Ece Temelkuran:

'Zlo desničarskog populizma nije moguće pobijediti na razini pojedinih zemalja'

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Ece Temelkuran
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Ece Temelkuran
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Ece Temelkuran
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Ece Temelkuran
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Ece Temelkuran
11.10.2019.
u 19:16
Ece Temelkuran već tri godine ne odlazi u svoju domovinu u kojoj joj prijete uhićenje i zatvor. Utočište je pronašla u Zagrebu
Pogledaj originalni članak

Malo nakon objavljivanja originala na engleskom, na hrvatski je, kao i na još desetak jezika, prevedena i ovih dana objavljena knjiga “Kako ostati bez domovine” poznate turske novinarke i književnice Ece Temelkuran. Knjiga je pisana u Zagrebu, gdje je Temelkuran prije nekoliko godina pronašla utočište, osobito otkako već tri godine ne odlazi u svoju domovinu u kojoj joj, kao i mnogim njezinim prijateljima, prijeti uhićenje i zatvor. Još više nego glasna kritičarka režima i politike turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, ona je britka analitičarka zbivanja na turskoj i svjetskoj političkoj sceni i procesa koji su od današnjeg vladara Turske, u prvom redu desničarskog populizma, stvorili vođu nacije koja je danas duboko podijeljena i zasićena nesnošljivošću i često dubokom mržnjom “pravog naroda” prema neistomišljenicima, kritičarima i opoziciji.

Sastali smo se u jednom od kafića u kvartu u kojem Ece Temelkuran živi i kamo voli odlaziti u predasima od pisanja i putovanja po cijelom svijetu. Njezina najnovija knjiga, nastala na temelju njezinih osobnih iskustava, putovanja, susreta i gomile pročitanih knjiga uz svakodnevno pomno praćenje vijesti, namijenjena je u prvom redu svijetu koji se tek suočava s procesom koji je u najvećoj mjeri već dokrajčio demokraciju u njezinoj domovini.

Žao joj je što još uvijek ne razumije hrvatski, osobito ne dovoljno da bi pratila i zbivanja u hrvatskoj politici i društvu. Ali, ono što je namijenjeno Englezima koji se koprcaju s Brexitom, ili Amerikancima koji su očajni zbog Donalda Trumpa u Bijeloj kući, itekako je razumljivo i korisno i građanima Hrvatske u kojoj desničarski populizam također, koliko god manje uspješno, itekako uzima maha.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Ece Temelkuran

U knjizi strukturiranoj kao sedam koraka koji mogu dovesti ljude poput Ece Temelkuran da izgube svoju domovinu i da ih “pravi narod” isključi iz nacionalne i građanske zajednice, ona donosi pregršt sjajnim jezikom ispričanih priča, svjedočanstava i primjera. U mnogima od njih hrvatski će čitatelj prepoznati slične pojave na domaćem terenu. U razgovoru autorica me upozorila na jedan ulomak za koji kaže kako joj je osobito važan da ga ljudi razumiju, a u kojem sam i sam prepoznao mnoge jalove rasprave koje razumni ljudi, vodeći se logikom, pokušavaju voditi s desničarskim populistima.

Znate onaj čuveni Aristotelov silogizam: “Svi su ljudi smrtni. Sokrat je čovjek. Dakle, Sokrat je smrtan.”

Neprijateljstvo i mržnja

Kao poziv na čitanje sjajne knjige, prenosim vam cijeli taj ulomak u kojem je Temelkuran dramatizirala zamišljeni pokušaj dijaloga Aristotela s jednim tipičnim populistom.

ARISTOTEL: Svi su ljudi smrtni.

POPULIST: To je totalitaristička izjava.

ARISTOTEL: Vi ne mislite da su svi ljudi smrtni?

POPULIST: Vi to mene saslušavate? Samo zato što nismo “građani” poput vas, nego “narod”, znači da smo neznalice, je li? Možda i jesmo, ali poznajemo stvarni život.

ARISTOTEL: To je nebitno.

POPULIST: Naravno da je vama nebitno. Godinama ste vi i vama slični vladali ovdje i govorili da je narod nebitan.

ARISTOTEL: Molim vas, odgovorite mi na pitanje.

POPULIST: Pravi narod ove zemlje misli drukčije. Naš je odgovor nešto što se ne može naći ni u kojem elitističkom rukopisu.

ARISTOTEL: (Muk.)

POPULIST: Dokažite. Dokažite da su svi ljudi smrtni.

ARISTOTEL: (Nervozan smiješak.)

POPULIST: Vidite? Ne možete dokazati. (Samouvjeren osmijeh, značajka koja će se neprestano očitovati kako bi se Aristotel uzrujao.) U redu je. Jasno nam je da se u demokraciji sve ideje mogu predstaviti u javnom prostoru, i sve su jednako poštovane. Bogovi kažu...

ARISTOTEL: To nije ideja, to je činjenica. I govorimo o smrtnim ljudima.

POPULIST: Da je po vašem, sve biste pobili kako biste dokazali da su svi ljudi smrtni, baš poput svojih prethodnika.

ARISTOTEL: Ovo ne vodi nikamo.

POPULIST: Molim vas da dovršite svoje razmišljanje, jer moram reći nešto važno.

ARISTOTEL: (Uzdah.) Svi su ljudi smrtni. Sokrat je čovjek...

POPULIST: Tu vas moram prekinuti.

ARISTOTEL: Molim?

POPULIST: E pa moram. Danas je zahvaljujući našem vođi posve jasno tko je Sokrat. Znamo mi jako dobro tko je Sokrat! Više nas ne možete zavaravati o tom pokvarenjaku.

ARISTOTEL: Šalite se?

POPULIST: To za nas nije šala, gospodine Aristotele, kao što je možda za vas. Sokrat je fašist. Moj je narod napokon shvatio istinu, pravu istinu. Što je previše, previše je. Više ne možete zavaravati ljude. Htjeli ste reći: “Dakle, Sokrat je smrtan”, je li tako? Dosta nam je vaših laži.

ARISTOTEL: Odbacujete temelje logike.

POPULIST: Poštujem vaša uvjerenja.

ARISTOTEL: To nije uvjerenje, to je logika.

POPULIST: Ja poštujem vašu logiku, ali vi ne poštujete moju. To je danas u Grčkoj glavni problem.

Ece Temelkuran nipošto se ne doima kao osoba koja bi od bilo čega odustala, a pogotovo ne od domovine za koju je žrtvovala svoj novinarski posao, zbog koje i u kojoj se nagutala suzavca i uvreda. Zato sam je odmah pitao je li zaista izgubila svoju zemlju?

– Mislim i nadam se da nisam i volim ne misliti na taj način. Mi jednostavno moramo stvoriti globalni val koji će izliječiti tu bolest u politici. Zlo desničarskog populizma nije moguće pobijediti na razini pojedinih zemalja. Mislim da je to moguće samo na globalnoj razini. Trebamo novi val politizacije ljudi i percepcije svijeta i života. Ne kažem da smo mi u Turskoj učinili sve što je bilo moguće, ali pokušali smo, zaista smo pokušali i jako smo se trudili suprotstaviti populistima i suzbiti neprijateljstvo i mržnju koju su oni oko sebe širili, ali nismo uspjeli. Mi trebamo globalni politički pokret jer i desničarski populizam je pokret u kojem vidim čudovišno dijete neoliberalizma. On je i stupio na scenu zato što se neoliberalni sistem raspada i to svi primjećuju, a pogotovo najžešći zagovaratelji neoliberalizma i oni koji su od njega profitirali. O tome se već godinama govori na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, o tome govore izvještaji Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke – odgovara i odmah probleme svoje zemlje stavlja u globalni kontekst.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Ece Temelkuran

No, pitam je možemo li iz Davosa i svjetskih centara financijske moći očekivati rješenje?

– Ne bih nikoga isključila. Premda, istina je da oni najbogatiji među najbogatijima imaju načina da se zaštite od svega što dolazi. Oni zaista imaju planove za gradnju čitavih dvoraca pod zemljom, oni si mogu priuštiti i razmišljanje o gradnji kolonija na Marsu. Mimo toga, točno je, oni također imaju mnogo razloga za zabrinutost i doista jesu zabrinuti, ali njihova zabrinutost obično se jako razlikuje od naše. Oni u svojoj zabrinutosti prije svega razmišljaju kako da zaštite vlastite interese, a ne kako da spase čitav svijet i čovječanstvo. Ali ne bi ih nipošto isključila iz nalaženja rješenja jer oni najbolje znaju kako funkcionira kapitalizam. Financial Times je baš ovih dana preko cijele naslovnice objavio naslov koji kaže “Kapitalizam treba resetirati”. Ali, kako to namjeravaju učiniti, to je problem. Hoće li to značiti više pravde i više socijalne jednakosti ili razmišljanje u stilu neka višak čovječanstva umre, a mi ćemo preživjeti. To je pitanje ovog vremena u kojem živimo. Kako resetirati neoliberalizam. Da bismo bili dio tih razmišljanja, diskusija i donošenja rješenja moramo ponuditi nove ideje, i to prave, ostvarive ideje – odgovara mi.

– Svi pričaju kako je situacija grozna, a mnogi se bave distopijama kako će biti još mnogo gore za dvadeset-trideset godina. O tome se pišu knjige, bombardiraju nas takve serije, filmovi... Zaista sam umorna od toga. Energiju bismo trebali trošiti na nešto pozitivno, koliko god se ta riječ činila groznom i otrcanom. Umjesto na zamišljanje i stvaranje distopija, sve snage bismo trebali uložiti u stvaranje nečeg novog. Svi su u depresiji. A da tek vidite kako je u Londonu! Tamo su svi izvan sebe, mrze svoje živote. Isto tako u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji. Svima je kraj svijeta. A taj diskurs sudnjega dana iz ljudi isisava svu radost i paralizira ih. Baš sam pročitala knjigu Naomi Klein “This Changes Everything” koja govori o klimatskim promjenama kao o posljednjim danima Zemlje i pitam se pomaže li to ljudima da se aktiviraju i odupru? Mislim da ne. Otpor je oduvijek bio posljednja opcija ljudima, a sve ovo stvara dojam da je za sve prekasno. Naravno da trebamo sve te informacije, ali nažalost one nam ne pomažu i ne pokreću nas – govori Temelkuran.

Nastavljamo razgovor na temu pojave “pravog naroda” na kojem, nasuprot establišmentu, jašu svi populisti. Kako on nastaje, tko ga stvara?

‘Pravi narod’ stvara žrtve

– Zapravo se sam stvara jer je demokracija lišena svojih temeljnih vrijednosti, prije svega socijalne pravde. Demokracija je postala jedan teatar, ceremonijalni proces. Svi znaju da se temeljni politički alati 20. stoljeća urušavaju i da je demokracija u jadnom stanju. Zato se urušava i Europska unija, zato su Ujedinjeni narodi tako pasivni, sve te institucije sve lošije funkcioniraju i to očito stvara vakuum u kojem se stvara kaos. I baš to je jedan od razloga zašto mislim da je pesimizam čisti gubitak vremena i rasipanje snage. Taj “pravi narod” o kojem pišem ona je snaga koju desni populizam proteklih nekoliko desetljeća brižno njeguje i gradi, oni se nameću kao politička snaga. Još tamo od osamdesetih godina prošlog stoljeća demokracija je obogaljena, a desničarske politike toliko su ojačale da se nude kao jedino rješenje i do sada su već stekle status normalnog i prihvatljivog. I to će biti sve izraženije, osim ako se ljudi napokon ne dosjete da je bilo i da ima boljih ideja od kapitalizma. Ali, kada primjerice Bernie Sanders kaže kako ne smijemo dopustiti da siromašni ljudi skapavaju i umiru od gladi, smjesta kažu da je socijalist, i to na način da to zvuči kao optužba i diskvalifikacija. Ja ih onda pitam znači li to da je u redu da ljudi umiru od gladi? Radi se o moralnom kolapsu. Jedna od besmislica ovog vremena je da mi to isto pokušavamo reći na neki drugi način koji neće zvučati socijalistički. Kada je Međunarodni monetarni fond objavio izvještaj u kojem se kaže da je neoliberalni kapitalizam potrošen i da je došao svom kraju čak je i ta institucija bila optužena da postaje socijalistička. A kad MMF biva optužen da je socijalistički, to je dokaz da smo u ideološkom smislu doista u slijepoj ulici – u dahu izgovara Temelkuran i nastavlja o odnosu vođe i naroda nakon mog pitanja tko tu koga stvara.

– Taj “pravi narod” nastaje od ljudi koji su doista stvarne žrtve nepravednog sistema, uz pomoć kojih se onda populistički vođe penju po ljestvici moći lažnim viktimiziranjem čitavog naroda i sebe samih i tako stječu sve više i više sljedbenika. Oni se stvaraju međusobno. Pritom vođe najviše kapitaliziraju riječ ponos, pri čemu se nekako sve više iz vida gubi dostojanstvo. Ponos i dostojanstvo, premda zvuče slično, dvije su različite stvari. Ponos je neprijateljski raspoložen i usmjeren protiv drugih i drukčijih, dok je dostojanstvo ljudska vrlina koja prigrljuje druge. Oni neprestano zahtijevaju poštovanje, a ti se zahtjevi temelje na ranjenom ponosu o kojem svi populistički vođe stalno govore. A umjesto toga trebali bi govoriti o dostojanstvu koje je narušeno zbog nejednakosti i nepravedne raspodjele. Takvi vođe uvijek daju zavodljiva obećanja da će ljudima vratiti ponos, što u sebi obično sadržava zlo okretanja protiv drugih, a ti drugi neprestano se mijenjaju kao meta nesnošljivosti i neprijateljstva, već kako vođa odluči. Nakon nekog vremena ta nedosljednost u pronalaženju neprijatelja postane nevažna jer riječ ponos tako je velika i upravo hipnotički očaravajuća – priča Temelkuran i vraća priču u staru Grčku.

– Demokracija je oduvijek bila model koji je krhak i koji nije imun na političke nasilnike. Populisti, demagozi, tirani, ljudi koji zloupotrebljavaju demokraciju... sve su to grčke riječi jer je riječ o pojavama s kojima su već i oni morali izlaziti na kraj. Još jedna grčka riječ je i idiotizam. Za mene je bilo veliko otkriće izvorno značenje te riječi. U staroj Grčkoj idiotima su nazivali ljude koji ne sudjeluju u političkom životu i odlučivanju zajednice. Ljude u tom smislu treba podsjetiti da biti idiot nije sretno stanje uma i duha. Dakle, najjednostavnije rečeno, ne budimo idioti! Radost je u pridonošenju politici, u razmišljanju i raspravljanju o politici. Jedno od najvećih i najgorih postignuća neoliberalizma je sada već široko rašireno i gotovo opće prihvaćeno mišljenje da je politika dosadna. I k tomu korumpirana. A to je posljedica moralne iskvarenosti i odustajanja od temeljnih načela humanizma, uvjeravanje da je čovječanstvo u svojoj srži pokvareno i zlo. Čovjek je podjednako sposoban za dobro i zlo, za lijepo i ružno. To je stvar odluke i izbora. A za one koji duboko i iskreno vjeruju da su svi ljudi po svojoj naravi zli imam samo jednu preporuku: ubijte se. Najozbiljnije! Završite tu muku, ubijte se i poštedite nas svog očaja.

VIDEO Pendrecima i vodenim topovima na prosvjednike u Turskoj:

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 5

Avatar AG_Matoševac
AG_Matoševac
19:23 11.10.2019.

Pa populizam su izumili ljevičari: Staljin, Musolini, Hitler, Tito, Mesić...

RO
Rope22
19:32 11.10.2019.

Sada smo već počeli uvoziti ova ljevičarska, da ne kažem što.Fuj.

Avatar miyamoto
miyamoto
19:47 11.10.2019.

Donald Trump je miljenik zdravog razuma i protivnik bezumlja ratova