Tog jutra Slavko je ustao na lijevu nogu. Nije imao volje zakoračiti u kadu, odustao je i od brijanja. I prije nego što je stigao doručkovati, posvadio se sa ženom. "K vragu", uzviknuo je i izvjetrio iz stana.
Kad se probudi s takvim bolovima u leđima da se ne može ni uspraviti, često postane drzak i bezobrazan. To u njemu izaziva bijes, a da stvar bude ljepša, ostao je i bez cigareta! Dok pogrbljen, bolan i uzrujan od netom zapodjenute svađe, jedva se držeći za rukohvat, silazi niz stube, već osjeća kako bi se trebao vratiti i smjesta ispričati. Samo, kako se sad, s tim nesnosnim bolom u leđima, uspeti natrag, gore, na peti kat? Kad je prije tridesetak godina kupovao taj stan bez lifta, punica ga je opominjala. Ali tko onda, u tim godinama, još sluša punicu? Nema veze! Zna, žena je dobra, shvatit će; poslije će joj se ispričati, kad se vrati doma.
Dobro da noćas nisam našao parking, pomisli, ni pred kućom, ni u ulici, ni u cijelom kvartu. Sad ću ovako pogrbljen morati hodati do besvijesti, sve dok se ne ispravim. Ako se ispravim. Quasimodo!
Bijes, ljutnja, neopravdana jetkost koju je, tek što je ustao, podario ženi, mučan osjećaj sebe samoga, nesebična pakost koju štedro dijeli svim susjedima koji ga nijemo promatraju kako u rano jutro pogrbljen korača zamrznutom ulicom, mržnja i kletva na sve ljude u gradskim službama zato što nikad ne čiste ove pokrajnje ulice, i bol u leđima, iznad svega – bol u leđima; svaka od tih ubodnih igala za sebe, ali i sve zajedno, samo su pripravci izvanredno smiješane unutarnje akupunkture, koja polako, ali sigurno otapa tvoje neraspoloženje. Što zbog duga hodanja, koje te samo po sebi ispravlja ako prethodno baš nisi slomio kičmu, što zbog unutarnjeg brizganja adrenalina izazvana bijesom, Slavko je, ako odbiješ nervozu zbog pomanjkanja cigareta, kad je u drugom kvartu konačno nabasao na svoj autić, već bio u potpunosti izliječen.
– I svi ti liječnici, pih! – opsova im kroz zube nešto što je bolje ne zapisati. Propisuju ti masti, kreme, pilule protiv bolova, otrove, injekcije, muče te nemogućim vježbama, šalju na struju i magnete, umjesto da ti jednostavno propišu da se pošteno raspizdiš!
Iznenada lak i čio, uskoči u automobil, odveze se do prve pumpe na autoputu te tamo kupi cigarete. Vrati se najbrže u auto, izvuče pepeljaru iz ležišta, otrgne najlonski omot pa pograbi cigaretu.
S poleđine bijelog Marlbora gleda ga neobično zgodna mlada žena, koja s bolnom grimasom na licu pljuje krv. PUŠENJE ŠTETI VAŠIM PLUĆIMA, piše ispod fotografije.
Vrati se u dućan pa zatraži novu kutiju Marlbora. Na njoj piše: PUŠENJE UZROKUJE RAK. Vrati je prodavaču i zamoli:
– Imate li neku drugu?
Srećom, nije bilo nikoga u dućanu, a i prodavač se, izgleda, voli šaliti. Ponudio mu je kutiju na kojoj je pisalo: PUŠENJE UZROKUJE IMPOTENCIJU.
– Samo tu ne, molim vas! – jauknu Slavko.
Prodavač mu, smijući se, poreda na pult nekoliko različitih kutija.
– Tko što voli, nek' izvoli! – zaključi.
Slavko odabra onu sa slikom fetusa, oblikovanog iz pepela popušenih cigareta, na kojoj je pisalo: PUŠENJE SMANJUJE PLODNOST. Plati, zahvali mladom, humoristički raspoloženom prodavaču pa nadoda:
– Previše sam, hvala Bogu, mlad da bih imao još djece.
Očito raspoložen za takvu vrstu razgovora, prodavač ga isprati do vrata, dobacujući:
– Samo, znate... U svakoj su kutiji iste cigarete. To je činjenica!
Povukao je nekoliko dubokih dimova, čim je sjeo u auto. Bol u leđima bila je sad samo udaljena točka na horizontu. Činjenica je da je u svom životu već popušio toliko cigareta koliko stane u barem tri života.
– I ne samo cigareta! – javi mu se onaj koji iznutra samo čeka da zapodjene prepirku.
– I to su činjenice.
– Ne govori mi o činjenicama! Barem ne ti... šizoidni!
– Ohoho i hvala lijepa! Sad sam još i šizoidan kad te opominjem da si već sve popušio. Eto, i Adrijanu smo jutros uvrijedili, na pravdi Boga...
– Ostavi ti Adrijanu na miru! I što je tebi moja žena?
– Kako... što je? Zar tvoja žena nije i moja žena, ha, ha, ha... Kant!
Slavko izleti iz autića, zalupivši vratima. Naročito negoduje kad ga netko neovlašten, kao ovaj tu, iznutra, nazove imenom königsberškog filozofa. To je nešto privatno, nešto što pripada samo njemu i njegovu prijatelju Hegelu, to jest, J. P.-u, profesoru i filozofu.
– A ti, Šiz, ostani u autu!
Mala Micra, a u njoj na stotine zlih, zajebantskih duhova. I taj jedan, koji je navodno njegov. Nije nego!
Tako vam je to s unutarnjim glasovima i glasićima. Ima ih kojekakvih, kod mene, kod tebe, kod svakoga, svugdje i svuda. I javljaju ti se baš onda kad ih ne trebaš. I trebaju te uvijek kad su ti najmanje potrebni.
– Misliš da si me se riješio time što si Micri zalupio vrata? Da ću ja ostati unutra?
Slavko, ipak, zna. Ako ovome iznutra ne odgovaraš, nestat će. Ishlapjeti. Da Ofelija ništa ne odgovori kad je Hamlet tjera u samostan, kraljević bi nestao sa scene. Lica nestaju kad prestane razgovor. I ne samo u kazalištu. Samo, pitanje je: kamo nestaju. Kamo odlaze?
Vrati se u dućan. Radije bi sad razgovarao s mladim, humoristički nastrojenim prodavačem, nego s tim tu, šiznutim. Ali, nećeš ti! Odjedanput, rush-hour. Navalili na benzinsku postaju kao da se tu ne dijeli gorivo, nego mana s neba. Dućan prepun ljudi, a onaj humoristični mladac, nekome tamo, vani, mijenja plinske boce. Uspavanoj ljepotici, koja je u gužvi izronila iza pulta (a izgleda kao da se još dugo neće probuditi) plati coffee to go – pa natrag u svoj mali Nissan Micru, u svoju trenutno jedinu statičnu točku usred dinamičke perzistencije, sred svijeta koji te svakog jutra iznova čudi, veseli i uznemiruje.
– Kako je neobično živjeti. Čak i kad se probudiš s bolom u leđima, i kad se posvadiš sa ženom, i kad ti se ništa naročito ne događa, usred rutine. Kako je, zapravo, lijepo!
Prošlog tjedna, dok je tu, na toj istoj pumpi punio gorivo, prišao mu je onaj humoristički nastrojen mladac i rekao:
– Sinoć sam vas gledao na televiziji. Krasno ste govorili, ali ubijte me ako sam shvatio ijednu riječ!
– Eee... da si shvatio – pomisli Slavko – ne bi mi sad, tu, na pumpi, prodavao gorivo.
I eto upravo sad duhoviti mladac ulazi u ekran njegove Nissan Micre, gurajući odnekud, nekome, nekamo, neku gumu. Zaustavi se, radosno mu se nasmija pravo u lice, kao da mu je ovog časa Slavko ispričao dobar vic o bivšem predsjedniku vlade, pa mahnu rukom na pozdrav. Slavko okrenu ključ i odmahne mladom prodavaču.
Lijepo je pozdravljati nasmijane ljude (ima ih kod nas, otprilike, koliko i filozofa), a ne samo se prepirati. Izvana i iznutra.
Odjuri do prve cvjećarnice i kupi najljepšu ružu. Adrijani – za ispriku.