Human Rights Film Festival u ponedjeljak svečano je otvoren projekcijom filma "Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića. Kao i njegov prethodni, hvaljeni film "Tvornice radnicima", i ovaj se bavi problematikom radničkih prava. Dokumentarac je to koji prati rad Delavske svetovalnice, odnosno Radničkog savjetovališta u Ljubljani, neprofitne organizacije koju vodi troje pravih junaka, Goran Zrnić, Goran Lukić i Laura Orel, s plemenitim ciljem pomaganja i zastupanja baš svih radnika koji im se obrate za pomoć.
Možete li nam pobliže objasniti na koji način funkcionira Delavska svetovalnica? Nisu sindikat, iako ih tako nazivaju, već neprofitna udruga?
Oni su neprofitna udruga civilnog društva i primaju članove, jednako kao i sindikat. Mjesečna članarina za zaposlene iznosi 12 eura, za studente ili nezaposlene osobe 6 eura, a za umirovljenike i one s prihodima nižim od minimalca, 3 eura. Priuštivo, a opet dovoljno da se iz članarina isplaćuju plaće zaposlenicima. S druge strane, za razliku od sindikata, oni zaista primaju i trude se pomoći bilo kome tko pokuca na njihova vrata. Generalno, bave se informiranjem, zastupanjem i zagovaranjem, tako da najčešće rade jedan na jedan, ali rade i kolektivne borbe. Također, jedan dio zagovaračkog posla usmjeren je prema politikama Republike Slovenije i Europske unije, tako da zapravo pokrivaju skoro sva polja koja bi jedan, recimo, vrlo dobar sindikat mogao pokriti.
Kako ste čuli za njihov rad i odlučili ih početi snimati?
Pročulo se u Zagrebu, tamo negdje 2017., da u Ljubljani postoji jedna mala organizacija koja se zvala Savjetovalište za migrante i da rade sjajan posao. Kako sam tada već krenuo snimati "Tvornice radnicima", i dobri primjeri političkih pokreta u praksi su moj fokus, bilo mi je sasvim logično otići u Ljubljanu i pogledati što se tamo događa i kako ta organizacija funkcionira. I čim sam došao, vidio sam da ispred sebe zaista imam izniman primjer požrtvovnosti i rada Laure, Gorana i Gorana, i da je to jako vrijedno zabilježiti. Tako da je snimanje teklo dosta jednostavno. Oni su mi zaista omogućili pristup u bilo koji svaki aspekt njihova rada. Kad si sam na snimanju, kad nemaš ekipu od još nekoliko ljudi sa strane, ljudi se ispred kamere drugačije i opuštenije osjećaju.
Ono što je vrlo zanimljivo jest da se profit od ovog filma dijeli između filmskih radnika i protagonista. To inače nije praksa?
Da, mi smo još za film "Tvornice radnicima" napravili Solidarni filmski ugovor kojim dijelimo dobit između producentske kuće filmskih radnika, autora i protagonista koji se pojavljuju u filmu. To zapravo nigdje nije praksa, iako, moram istaknuti da je, što se dokumentarnog filma u Hrvatskoj tiče, profit doista minimalan. Ali bitno nam je bilo to napraviti, bar na simboličkoj razini, pokušati potaknuti druge na to, da se promijeni sustav i da drugi filmski radnici i autori počnu koristiti takve ugovore, jer film, u krajnjoj liniji jest kolektivni rad.
Kao i neki radnici u filmu, moram primijetiti i da je naša vizija Slovenije uglavnom kao zemlje uređenije i naprednije od drugih zemalja Jugoslavije. Međutim, i tamo svjedočimo teškim povredama radničkih prava, nezakonitostima...
Slovenija jest uređenija zemlja nego Hrvatska, čini mi se i dosta uređenija. Naravno, ništa nije savršeno. I u Sloveniji postoji niz problema, ali na institucije se uglavnom može osloniti bolje nego što to možemo u Hrvatskoj, a pogotovo u BiH ili Srbiji. No, iskorištavanje ljudi se događa posvuda. Mi živimo u kapitalizmu, u kojem je iskorištavanje osnovni princip. Uvijek se netko bogati na tuđem radu. Samo je pitanje tko je u kojoj poziciji u kojoj državi, odnosno, tko je na dnu. U Sloveniji, to su to radnici dobrim dijelom koji dolaze iz BiH ili Srbije. Kod nas su to možda migrantski radnici koji dolaze iz Azije i Afrike.
Film stoga pruža i nešto drukčiju perspektivu na strane radnike, kojim se kod nas ovih dana smatraju samo oni druge boje kože i različitog jezika...
Mislim da zaboravljamo da, kada se gleda statistika, većina migracija, čak 90 posto, odnosi se na migracije unutar jedne zemlje. Pogledajte samo stanovništvo Zagreba, koji je prije 100 godina imao oko 30 tisuća stanovnika. Pa to je 5% stanovništva koje ima danas. Tko su svi ti ljudi koji su tu došli u zadnjih stotinu godina? Ali da, kod nas se danas primjećuju samo radnici koji imaju drugu boju kože ili govore drugi jezik, dok, zapravo većina ljudi oko nas, jesu ljudi koji su od nekuda došli. Na kraju krajeva, svi smo mi odnekud došli. Svi smo mi na neki način migranti.
U Hrvatskoj ovakve udruge i usluge, nema ni na vidiku?
To i jest neka intencija filma – kako bi ljudi dobili inspiraciju i pokušali nešto slično ostvariti. Čini mi se da je potreba za jednom ili više takvih organizacija kod nas doista ogromna, i iskreno se nadam da će do toga i doći ili da bi i ovaj film mogao utjecati na neke sindikate da promijene svoj način rada i prilagode se novim uvjetima i novim kontekstima rada koju su svuda oko nas.
Čak i među "domaćima", pa i obrazovanim osobama, naše znanje o radničkim pravima je na nezavidnoj razini. Mislim da se svatko od nas može prepoznati u nekim radnicima iz filma. Na koji način bismo tome trebali doskočiti?
I ja sam, radeći ovaj film, mnogo naučio o svojim pravima, o svojim uvjetima rada. Primjerice o tome kako ne trebam biti konstantno dostupan! U jednom trenutku sam i sam počeo razgovarati s radnicima u tom u redu i savjetovati ih. Neke stvari su osnovne i jednostavne i zaista to svatko može činiti. To i jest "ono što treba činiti". Ali to je apsolutno i pitanje obrazovanja. Radnička prava trebala bi biti dio građanskog odgoja i on bi trebao biti obavezan predmet. S druge strane, sindikati su organizacije koje bi trebale masovno provoditi taj tip obrazovanja. Ili možda ovakav tip organizacije kao radničko savjetovalište iz Ljubljane. Ako ne znamo koja su naša prava, onda je automatski naša pozicija u društvu nesigurnija.