Vreli srpanj topi asfalt, dječje nožice nemirno plešu u sjedalicama, a pred nama se nazirao miris novih uspomena. Dolazimo do Zablaća, malenoga naselja udaljenog pet kilometara od Šibenika. Čeka nas letargični barba Šime i ukrcava u "Gitu", drvenu brodicu kojoj su valovi polako odnijeli boje. Djeca se vesele jer konačno – moje i jibe, šatoji i Zjajin. More je prelazilo iz smaragdnozelene u tamnoplavu dok su mi prsti poskakivali po pjenastoj površini. Voda je postajala topla pamet koja obavija svaku liniju umora mojeg materinstva. Tamo gdje juri brodica, nema ucrtana puta. Samo sidreni znak u daljini i uredno betonirani mandrač s kojeg su mahale dječje ručice očekujući nostalgično dolazak nove plime pustolovina.
Malpaga. Izviđački kamp. Skriveno utočište izviđača od tridesetak platnenih šatora. Upad nam je sredio Mato – tamo mogu samo prijatelji od prijatelja – a mi smo uzbuđeni jer čeka nas mjesec dana divljine, kuhane klope u kantini i soli na koži. Čim su nožice dodirnule kopno, počela je jurnjava prema borovoj šumi prikupljajući smolaste iglice po stopalima. I onda urlik dugačak kao kanal sv. Ante. Bacam desetak kila prtljage na zašiljeno kamenje i trčim prema djetetu. Krv ispod koljena ravnomjerno klizi niz potkoljenicu, a mali urla iz petnih žila. Hvatam šesnaestomjesečnog avanturista i trpam do pasa u plićak jer more liže rane bolje nego stari pas. Maleni se u tren oka smiri i počne mahati glavicom da ga spustim dublje. Ne može, sine, ne znaš još plivati – tepam mu znojnog lica dok muž diže nespretno odbačeni naramak u kojem se staklo pretvorilo u prah i vikne – nema veze, imamo ono bitno!. Ono bitno njemu su uvijek zdravlje i sreća nas i naše djece, i njegova apaurinski umirujuća rečenica koja bi uvijek iza toga uslijedila – nitko nam nije na onkologiji – mantra kojom je pokušavao smiriti apsolutno sve. I to doslovno SVE. Pa, bilo da smo se posvađali oko toga tko će odnijeti smeće, koji film ćemo gledati ili koji je omekšivač najmekši, on bi istim tonom, terapeutski, izgovarao: Ma, nije to bitno, nitko nam nije na onkologiji! Zvučalo je kao da sve to spada u istu kategoriju – male katastrofe i velike drame. Naravno, u tom trenutku počela bih polako gubiti živce, jer je njemu to bilo kao superpower energetska pločica, a meni sigurnosni pojas na vožnji bez kočnica. Zakolutala sam očima, neprimjetno naravno, i odvukla sina na obalu.
Kamp nas je opčinio. Četrdesetero djece sličnih dobnih skupina družilo se od jutra do večeri u krugu od pedesetak metara, a nečije oči bile su stalno uprte u grupicu koja je neprestano mijenjala smjerove. Bilo je i doba u danu kada su se savršeno precizno skupljali kao mravi na jednome mjestu, a to doba se zvalo marenda. Izmoreni od jurcanja stali bi u kolonu, jedan iza drugoga, i čekali dijeljenje najslađeg obroka na svijetu – kruh, maslac, marmelada i na to sve posuti kilogrami Kraš Expressa. Čim bi primili kruh u ruke, vraćali bi se opet na začelje kolone brzo žvačući i gutajući šećernu bombu. Ne toliko od pohlepe, jer marenda se dijelila dok god zadnji trbuščić nije bio pun, već zbog rojeva osa koje bi se isto tako, bez posebne pozivnice, gladno gostile. Uglavnom ih se nije moglo lako riješiti pa su klinci mahnito znali trčati po kampu te padali preko nategnutih šatorskih špaga, rušili se preko plastičnih stolaca i zalijetali u ležaljke opasane između dva drveta uz ciku i vrisku. Najspretniji bi pobjegli prema obali i hitali se u more, izranjajući samo po brzi zalogaj dok bi im ruka virila iz mora kao neka čudna hidra ili poludjeli periskop koji gubi bitku protiv slatkog osvajača.
Ispuhujući zadnji dim cigarete s pogledom u prazno, dok mi je Irena objašnjavala lavandin ljekoviti sadržaj protiv nakupljenog stresa, začula sam opet onaj poznati vrisak.
Bacila sam cigaretu na pod i potrčala prema kamenoj kantini dok je Irena tu istu pokušavala ugasiti ostatkom kave iz svoje šalice. Moj sinek crven od urlanja pokazivao mi je ubode osa koje su ga počastile brojkom sedam od glave do pete, gdje je peti ubod od dva jajca napravio treće, puno veće od ona obična dva i koje je naočigled raslo ko dizano tijesto s previše germe. Digla sam ga i opet projurila u more jer more je l'... ali spasitelj Mato spriječio mi je put s jabučnim octom i žlicama koje smo poslagali po ubodima i držali, nas petero šatoraša, dok se junak derao istim decibelima kao sirena koja reže more napola, držeći žlicu na onom petom, svetom mjestu najveće boli.
Plakala sam i ja skupa s njim i razmišljala o poljima lavande do kojih nikada neću stići barem do njegove osamnaeste godine života. Od plakanja je zaspao na mojim grudima sve do večeri, kada se probudio s osmijehom na licu i pitao: "Je l' idemo na večeju?" Uhvatila sam mužev pogled koji ga je nježno pratio kako se udaljava od moga tijela i čula u daljini kako netko šapće – sve je dobro, nitko nam nije na onkol... dok sam brzinom munje padala u duboki san.
Taj zadnji dan našeg odlaska maestral se pretvorio u blagi jugo, potjerao sve ose i omogućio pakiranje bez trunke znoja i nepotrebnih razmirica. Ostatak lubenice neisplativ za vožnju do dalekog Zagreba rezala sam na kockice i stavljala na pladanj misleći kako ćemo, romantično, tih nekoliko zalogaja podijeliti uz šetnju na plaži oko mandrača. Mali golonja trčao je spretno ispred mene po uskoj betonskoj stazici pletući nogicama s lijeve na desnu. Iza njega s punim pladnjem hodala sam ubrzanim korakom, dok je posljednja koračala moja plavokosa djevojčica nemirno tražeći moju pažnju koju je brat preuzimao bez grižnje savjesti. "Mama, je l' ribe dišu pod vodom?", upitala me uzimajući komadić voćke preko moje podlaktice. Pao mi je na pamet Danijel Dragojević i njegova "Pod vodom dišu ribe" – i htjela sam četverogodišnjakinji objasniti biologiju kroz poeziju recitirajući najdražeg mi pjesnika, znajući da se zanosim i kako je dovoljan samo jednostavan – da – pa čekati idući upit. I taman zaustim šesto slovo abecede kad ugledam njezin preneražen pogled. Okrenula sam se i vidjela malca kako leđima udara površinu mora. Bacila sam pladanj zajedno s lubenicama u more i dotrčala do mjesta na kojem je prije jedne milisekunde hodao moj sin, živ i zdrav. Njegovo tijelo tonulo je leđima polako i sigurno u dubinu, ali tako mirno i spokojno dok su njegove oči gledale u mene s velikim dječjim upitnikom, bez panike, bez straha, samo pogled koji je nestajao u plavetnilu. Mozak me izrešetao sa svim krivim odlukama njegova odrastanja, nervozama i nestrpljenjima. U trenu sam od poroda sahranjivala uspomenu na njega pokušavajući dočarati dubinu boli koja ne zacjeljuje. Nevjerojatan je taj naš misaoni organ koji posere intuiciju i sakrije se iza grižnje savjesti. Vrisak moje djevojčice gurnuo me prema naprijed te sam skočila u odjeći i sandalama hvatajući rukom njegovo tijelo i izranjajući s klinjom koji je izbacio slanu tekućinu iz grla i veselo zagugutao opčinjen mojom uznemirenošću kao novom igrom samo za nas dvoje. Izašao mi je iz krila i pojurio prema obali kao da ništa nije bilo i kao da ništa ne znači tih nekoliko sekundi moje male smrti. Iza mene je neutješno ridala plavokosa djevojčica koju je očito ovaj prizor dobrano potresao jer ipak je veća i starija i razumije bolje od njega, to sigurno. Obuhvatila sam je rukama i spazila njezin pogled pun ljutnje.
– Ljubavi, jesi li se ti to jako prestrašila za bracu? – pitala sam je nježno.
– Ne, nego si bacila sve moje lubenice u more, s v e, a ja sam to htjela pojesti – i udri plakati neutješno ko ljuta godina. Između šoka i osmijeha izabrala sam ovo drugo, nekako lakše visi na vješalici memorabilija. Nije me vidjela jer se ljutito okrenula tražeći tatu... Dijete je 'em starije 'em neshvaćeno, prvi znaju o čemu govorim. Ostala sam sama, na toj uskoj stazici pokraj mandrača. S odjeće se cijedila slana voda. Ili znoj. Možda dva u jedan bez popusta i garancije.
– Samo ono bitno – mislila sam si zagledana u ono isto mjesto koje je ispunjavao u moru, donedavno, moj sin... – nama nitko nije na onkologiji.
Rođena sam 13. rujna 1975. u Požegi. Diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti 2001. godine. Sudjelovala na različitim umjetničkim projektima na nezavisnoj i institucionalnoj umjetničkoj sceni. Bila sam članica autorskih timova kao glumica, redateljica i producentica. Producentica i osnivačica umjetničke organizacije Mali teatar. Ostvarila sam kreativni i produkcijski rad na nizu vlastitih projekata – od ideje do produkcije i gostovanja. Radila kao vanjska suradnica na Odsjeku glume u klasi red. prof. Borne Baletića, gdje radim sa studentima glume na ispitnim predstavama i produkcijama. Bila sam vanjska suradnica na Visokoj poslovnoj školi u Zagrebu, gdje sam držala kolegij Menadžment i produkcija u kulturi u klasi prof. Tatjane Aćimović. Bila sam umjetnička voditeljica vlastite produkcije Gradskog kazališta Scena Gorica. Članica sam ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh od 1. travnja 2018.Bilješka o autorici
