Slavna povijest najveće hrvatske plemenitaške obitelji Zrinski, koja je, udružena ženidbenim vezama s plemenitašima Frankopanima, hrvatskim prostorom dominirala stoljećima, nepresušna je inspiracija istraživačima, povjesničarima, ratnim stratezima, graditeljima, književnicima i pjesnicima s obzirom na širok interes hrvatskih banova koji su ispisali intrigantan dio hrvatske srednjovjekovne povijesti. Neki od najljepših dvoraca u Hrvatskoj dio su njihove ostavštine. O njima se pišu knjige, njihovim imenima zovu se književni natječaji, snimanju filmovi, inspiriraju pjesme. Najnoviji igrano-dokumentarni film "Zrinski" posvećen je jednom od najintrigantnijih članova ove plemenitaške obitelji, Nikoli VII. Zrinskom Čakovečkom, odnosno, kako ga nazivaju, "sjevernom Zrinskom", koji je reformirao Varaždin i imao svoju utvrdu u Čakovcu, u kojem je stolovao.
Radnja filma u fokus stavlja Nikolu VII. Zrinskog Čakovečkog, brata danas mnogo poznatijeg Petra Zrinskog i praunuka još poznatijeg Nikole Šubića Zrinskog, koji je poginuo braneći Siget. Nikola je bio jedan od desetak najutjecajnijih Europljana 17. stoljeća; u Engleskoj mu je objavljena biografija, u Ugarskoj je bio kandidat za kralja, a u trenutku najveće političke i vojne moći planirao je reformirati carstvo i osloboditi Europu od Osmanlija. Nažalost, poginuo je 1664. godine u lovu u Kuršancu kod Čakovca u 44. godini. S obzirom na to da se tijekom života zamjerio mnogima, u filmu se provlači teza koja je bila aktualna i u to doba, po kojoj njegova iznenadna smrt u lovu nije bio tek puki slučaj, već zavjera, ubojstvo kojim se s hrvatske političke scene htjelo maknuti utjecajnog bana, ratnika, književnika, vrhunskog intelektualca, ali i reformatora koji je imao velike planove za Hrvatsku. Kao i brat mu Petar, govorio je bar šest jezika, hrvatski, njemački, mađarski, latinski, turski i talijanski, a u Čakovcu, gdje je stolovao, skupio je impresivnu biblioteku i osnovao franjevački samostan. I inače je obitelj Zrinski u svakoj sredini u kojoj je imala posjede utjecala i na razvoj kulturnog, obrazovnog i gospodarskog života regije.
Nakon Nikoline smrti, brat mu Petar postaje ban, koji zbog organizacije zrinsko-frankopanske urote protiv bečkog dvora, zajedno s Franom Krstom Frankopanom, bratom supruge Katarine, biva pogubljen 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Nakon smrti njegovih potomaka; triju kćeri i sina, loza Zrinski se gasi jer više nije imala potomaka.
No početak povijesti ove moćne hrvatske plemenitaške obitelji seže u 14. stoljeće, kada ogranak hrvatskog plemićkog roda Bribirski, Juraj III., od kralja Ludovika I. Anžuvinca dobiva utvrdu Zrin u Pounju te posjede Pedalj i Stupnicu nedaleko od Zrina, pa obitelj dobiva ime po novostečenom posjedu. Juraj III. bio je prvi član obitelji koji je nosio prezime Zrinski. Sve do kraja 15. stoljeća obitelj se nije previše isticala u javnom životu Hrvatske, njegovali su veze s ostalim članovima roda Bribirskih, stjecali nove posjede, bogatili se iskorištavanjem rudnika u Pounju na Zrinskoj gori. Bili su vješti pregovarači, koristili su i ženidbene veze kako bi povećali posjede, a njihova je povijest isprepletena vojnim bitkama u službi kralja. Već je Jurjev sin Pavao III. (1357. – 1410.) proširio obiteljske posjede i podijelio ih sa sinovima Petrom I. i Nikolom I.
Petar I. naslijedio je imanja Jakova Bribirskoga, a njegov sin Petar II., koji je 1493. poginuo u Krbavskoj bitki, dobio je 1463. od Matije Korvina kraljevsku povlasticu, kojom je na svojim imanjima mogao iskorištavati rudu bez plaćanja daće, što je omogućilo uspon rudnika u Gvozdanskom na Zrinskoj gori i stalno povećanje prihoda obitelji koji su im omogućili financijsku neovisnost. Petrov sin Nikola III. (1489. – 1534.) povezao se s plemićem Ivanom Karlovićem, hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim banom, i oženio se njegovom kćeri Jelenom pa su, na temelju nasljednih ugovora iz 1509. i 1521., Zrinski nakon smrti Ivana Karlovića (1531.) stekli njegove silne posjede.
Kada su, nakon osmanskog zauzimanja Jajačke banovine (1528.), posjedi Zrinskih u Pounju postali ugroženi, Nikola III. predao je 1524. nadvojvodi Ferdinandu I. Habsburškom utvrde Novigrad i Dobru Njivu, a 1527. sudjelovao je u izboru Ferdinanda za hrvatskoga kralja. Nikolu III. naslijedili su sinovi Nikola i Ivan, čija je odluka da podrže Habsburgovce omogućila Zrinskima da u sljedećim desetljećima znatno ojačaju. Zrinski su bili i vješti diplomati; zahvaljujući činjenici da su imali svoje rudnike u Pounju, gradili su utvrđene dvorce na posjedima koje su kupovali, a time su jačali i obrambene sustave protiv Osmanlija, u čemu im je pomagao i bečki dvor, s obzirom na to da im je to bilo u interesu. No nastojali su sačuvati i mir u tim vremenima pa su Osmanlijama plaćali godišnji tribut i dopuštali im slobodan prolaz njihovim posjedima. No taj je poslovni dogovor s Osmanlijama prekinut 1540., kada je osmanska vojska prodrla u Pounje. Tada su Nikola IV. i Ivan odlučno odbili osmanski napad, čime je počelo razdoblje stalne protuosmanske borbe obitelji Zrinskih.
Bitke su se samo nizale; već 1542. Nikola IV. pobijedio je Osmanlije kraj Budima i stekao kraljevo povjerenje i bansku čast pa je 1561. postao kapetan u Sigetu. Poginuo je 1566. braneći utvrdu Siget.
Upravo je priča o Nikoli Šubiću Zrinskom najpoznatija junačka priča Zrinskih nakon koje je to plemenitaško ime postalo poznato diljem Europe. Nikola Šubić Zrinski rođen je u Zrinu 1508. godine i živio je u vrijeme najveće turske ekspanzije za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. Ratovao je od rane mladosti i istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. kada ga je car Karlo V. nagradio konjem i zlatom. Prvi put se proslavio 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Austrijski nadvojvoda Ferdinand s Nikolom 1524. godine zaključuje ugovor po kojem Nikoli ustupa na korištenje na dvije godine gradove Novigrad i Dobru te neke posjede uz rijeku Unu, pod uvjetom da Ferdinand tamo drži svoje vojne posade. Tim potezom Nikola si je osigurao pomoć u borbi protiv Turaka, stekao početni ugled i počeo dolaziti u doticaj s Ozljem, koji mu je bio granični posjed gdje se oženio i jedno vrijeme živio sa suprugom Katarinom. U Ozlju je jedno vrijeme živio i njegov praunuk Petar Zrinski također sa suprugom Katarinom, koji je pogubljen u Beču. Godine 1542. za zasluge u ratu s Turcima Nikola Šubić Zrinski Sigetski postavljen je za bana u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Od tada je od turske sile branio granicu koja se protezala od Senja do Siska, od Siska do Virovitice pa sve do Ugarske linije na obali rijeke Drave. Iako su imali dogovor, ban Nikola Šubić Zrinski nije imao baš puno koristi od Ferdinanda u obrani tako duge granice. Ferdinand je, naime, zanemarivao potrebe obrane granice pouzdajući se u lukavost i snalažljivost bana koji je već bio istaknuti vojskovođa. U takvoj situaciji Nikola se 1543. godine oženio u Ozlju Katarinom Frankopanskom, unukom kneza Bernardina i sestrom Stjepana III. Frankopana, iz ozaljske loze. Ovom ženidbom stvoren je i temelj potpisivanja ugovora o nasljeđivanju između ove dvije najvažnije plemićke obitelji u Hrvatskoj. Nikola Šubić Zrinski Sigetski tada je upravljao sa 17 gradova i posjeda u Hrvatskoj i Slavoniji, a Stjepan III. Frankopan imao je 25 gradova s pripadajućim posjedima. Među tim gradovima ističu se u blizini Ozlja: Ribnik, Novigrad, Zvečaj, Dubovac, a nisu daleko bili ni ostali gradovi poput Ogulina, Skrada ili Plaškog. Zrinskih su s tim savezom osigurali izlazak na more i upravljanje gradovima: Grobnikom, Trsatom, Bakrom, Bribirom, Vinodolskim... Nadvojvoda Ferdinand obitelj Zrinski za podvige u obrani granice nagrađuje 1546. godine dodatnim posjedima – cijelim Međimurjem, a time i Čakovcem.
O njegovoj hrabrosti najbolje govori priča o opsadi Sigeta. Sultan Sulejman I. 1566. godine dolazi do Sigeta s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč, potom čitavu Europu. Zrinski, tada gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava znao je što ga čeka, dobro je opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Isto je to on obećao i njima. Opsada je trajala mjesec dana, Turci su smicalicama pokušali navesti Zrinskog i njegovu vojsku na predaju, no nisu uspjeli. Nekoliko dana prije konačne bitke pod Sigetom je umro i Sultan Sulejman I. Kada su Turci, koji su u napadima na Siget izgubili čak 30.000 vojnika, zapalili grad, Zrinski je sa svojim ratnicima u zadnjem napadu na Turke poginuo, a poginulom je Zrinskom janjičarski zapovjednik dao odsjeći glavu. Iz toga vremena postoji izreka koja se pripisuje Zrinskom, koji je znao da pomoći neće biti i da im nema druge nego držati sami Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, on je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko." Nakon bitke kod Sigeta Turci su odustali od osvajanja Beča.
Stari posjedi Zrinskih tada se gube; 1556. Osmanlije su zauzeli Kostajnicu, jednu od najvažnijih točaka hrvatskog obrambenog sustava, a tijekom 1570-ih opustošili su i zauzeli ostale zrinske posjede u Pounju. No kako je obitelj u međuvremenu stekla niz novih imanja, osmanski prodori u Pounje nisu ih previše oslabili. Ženidbom Nikole IV. Katarinom Frankopan i ugovorom iz 1544. Zrinskima su, u slučaju izumiranja ozaljske grane Frankopana, trebali pripasti posjedi koji su bili dvostruko vredniji od njihovih dotadašnjih imanja. Do toga je i došlo nakon smrti Katarinina brata Stjepana IV. Frankopana (1577.), kada su sinovi Nikole IV. naslijedili veći dio dotadašnjih frankopanskih posjeda od onih u Vinodolu, do velikih posjeda u Ribniku, Brodu, Ozlju, starom gradu Dubovcu u Karlovcu... Upravo je Nikola IV. usavršio tradiciju ženidbeno-nasljedne politike zahvaljujući kojoj je obiteljski Zrinski, spojena s Frankopanima, postala najmoćnijom plemićkom obitelji u Kraljevini Hrvatske i Slavonije. Stjecanja novih imanja nastavio je Nikolin sin Juraj IV. (1549. – 1603.). Od tada su Zrinski držali tri skupine posjeda uz granicu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i austrijskih nasljednih zemalja: sjeverne posjede u ugarskim županijama Željezno i Zala, posjede u središnjoj Hrvatskoj te posjede u Primorju.
Kako su izgubili posjede s rudnicima, od kraja 16. stoljeća prihode su znatno povećali preusmjeravanjem na trgovine stokom, koja je umjesto tzv. Ljubljanskom cestom od tada tekla njihovim primorskim posjedima, na području kojih su podignuli velik broj tridesetničkih postaja u trgovištima. Gospodarski su jačali i u 17. stoljeću podizanjem luka u vinodolskom primorju, koje su poglavito služile za trgovinu drvom. Primjerice, Bakar je bio ključna luka Zrinskih. U 16. stoljeću, posebno nakon što su 1572. preuzeli dio posjeda, Bakar je postao sjedište sjevernog dijela Vinodola pod njihovom upravom i glavna izvozno-uvozna luka. Čitavo vrijeme čuvaju svoje posjede i kralja od Osmanlija. Tako su se sinovi Jurja V. Nikola VII. i Petar IV. sukobili 1637. godine s Osmanlijama kraj Kanjiže, a 1638. dogovorili se o diobi posjeda; Petar IV. svojim je posjedima upravljao iz Ozlja, a Nikola VII. iz Čakovca. U prvoj polovini 17. stoljeća. uz postojeću luku Bakar, koju je potom zadržao Petar, Zrinski su podignuli luke Selce, Bakarac, Kraljevicu i Crikvenicu, koje su potom pripale Nikoli VII. Te su sjevernojadranske luke bile iznimno važne za razvoj izvozno-trgovinske djelatnosti Zrinskih, koji su u ranom novom vijeku, pored stjecanja velikoga broja prostranih posjeda, osnivali i mnogobrojna trgovačka središta. Velike prihode stjecali su trgujući stokom iz Ugarske, koju su preko svoje luke u Bakru izvozili na talijansko tržište. Poslije je trgovinu stokom zamijenila trgovina proizvodima i sirovinama s njihovih posjeda. Trgovali su tako željezom proizvedenim u željezari Zrinskih u Čabru te solju, drvenom građom i žitaricama. Tako su dobro organiziranom trgovačkom djelatnošću, nadzorom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju, postavili temelje ranomu kapitalizmu na hrvatskom području.
Zahvaljujući odličnim prihodima mogli su održavati vlastitu vojsku. U 17. stoljeću su razvijali i gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom, koja im je priznala mletačko plemstvo, a održavali su i dobre veze s Dubrovačkom Republikom. Time su se sve više udaljavali od Habsburgovaca, s kojima su bili i konkurenti u lučkoj djelatnosti, s obzirom na to da su dvije susjedne luke; Trst i Rijeku držali Habsburgovci, dok su Zrinski imali jaki Bakar. Nikola VII. i Petar IV. težili su u 17. stoljeću steći bansku čast u Hrvatskoj, ojačati obrambenu snagu hrvatskih zemalja, a zahvaljujući vlastitoj vojsci htjeli su se osloboditi osmanskog, ali i habsburškog pritiska. Upravo su težnja za oslobođenjem zauzetih hrvatskih i ugarskih područja od osmanske vlasti s jedne strane te nespremnost Habsburgovaca za ozbiljnije vojne akcije s druge strane bili među glavnim uzrocima Zrinsko-frankopanske urote (1664. – 1671.) protiv Beča i propasti obitelji Zrinskih. Slomom urote Petar IV. zajedno s Franom Krstom Frankapanom pogubljen je u Bečkome Novome Mjestu (1671). Njegova supruga Ana Katarina i kći Aurora (Zora) Veronika bile su odvedene u Graz te potom razdvojene; 1672. Ana Katarina bila je premještena u samostan sestara dominikanki u Grazu, a Aurora Veronika u samostan uršulinki u Celovcu (Klagenfurt). U samostanima su i umrle. Druga kći Petra IV. i Ane Katarine Judita Petronila bila je predstojnica samostana klarisa u Zagrebu, a njihova treća kći Jelena, koja je umrla 1703. godine, posljednje je godine života provela u izbjeglištvu u Nikomediji, na teritoriju Osmanskoga Carstva. Posljednji muški članovi obitelji bili su Nikolin sin Adam, koji je poginuo u protuosmanskoj bitki kraj Slankamena (1691.) i nije imao potomstvo te Petrov i Katarinin sin Ivan Antun Baltazar Zrinski, koji je umro 1703. u zatočeništvu u Grazu. Njegovom je smrću po muškoj lozi izumrla obitelj Zrinski. Nakon propasti obitelji, imanja Zrinskih prešla su pod fiskalnu upravu, a Dvorska je komora uzimala s tih posjeda cjelokupnu feudalnu rentu, tako da je raspadom obitelji doslovno najviše zaradio bečki dvor. Imanja su im tijekom godina opljačkana i opustošena. Slomom obitelji Zrinski i njihovim nestankom s povijesne scene znatno se umanjila otpornost hrvatskog plemstva da se odupre centralizmu i germanizaciji bečkog dvora.
Ostaci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana bili su pokopani u Bečkom Novom Mjestu, a danas se nalaze u zagrebačkoj katedrali. Preneseni su simbolično 1919. godine, u vrijeme raspada Austro-Ugarske. Iza dva posljednja plemićka velikana ostaju i dva pisma koja pišu u tamnici u okolici Beča, u zadnjim satima prije smaknuća i u kojima se opraštaju od svojih supruga, ističući svoju ljubav i odanost njima i Hrvatskoj, a koja su postala dio hrvatske književnosti. Petar Zrinski supruzi Katarini Frankopan piše jedno od najljepših ljubavnih oproštajnih pisama koje je prevedeno na nekoliko svjetskih jezika, a koje počinje riječima "Moje drago serce!" i završava rečenicom: "Ti se ništar ne žalosti, ar je to tako moralo biti", a Fran Krsto Frankopan oprašta se pismom supruzi uz izreku koju Hrvati i danas koriste: "Navik on živi ki zgine pošteno".