad je to zvučalo kao luksuz. Dogovorio je klizno radno vrijeme pa će se u uredu pojaviti u devet, s entuzijazmom i prijedlogom za brainstorming. Z podrazumijeva da se posao može raditi iz kafića, coworkinga ili s plaže – ako je internet stabilan, sve je riješeno. Ušetat će se u jedanaest, s kavom iz omiljenog coffee shopa, i pitati može li sastanak trajati samo petnaest minuta. Svi oni imaju pravo – svaki iz svoje perspektive.
Današnja radna mjesta nisu samo prostor u kojem se dijele zadaci i rokovi, nego i mjesto na kojem se susreću tri životne filozofije. Jedni žele predvidljivost, drugi smisao, a treći ravnotežu. To ponekad izaziva nesporazume, ali može biti i velika prednost: iskustvo X-a, ambicija Y-a i energija Z-a zajedno mogu stvoriti radno okruženje kakvo do sada nismo poznavali. Kad znamo s kojom generacijom radimo, možemo izgraditi radno mjesto koje neće biti savršeno ni za jednu, ali će biti dovoljno dobro za sve.