Ogrnula si se kaputom i otkopčala još jedno dugme na bluzi. Između svilenih nabora proviri krajičak crne čipke. Smiješiš se zrcalu; zar si zaista navršila pedesetu?
Stepenicama hitaš u predvorje zgrade.
Šuštiš trgom kao šifon vjenčane haljine. Tvoja se, u dnu ormara, zalijepila za vreću.
Pred pekarom, miris peciva. Vjetar ga kovitla ulicom i draži studene nosove prolaznika. Djevojke i žene, načičkane do blagajne. Pažljivo otvaraš vrata. Zazveči zvonce, a glave se pomjere prema još jednom pridošlici. Unutrašnjost je prožeta mošusom parfema. Disanjem smiruješ želudac.
– To je ona!
S kaputa otreseš kišne kapljice i vranske poglede žena. Uposleni im jezici:
– Ni plodila, ni rodila. Najlakše je živjeti na sisi pokojnog muža!
Ne miruju ni ruke; namještaju uvojke, na usnama ruž. U džepovima i na dnu torbi, sakrivene burme i zaručničko prstenje. Na prsima, bliješte medaljoni.
Ne osvrćeš se na komešanje, promatraš Huga. Čim te ugledao za pultom, usne mu se otele u osmijeh. Ne uspijevaš umiriti otkucaje. Toplina se spušta niz kukove. Kosu si nataknula iza uha i još malčice rastvorila košulju.
Pred njime, podignula si bradu, a ramena, unatoč bolu, spustila do krajnje točke izdržljivosti. Pogled skotrlja niz tvoj vrat i ugnijezdi ga duboko. Ramena su trenutačno omekšala.
– Što jutros želi lijepa mademoiselle? – tamnim šarenicama žiga trbuh.
Skrivaš ushit i kažiprstom pokazuješ zlaćani kruh. Položi ga u papirnatu vrećicu kao maločas ubrano cvijeće. Primaš kruh i ovlaš mu dotakneš prste. Ne trepćeš. Krupne jagodice utisne na tvoje.
– Mademoiselle...
Spotakneš se o mladost u glasu. Gurneš suze u grlo i preko grudi raširiš kaput.
***
Već si naučila. Zalupiš vratima stana, a krov susjedne kuće ispune golubovi. Kao da ti iz obližnjeg parka vrebaju dolazak. Dok skidaš kaput i izuvaš cipele, zure u vrećicu s kruhom.
Zakoračiš na terasu, i eto gukanja.
Rastvorila si vlažnu papirnatu opnu, a iz hrskavih usjeka krenula je kvaščeva para. Lepet krila, guranje, svađa! Trgaš toplu unutrašnjost. Komadiće bacaš kao glave ruža. Kljunovi naoštreni glađu.
– Budalaši! Vaš je cijeli kruh!
U krošnjama obližnjeg parka, stisnule se vrane.
Naslonjena na ogradu, stražariš do posljednjeg zalogaja.
Tišina. Sita ptičja tijela.
***
Noć se odavno zalijepila za grad. Prevrćeš se u krevetu. Osluškuješ hroptanje praznog želuca.
Prstima kliziš mokrim vratom. Do sanjanja zamišljat ćeš njegove dlanove i šarenice.
Mademoiselle, progovara tama.
Slana jastučnica.