Tisuću devetsto četrdeset peta. Godina kad su u grad ušli partizani. Nevjerojatnom su brzinom odredili tko nije na njihovu ideološkom putu, tu je bilo prokazivanja, odabiranja neprijatelja prema prezimenu, prema odnosu s vlastima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i slično. Tko nije imao nekog zaštitnika, tko nije imao neke nekretnine, neke materijalne zalihe, taj je brzo bio strijeljan. Gradonačelnik Osijeka dr. Vjekoslav Hengl spasio se jer je kuću u centru grada poklonio generalštabu narodne vojske. Još s nekim materijalnim dobrom kupio si je slobodu i umro tisuću devetsto šezdeset prve godine. Axmann/Aksmanović nije imao neke velike nekretnine, ni velikih prijatelja sklonih socijalističkim idejama. A nesreća ga je pratila jer se nalazio na popisu članova Kulturbunda u koji se upisao na nagovor prijatelja, onih istih koji su ga nagovarali da promijeni ime i prezime te da se riješi njemačko-židovskih oznaka, a za vrijeme NDH su ga nagovarali da se kao Nijemac (Axmann) učlani u Kulturbund. Kao takav Axsmann/Aksmanović zatvoren je u Valpovački logor koji su partizani otvorili na tamošnjem sajmištu. Takozvani radni logor trajao je dvije godine. U njemu su bili i kći grofice Julijane Norman, kao i njezin zet.
Grofica Julijana izmještena je iz dvorca te je živjela kod jedne seljanke koja je ondje bila zaposlena prije dolaska komunista. No veliku pomoć dobila je od kolegice plemenite Burjan. Ta žena bila je hrabra i nagovarala je Julijanu na neke ideje koje su i realizirane. Plemenita Burjan nagovorila je groficu Julijanu da skuhaju ručak za dvoje i odu do logora. Plan je bio da se kći i zet što bolje oporave, jer kružila je glasina da u logoru vladaju bolesti koje su smrtne. Jednoga dana grofica Julijana prerušila se u seljanku, odjenula je jednostavnu haljinu, stavila maramu na glavu, te se dodatno još maskirala naočalama plemenite gospođe Burjan. Budući da su gospođu Burjan vojnici poznavali, jer ih je često častila kolačima i vinom, ona se nije prerušila, već je ohrabrena povela Julijanu. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom i svi logoraši morali su biti udaljeni od unutarnje strane žice ili su bili u barakama. No stražari su ostajali nakon četrnaest sati, kada oficira nije bilo, jer je trajao njihov ručak i odmor. Čim je jedan stražar vidio gospođu Burjan, prišao je ogradi i primijetio još jednu ženu.
– Tko je ova seljanka? – upitao je stražar.
– Ah, to je jedna sirota stara, ima tu obitelj – odgovorila je gospođa Burjan i istodobno mu pružala dva zlatna prstena umotana u maramicu.
Bili su to prsteni iz velike zalihe grofice Julijane koja je tu ostavštinu uspjela sakriti prilikom selidbe iz dvorca.
Stražar je pokazao rupu u zemlji koju je netko iskopao ispod žice i tu je gospođa Burjan uspjela provući jednu zdjelu punu hrane. Prilikom odlaska stražar je namignuo ženama, a one su to shvatile kao da su dobrodošle i drugi put.
Pripremajući se za novi obilazak logora, Julijana pokuša nagovoriti prijateljicu da pitaju stražara da uz žicu pozove i njezinu kćer Anu. Prijateljica je razmislila:
– A imaš li nešto veće od prstena?
– Imam! – ubrzo odgovori Julijana, imam jednu zlatnu narukvicu.
– Odlično – pitat ćemo ga.
Gospođa Burjan bila je u pravu, kada su stražaru pokazali narukvicu, kći Ana već je bila kraj njih, naime ona je uvijek bila u blizini, skrivala se iza daščare, što je stražar dopustio.
– Joj, majko, moj Berks (tako je zvala svoga supruga) je bolestan, ima stalan proljev, ovdje vlada dizenterija.
– Sutra donosimo naribani divlji kesten, on stišće stolicu. A onaj gospodin leđima okrenut mom zetu je arhitekt Axmann. Donijet ću i njemu hranu. Nekada smo se moj pokojni Rudi, ja i on družili, bili smo bliski prijatelji. Gospodin inženjer mijenjao je čak ime i prezime, od Viktor Axmann u Vladoje Aksmanović, mislio je da će biti manje sumnjiv ako nema židovsko prezime – reče Julijana.
– Donesite dovoljno kestena, i Axmann ima proljev.
Kako su posjeti bili sve češći, stražar je bio blagonakloniji, ali tražio je pokoju kutiju cigareta. Prilikom jednog posjeta do ograđene žice prišao je i Axmann/Aksmanović. Pozdravio se i zahvalio za pomoć koju je donosila grofica Julijana.
– Gospodine inženjeru, mogli bismo vam pomoći tako da vas predložimo vlasniku salaša Josipu Walteru koji je ravno preko puta logora s druge strane Karašice. On treba radnu snagu i na jedan dan uzima nekoliko ljudi. Evo, znam da je bračni par Schafner nekoliko puta bio na ispomoći u salašu – predložila je gospođa Burjan.
– Ne, ne, ne gospođo ja staje čistiti neću. Radio sam u Osijeku velike i vrijedne zgrade, a radio sam i u manjim gradovima u Slavoniji. Ako oni ne znaju to cijeniti, povijest će vrednovati. Osim toga, navršio sam šezdeset sedam godina.
– Ali imate dizenteriju, to je opasna bolest – reče Julijana.
– Da, znam.
– Možda ne biste morali raditi, nego se samo odmarati, dobro se hraniti.
– Vidio sam tog seljaka, jak je, puno radi i ima dvije male djevojčice koje se penju na klimavi most, starija ljulja most i tako plaši onu mlađu. No čudno je da on nije ni u jednoj vojsci, pa i sad, Nijemac je, a nije u logoru? – upitao se naglas Axmann.
– E, gospodine inženjeru, on je jako bolestan, ima tuberkulozu, a to je isto zarazno i ne treba ga nijedna vojska, ne može imati ni djecu, djevojčice koje spominjete djeca su njegove sestre Eve. Zato može hraniti vojske. Kako koja dođe, on im dijeli gotovo cijelu ljetinu.
– Još jedna stvar. Ne bih išao kod njega, jer bi se saznalo da sam povlašten, ne, ne, ja sam arhitekt.
– Ali tko će saznati gdje ste bili?
– Ah, pustite vi to. Ovdje u logoru je i župnik Peter Fischer, nije valpovački, no svejedno. On je popisao cijeli logor, mislim da nas ima osamsto. Uz ime i prezime upisao je zanimanje i godinu rođenja.
Razgovor je završio neugodno za gospođu Burjan, ona se ipak nije dala smesti, rekla je da će probati doći do pravog lijeka koji bi spriječio krvarenje i temperaturu. Idući dan nije bio dobar, zet grofice Julijane preminuo je. Kći joj je došla plakati uz žicu, ali se nisu smjele zagrliti, sve da je to i bilo moguće. Dizenterija je zarazna bolest. Viktor Axmann/Vladoje Aksmanović umro je u Valpovu 3. ožujka 1946.