‘Doista nerado dajem intervjue. A zašto? Pa čini mi se kao da sam na ispovijedi, kao da me vjeroučitelj pita za moje male grijehe’

Nije volio davati intervjue, a pogotovo ne odgovarati na pitanja kako i kad piše. Pisao je noću. Sporo. – Inkubacija traje dugo – rekao je. Talent je floskula, treba učiti i učiti, ne od teoretičara, nego od pisaca, čitati dobru literaturu i ne stidjeti se biti pod utjecajem nekog velikog pisca. Netko ga je jednom upitao kako se nosi s kreativnim krizama. – Uzeo bih boljeg pisca nego što sam ja pa se tješio njegovim slabim mjestima i oduševljavao se na mjestima gdje je virtuozan, bez zavisti i želje da ga imitiram – odgovorio je, spomenuvši Dantea, Leonova, Cervantesa, Shakespearea, Gogolja, Dostojevskog, Pirandella, Flauberta...

Ranka Marinkovića, koji je preminuo prije 25 godina, zvali su Viškim Voltaireom. Za razliku od francuskog kolege napisao je malo, ali doživio je slično veliku slavu u svojoj zemlji, kako ističe teatrologinja i kritičarka Sanja Nikčević u pogovoru knjige "Nevesele oči klauna" u izdanju Školske knjige, u kojoj su objavljeni Marinkovićevi članci, eseji, dijalozi i portreti. Njegova slava temelji se na tri vrhunska djela – noveli "Ruke", romanu "Kiklop" i drami "Glorija", napominje Nikčević, i dok je Voltaire zbog svog pisanja cijeli život imao problema jer pisao protiv vlasti, Crkve, moćnika i uglednika, Marinković nije bio protjerivan, bio je nositelj važnih funkcija u kulturi – radio je u Ministarstvu prosvjete, bio je urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske, direktor Drame HNK u Zagrebu i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, ali uvijek je bio izrazito sarkastičan i ciničan prema svemu oko sebe, prema idejama, pojavama, ljudima i autoritetima.

"Pri svom ulasku u kulturu 1980-ih zatekla sam ga kao kultnu figuru, poseban autoritet, živoga književnoga i dramskog klasika koji noću radi, danju dopodne spava, a popodne, nakon obaveznog placa, gdje kupuje hranu za obitelj, igra šah u Klubu kulturnih radnika. Stalno zabrinut zbog novca, ali uvijek spreman na razgovor s najrazličitijim ljudima koji su u tome uživali jer je o svemu znao pričati zanimljivo, duhovito i eruditski. Međutim, koliko god su ga svi poštovali, istodobno su ga se, kao i Voltairea, pribojavali jer je i oštrica Marinkovićeva cinizma, ironije i sarkazma bila vrlo britka", opisala je Nikčević. Njegov se autoritet, dodaje, nije temeljio samo na enciklopedijskom znanju, nego i na strahu od tih uboda cinizma, a kako je cinizam često znao uperiti i na sebe, ne bi je, napominje, čudilo da je i nadimak Viški Voltaire sam izmislio! – Doista nerado dajem intervjue. A zašto? Pa čini mi se kao da sam na ispovijedi, kao da me vjeroučitelj pita za moje male grijehe – kazao je Marinković, koji je smatrao da se o književniku može saznati iz njegovih knjiga, a o čovjeku kao i o svakom drugom čovjeku. – Zašto bismo zadovoljavali nečiju radoznalost i otkrivali naše male osobne tajne? – uzvratio je. Jednom ga je novinar upitao jesu li hrvatski i srpski jedan jezik, a Marinković je na kraju podužeg izlaganja rekao da ima toliko književnih jezika koliko ima dobrih pisaca. U razgovoru za Vjesnik s Antunom Vrdoljakom 1961. rekao je kako zavidi piscima koji mogu pisati u kavani.

– U pisanju se ustaje, sjeda, hoda, grimasira, gestikulira, a da ne govorimo o sitnim bavljenjima oko papira, olovaka, oko mrava što je išetao po stolu, lova na jedinu muhu što zvrnda po sobi... dok se rečenica "kuha". Kolikih su raskoši samoće lišeni ti "javni" pisci koji pišu svuda! – rekao je. U drugom je intervjuu ispričao kako ne zna pisati po danu. Radije žrtvuje noć za pisanje.

– Budući da pišem definitivno, da ne prepisujem, da svaku rečenicu formuliram tako da može ostati... pišem teško, ustajem od stola, šećem, ponavljam rečenicu, dijalog, pomalo glumim ta svoja lica, situacije... To je nemiran rad. Zato, valjda, ne pišem mnogo – rekao je i otkrio da piše isključivo olovkom. Nije naučio koristiti pisaći stroj.

– A mislim da ima i jedan dublji razlog: čini mi se da između čovjeka i papira ne treba nikakva posrednika! Kako to, između vas koji pišete i bjeline papira da je netko ili nešto... Pisanje mora biti rukotvorno djelo, piše se kao što se tka, rukom... kao što se pravi ćilim, kao što se veze. Čovjek treba da vidi kako ispod prstiju nastaju ti čvorovi i arabeske slova i riječi – kazao je. Riječi u svakodnevnoj komunikaciji, naglasio je, imaju drukčiju funkciju.

– U pisanju pristupamo riječima, odnosno one pristupaju nama, kako god hoćete, gotovo individualno, javljaju se nekako kao što se javljaju nepoznata lica, kao lica... koja traže autora. Tako doživljavam riječi, kao osobe od kojih se ponekad moramo i braniti jer naprosto zahtijevaju da budu zapažene, da budu uvažene i tretirane s dostojanstvom, kako inače ne tretiramo naša oruđa i materijale od kojih gradimo naš praktični život – rekao je Marinković. Rođen je u Komiži na Visu 1913. godine. Na otoku je proveo i djetinjstvo, završio i pučku školu. Nije smatrao da je za njega kao pisca bilo važno to što je s otoka. – Jedino što je ostalo je neka trauma: život na malom komadu zemlje koji je opkoljen morem! Opasnim morem koje onemogućava kontakt sa svijetom. Kad bure zapušu, zimi, ne vozi parobrod. Čovjek ima osjećaj tjeskobe, straha... odsječen od svijeta! U jesen, kad bih trebao otputovati, a kad bi zapuhalo, bojao sam se: sada ću ostati tu, neću se dokopati Zagreba. A onda umiranje na otoku, to je mnogo strašnije nego umiranje na kopnu. Umiralo se uglavnom zato što se ljudi nisu mogli dokopati bolnice, dobrog liječnika. Umiralo se od upale pluća, slijepog crijeva... osobito djeca. Na otoku je bilo vrlo tegobno i opasno živjeti – rekao je 1980. u razgovoru za "15 dana".

Književni povjesničar Ivo Frangeš smatrao je da je upravo ta otočka izoliranost stvorila velikog Marinkovića, pisca kakvi su rijetki. "Nevješti kritičari rekli bi da piše malo; prisiljeni priznati vrijednost njegovu pisanju, odgovorit će kako je ono obilježeno dugotrajnim cizeliranjem; upozoreni da iskusnu publiku zanimaju samo dovršena djela i da ona zazire od brzopletosti, pokušat će zanovijetati pseudoproblemom realizma... uvjeravajući sebe i strpljiva sugovornika da time raspravljaju estetska pitanja. A istina je posve suprotna, čim su u "Pečatu" objavljeni rani prozni tekstovi Ranka Marinkovića, postalo je jasno da je u hrvatsku književnost stupio pisac neobične snage i posve osebujna profila. U bogatu tradiciju hrvatske priobalno-otočke novelistike, unio je Marinković posve nov svijet, zabavljen vlastitim, zaturenim, duboko provincijalnim problemima", istaknuo je Frangeš. Gimnaziju je polazio u Splitu i Zagrebu, gdje se upisao na Filozofski fakultet na kojem je 1935. i diplomirao. Pisati je počeo kao gimnazijalac. Nije pisao puno, ponovio je u više navrata. Kad ga je Miroslav Krleža preko posrednika pozvao na suradnju u "Pečatu", misleći da kao mlad književnik sigurno ima već završenu hrpu rukopisa, Marinković je priznao da je nakon poziva morao brzo nešto napisati "da se ne bi obrukao" pred Krležom. Tijekom Drugog svjetskog rata završio je u logoru Ferramonte, a nakon kapitulacije Italije prešao je u Bari, pa u saveznički zbjeg El Shatt u Egiptu. Nakon završetka rata vratio se u Zagreb. Zaposlio se u HNK, pa na Akademiji... Počeo je pisati i kritike, "prije svega zbog uhljebljenja", rekao je. "Trebalo je zaraditi neki dinar. Zatim, zanimao me kazališni čin kao fenomen, još od mladih nogu. Uvijek sam volio praviti nešto što nije život, što je nalik životu" – ispričao je. Nije živio od pisanja zato što malo piše, objasnio je.

– Produktivnost rada stvara vrijednost, a od te vrijednosti, pretvorene u potrebne materijalne vrijednosti, čovjek živi. A budući da je moja produktivnost mala, ja sam neka slaba ekonomska jedinica – rekao je Marinković, koji je u jednom intervjuu govorio i o otporu prema radu.

– Treba samo sjediti i htjeti. Taj otpor prema radu više je somatsko stanje, stanje komoditeta i lijenosti tijela, više nego duha, izmišljanje smetnji. Vrebaju me napasti u tim časovima da se bavim nekim fizičkim poslom. Uhvati me napast da otvorim sat, da pogledam što je unutra i da to ponovno spojim. Ima u tome simbolike. Kao da na taj način pokrećem neki duhovni mehanizam u sebi, da ga dovodim u red. Jer, mislim da je pisanje uspostavljanje nekog reda u jednom mikrokozmosu koji je hirovito iskočio iz svoje funkcije. Izbjegao je da se pokori mojoj volji. Ponekad ga zatreba i prepustiti njegovu hiru i iskoristiti njegov kapric za jedan drukčiji aspekt, inspirativniji i plodniji nego što je moja pretenciozna vizura. Jer da je ona bila prirodna, bila bi mi se i sama ponudila bez velikog moga udvaranja – kazao je.

Znao se požaliti na male autorske honorare. "Pisac u prodajnoj cijeni knjige dobije najviše pet posto. Izdavačka djelatnost je trgovački organizirana", rekao je. I u većim književnostima pisac Marinkovićeva duha i formata rijetka je pojava, naglasio je Frangeš.

"Prodoran analitičar u noveli, jedinstven konstruktor sinteze u romanu, pjesnik osamostaljene, blistave riječi u drami, suveren ocjenjivač u eseju, Ranko Marinković primjer je pisca kojega resi odmjerenost pojavljivanja i dubina zahvata. Dosegavši odmah razinu zrelosti, on je čvrsto ostajao na njezinoj visini, svjedočeći djelom da je umjetnost povlastica rijetkih. Onih koji znaju vidjeti; viđeno izraziti", naveo je Frangeš.

Nakon osamostaljenja Hrvatske uključio se i u politiku, bio je zastupnik HDZ-a u Skupštini Grada Zagreba. Podržavao je prvog predsjednika Franju Tuđmana. Zalagao se za promjenu imena Trga maršala Tita. Dražen Budiša je za Večernji list ispričao kako se krajem 1996. godine kao skupštinski zastupnik zalagao da se Titovo ime makne s trga, no inicijativa je propala jer ga nisu podržali ni HDZ ni SDP. Za riječ se tijekom skupštinske rasprave javio Marinković, koji je jedini od HDZ-ovaca podržao Budišin prijedlog. Marinković je preminuo u Zagrebu 2001. godine. Po njemu je nakon njegove smrti nazvana i Večernjakova nagrada za kratku priču utemeljena 1964., a Marinković je otpočetka bio uključen kao predsjednik žirija.

– Ranka Marinkovića upoznao sam u vrijeme dok se o njegovoj knjizi "Ruke" govorilo kao o velikoj književnoj senzaciji. Stanovao je dvije kuće prije mene, na Medveščaku, i bio je kao i ja, stalni posjetitelj Kluba književnika, gdje je bila sjajna kuhinja, gdje se do jutarnjih sati igrao šah i kartalo: remi, preferans i poker (u sporednoj sobi). Jednog dana Marinković me pozvao riječima: "Sused, hoćemo jednu partiju šaha?" i od toga trenutka počinje naše prijateljevanje. Vrlo često igrao je šah s Cvitanom, no ponekad bih i ja upadao u igru, ali nisam bio ravnopravan protivnik. Nikad se nisam usudio Marinkovića zatražiti priču za Večernji list, ali kad smo raspisali prvi natječaj, pozvao sam ga da bude u žiriju, što je i prihvatio – ispričao je svojedobno za Večernji list jedan od osnivača Kratke priče i selektor Tomislav Sabljak.