Muške gange često su ljubavne, a ženske mnogo brutalnije, tekstovima udaraju u pleksus

Zadnjih mjeseci pažnju Zagrepčana, ali i šire, plijeni naoko neobičan kolektiv. Precizno kostimirane, vješto koreografirane mlade žene, milenijalke, na nastupima diljem grada izvode gange: tradicijske napjeve pomiješane s novim, autorskim tekstovima i zvukovima elektroničke glazbe.

Osobno sam ih gledala u performativnoj večeri Queer korote u zgradi folklornog ansambla Lado, nastupale su i na Trnjanskim krijesovima i prosvjednom performansu Arijane Lekić-Fridrih, no za sebe kažu da nisu tipične aktivistice i ljevičarke, baš naprotiv: neke od njih dolaze iz vrlo tradicionalnih sredina, a želja im je uspostaviti dijalog među skupinama koje se u našem društvu prečesto gledaju "preko nišana". Kako su nastale i koji su im planovi, pitala sam izrazito ambiciozne, inteligentne osnivačice i voditeljice kolektiva Vakat, Bugu Bosanac i Dunju Bakić.

O Vakatu već ponešto znamo, ali mene zanima tko ste pojedinačno?

Buga: Ja sam po struci prevoditeljica s francuskog i lingvistica, no time se najmanje bavim. Trenutačno radim kao projektna menadžerica u jednoj kanadskoj firmi koja se bavi rješenjima za učenje. Pedeset posto vremena bavim se kolektivom Vakat i pisanjem, uglavnom proze i poezije, ponekad publicistike. U zadnjih godinu dana, kolektiv mi uzima sve više vremena.

Dunja: Ja sam završila anglistiku i talijanistiku, a nakon toga specijalistički studij konferencijskog prevođenja u Lisabonu. Glavni posao mi je prevođenje, no zadnje četiri godine pjevanje postaje sve važniji dio mojeg života. Članica sam Zborxopa koji djeluje pod okriljem Srpskog kulturnog centra, a zadnjih godinu dana u Vakatu. Privatno sam majka dvoje djece.

Kada se dogodio vaš prvi susret s gangom i zašto ste baš nju odabrale kao formu kojom ćete se baviti?

Buga: Ganga je uz mene od kada sam se rodila. Ja sam podrijetlom iz Hercegovine u kojoj sam provodila puno vremena, iako sam rođena u Zagrebu. Vividno se sjećam kako se ta ganga pjevala po selu. Ljeti bih s babom predvečer gledala sapunice, a izvana bih čula kako netko spontano pjeva. I moja baba ju je pjevala, tako da mi je ganga odredila i glazbeni ukus i način razmišljanja. Kada sam se u srednjoj glazbenoj školi počela baviti kompozicijom, koju sam htjela i studirati, počela sam tražiti način da tradicijsku glazbu uklopim prvo u klasičnu, a kasnije i u elektroničku glazbu koju sam skladala.

Dunja: Moj put bio je potpuno drukčiji, a uho nenaviknuto na taj specifični interval gange, koji ljudima poput mene na prvu zvuči falš, kao da je u toj gangi nešto krivo. Osobno nemam formalno glazbeno obrazovanje, iako je moj djed je bio profesionalni glazbenik. Predavao je i izvodio glazbu koja je jako prijemčiva, poput jazza, a zanimanje za tradicijske napjeve u našoj se kući nije poticalo. Kada sam krajem osnovne škole otkrila rave, počela sam razvijati i ljubav prema elektroničkoj glazbi koja traje do danas, a kasnije me privukao spoj elektronike i tradicije kojim me Buga tako vješto "kupila". Pjevajući u zboru koji izvodi napjeve južne i istočne Srbije, Makedonije i Kosova, a pogotovo kada mi je Buga počela puštati gange i pokazala bilježnicu svoje babe, pogodili su me ti tradicijski stihovi koji su neopisivo iskreni, sirovi, u sridu.

Kakvi su to stihovi i koliko su relevantni danas?

Buga: Kada je moja baba umrla 2024., pronašla sam tu bilježnicu u koju je zapisivala stihove gange koje je ona pjevala kada je bila mlada. Čitajući, shvatila koliko je u njima sažete životne mudrosti. Ti tekstovi su vrlo jednostavni, u dva deseterca sažimaju bit tadašnjeg trenutka i stanja. Oni su bili početna točka za razvoj našeg projekta, a kako danas sve više čitam i proučavam gangu, shvaćam da su ti stihovi kao neki naš haiku.

Dunja: Meni je dodatno zanimljivo što su prikaz tadašnjeg trenutka, ali s mnogima od tih stihova mogu se identificirati i danas, na neki su način bezvremenski – ne samo iz perspektive žene nego i šireg ljudskog iskustva. Predivno mi je i razarajuće što su tako precizni, često brutalni, ali odražavaju ono što život jest – i teškoću i mekoću. Oni govore o temama koje su i danas vrlo aktualne, svatko se može pronaći u njima, a mi smo se u Vakatu usmjerile na žensko iskustvo.

Koliko se to žensko iskustvo razlikuje od, primjerice, muške gange?

Buga: Ganga mi se čini kao prostor u kojem se moglo reći sve, i ono što se ne bi moglo u drugoj situaciji. Ona je gotovo kao ispovijed bez pokore. Ima više zbirki tekstova gange, i tu vidiš šokantno iskrene tekstove, koji izražavaju krajnju okrutnost života, pogotovo ženskog, ali i krajnju ljepotu. Uzimajući u obzir i da je ganga jedno oštro, čak neugodno suzvučje, uz tekstove koji su tako mučni, zaključujem da je mnogim ženama bila jedini prostor u kojem su se mogle stvarno izraziti, dati si oduška da kroz taj krik kažu kakav im je život i da daju neko olakšanje duši.

Dunja: Mnogo smo slušale i zvučne zapise na portalu ganga.hr, koji je najveći nama poznat izvor tradicijskih gangi, i shvatile smo da su muške snimke često ljubavne, ima i dosta metatekstova o samoj gangi, a ženske su brutalnije. Vjerujem da je tako jer ganga dolazi iz vrlo tradicionalnog područja u kojem se mnogo toga nije dovodilo u pitanje – primjerice jesi li vjernica, želiš li muža, djecu… U današnje vrijeme imamo naizgled veliku slobodu, ali postoje neke stvari koje su i dalje tabu. Ima jedna ganga koja je toliko suluda da me nasmijala, a kaže "umri, svekre, živio si dosta". Danas bi mnoge to možda pomislile, ali rijetko bi se koja usudila reći, a neka je žena tada to otpjevala i ostalo je snimljeno. To je ta iskrenost bez filtera.

Kako je došlo do osnivanja Vakata?

Buga: Bio je to sam početak 2025., kada sam na jednoj kavi Dunji predložila da istražimo gangu. Slučajno se već idućeg tjedna u Zavičajnoj zajednici Široki Brijeg u Zagrebu počela odvijati radionica gange na koju smo se prijavile i počele je formalno učiti. Tamo smo upoznale Anu Vujasić i Lanu Cipek, kojima smo rekle da bismo voljele raditi suvremene obrade gange, njima se to svidjelo i to je bila prva postava Vakata. Vrlo smo brzo došle na ideju da krenemo pisati nove, autorske tekstove koji će odražavati današnje stanje, stvari koje muče našu generaciju. Istovremeno i dalje pjevamo tradicijske gange koje smatramo relevantnima, a jako ih je puno.

Dunja: Ja sam dva-tri mjeseca prije toga bila na radionici ojkanja, a ojkavica je u nekim aspektima slična gangi, iako je melodioznija i lakša za otpjevati. Kad mi je Buga pristupila s idejom gange, bila sam skeptična mogu li ja to izvesti, jer ganga mora ići iz nutrine, ona je gotovo kao krik, u cijelom tijelu moraš osjetiti to što pjevaš. I zato su nam ti tekstovi toliko važni, znale smo tjednima sjediti nad četiri deseterca, da budemo sigurne da nam nešto znače i da ih osjetimo kada ih pjevamo, jer jedino tako ih možemo prenijeti publici.

Koji su to problemi o kojima danas pjevate?

Dunja: U prvom ciklusu obrađivale smo pitanje slobode i prava koje žena polaže na svoje tijelo, uključujući pravo na abortus. Puno smo tematizirale i nasilje u obitelji, socijalne norme, očekivanja koja dovodimo u pitanje kroz gangu – koliko su naši odabiri autentični, a koliko su uvjetovani socijalnim kontekstom? Adresiramo i rad, pogotovo ženski, neplaćeni, svojevrsno ropstvo koje imamo u obiteljskom nukleusu, u kontekstu današnjeg, kapitalističkog društva.

Buga: Proces pisanja tekstova počeo je, kao što Dunja kaže, razmišljanjem o tome što nas kao mlade žene zabrinjava u današnjem društvu. A od tekstova iz babine bilježnice, jedan od najzanimljivijih mi je: "Jadna ti si, moja mila majko, ja ti jedna, pa ti naopako." U tom "naopako" može se naći svašta i ponekad se pitam na što su sve te žene mislile pjevajući ga. A svaka se žena bar u jednom trenutku osjećala drukčijom. Zato vjerujemo da se ganga može izdvojiti iz tog tradicionalnog konteksta i otvoriti svima, bez obzira na naš socioekonomski status, politička uvjerenja ili druge karakteristike.

Kako po tom pitanju stojite u samom kolektivu? Vidim da i vas dvije imate poprilično drukčija zaleđa.

Buga: Dolazim iz tradicionalne, religiozne okoline koja mi je dala pogled na svijet koji i dalje jako dobro razumijem, iako sam tijekom odrastanja postala liberalnija. Znam koliko smo kao društvo brzi na osudi. Potreban je mnogo veći napor da nakon osude razumijemo zašto nekoj osobi treba uvjerenje koje ima, a to je često želja za zajednicom, koja je sve potrebnija u ovom otuđenom svijetu. Naučila sam i trudim se ne osuđivati, iako je prirodno da ponekad krenemo dijeliti ljude na lijeve i desne, vjernike i nevjernike...

Dunja: Ja, s druge strane, dolazim iz jedne liberalne, ateističke sredine u kojoj se taj pogled nije dovodio u pitanje. Ja i dalje imam stavove vrlo slične svojim roditeljima, međutim svoju djecu, koja ne idu na vjeronauk, učim da mogu odabrati što god žele i nastojim im, bez osude, objasniti i razmišljanja ljudi čiji je stavovi ne poklapaju s mojima. Razumijem da je u pozadini mnogih predrasuda neznanje i zato znam koliko je važno učiti. Kroz rad u Vakatu shvatila sam da mi je teško razumjeti neke tradicionalnije stavove, a sada ih učim prihvatiti i imati znatiželju prema njima, pokušati shvatiti odakle dolaze.

Znači li to da ste sada sve na istoj vrijednosnoj liniji?

Dunja: Bitno nam je imati znatiželju, ne uzeti ništa zdravo za gotovo, pokušati razumjeti mišljenje druge osobe čak i ako se s njom ne slažeš. Svjesne smo da svaka vrsta umjetničkog izražavanja nosi neki politički stav. Čak i neizražavanje nosi poruku. Ganga je tu izrazito pogodna jer nikada ne osuđuje: svaka ganga je nečije iskustvo, ona je konstatacija, i nama je bilo jako važno da preuzmemo i taj oblik komunikacije. Svjesne smo da je društvo obilježenom retradicionalizacijom, što nije samo naš nego i europski i globalni trend. Zanima nas zašto se to događa, da kroz gangu istražimo svijet u kojem je žensko iskustvo iznova sve jače obilježeno šutnjom. Pitanje ženskog glasa, pa i doslovno, historijski je bilo toliko važno, a u gangi ima jako puno toga "ja ću pivat", ja ću to izgovoriti. I zato pjevamo svoje najintimnije iskustvo, da osjetiš taj tekst snažno, iznutra, da se dogodi neki pomak u nutrini, koji potiče na promjenu, kako osobnu tako i kolektivnu.

Buga: Nama je u kolektivu jako važan element propitivanja svih stavova, uključujući naše vlastite. Oko nekih temeljnih stvari se slažemo, ali vrlo nam je važno imati prostor za dijalog i različita mišljenja, a to je dijalog kakav našem društvu neopisivo fali. Nadamo se da ganga može biti liberalna forma u pravom smislu te riječi, da se otvori prostor za sve stavove. Kao vrsti važna nam je zajednica, ganga je početno bila dijeljenje iskustva, a kada ti se otvori prostor da možeš izraziti svoje iskustvo, to je istovremeno čin povezivanja i aktivizma, možda i potencijalne promjene. Mi to u novom ciklusu radimo na jedan vrlo nježan način. Osobno mislim da je nježnost radikalna u vremenu koje je jako agresivno – prihvaćanje, zajedništvo i stvaranje sigurne okoline za mene su radikalniji od nekih borbenijih formi.

Pa ipak, nastupale ste na Trnjanskim krijesovima, skupu za slobodnu Palestinu... mnogi bi vas mogli gledati kao isključivo "ljevičarski" kolektiv.

Buga: Baš to je zanimljivo, jer mi unutar kolektiva i dalje imamo različite osobe – u slučajevima nastupa koje spominjete, dogovor je bio da na njima pjevaju samo one koje se slažu s porukama organizatora. U Vakatu je jednako legitimno nastupiti i ne nastupiti na skupu koji ima određenu političku konotaciju, ono što nam je važno je da o tome razgovaramo i dogovorimo se kome je što važno, a kome nije, tko se želi izlagati određenom tipu medijske pažnje, a tko ne.

Kakve su reakcije iz okoline, kako te urbane, aktivističke, tako i one tradicionalnije i konzervativnije?

Buga: Većinom je to jako pozitivan feedback. Do sada su nas uglavnom slušali ljudi iz urbane zagrebačke sredine kojima je zvuk gange pomalo egzotičan i zanimljiv. Čak i iz krugova naših širokobrijeških učitelja dobile smo puno podrške i pozitivnih komentara na naše pjevanje, iako postoje određena razilaženja u stavovima i pogledima što ganga jest. Osobno smatram neopravdanim njihov strah od izlaganja gange nekom političkom spektru, jer je ganga uvijek bila politična.

Dunja: Naš učitelj je nevjerojatan poznavatelj gange i svaki je njegov komentar zlata vrijedan. Bilo je zanimljivo kada smo mu poslale link nastupa na Trnjanskim krijesovima u kojem smo nosile dekonstruirane tradicionalne nošnje. Tada nam je rekao da je pjevački to sve O.K., ali da "treba biti suknja ispod kolina". S druge strane, neki od mojih ljevičarskih, urbanih prijatelja rekli su mi "super da se baviš pjevanjem, ali ne mogu ti ja tu gangu", što vjerujem da isto dolazi iz stavova uvjetovanim sterotipima..

Osim političkih tema koje propitujete, vaša je ganga i formalno neočekivana: tradicijski se zvukovi miješaju sa suvremenima, ima tu i dosta kazališnog, performativnog...

Dunja: Što se forme tiče, ta dva deseterca uvijek su postavljena kao pitanje i odgovor. Prvi se obično jako dobro čuje, to je zapjev koji pjeva jedna žena, a drugi, možda i važniji, teško se razaznaje jer je u pozadini ganganje – zato te tekstove projiciramo iza sebe dok ih pjevamo, da se ključ ne izgubi. To što prvi deseterac pjeva jedna žena, a u drugom joj se pridružuju ostale, možemo interpretirati i kao jednu žena iza koje stoje druge i podržavaju je. To je toliko moćno iskustvo toliko da se usred nastupa mogu rasplakati. Zato su naši nastupi kratki, nema ih puno, da dođe do izražaja ta ženska povezanost i emocija.

Buga: Ganga je za naše suvremeno uho nerazumljiva forma i shvatile smo da je jako važno podebljati poruku u vizualnom smislu, tako da smo uvele i scenski pokret i kostime koji su nam vrlo bitni elementi, jer pomažu u lakšem razumijevanju onoga što želimo prenijeti. Ideja elektronike uz gangu došla mi je u pokušaju da je prilagodimo suvremenom uhu, koje je potpuno drukčije od uha moje babe. Svi smo odrasli uz pop, elektroniku, techno… Otkrila sam da se elektronička glazba fenomenalno slaže s gangom, a u matricu smo uključili i atmosferske zvukove karakteristične za Hercegovinu, kao što su zvuk ćuka i zrikavca. U novom konceptu koji predstavljamo ove godine, ta će se elektronička glazba izvoditi uživo.

Po čemu će ova godina biti drukčija od prethodne?

Buga: U početku smo uglavnom nastupale po prosvjedima i komemoracijama, a prvi solo nastup imale smo u SKC-u, nakon čega se povela vrlo zanimljiva diskusija s publikom. Prošle godine imali smo i dio u kojem sam ja čitala jako osobne autorske tekstove, s ciljem da objasnimo genezu i ideju kolektiva. Ove godine razrađujemo koncept šest kratkih solo izvedbi s više kazališnih elemenata. Tih šest izvedbi koncipirane su oko motiva obiteljskih obroka u kojima se, pogotovo na Balkanu, često događaju zanimljive rasprave, dolazi do svađa i mirenja, slavlja, žalovanja... U tim izvedbama imamo i glumicu Sanju Milardović, a pridružila nam se i glazbenica Sara Renar koja će sa mnom raditi glazbu.

Dunja: Prateći tijek obiteljskih obroka zapravo pratimo tijek odrastanja jedne milenijalke, od onoga što društvo u nas upisuje već pri rođenju, pa pronalaženje vlastitog identiteta, nedoumice koje nas prate u odnosima, egzistencijalna pitanja… sve do starosti i pitanja s kojima odlazimo s ovoga svijeta. I tradicijske gange koje smo proučavale doticale su pitanja odrastanja, ljubavi i smrti, a mi ih iznova, u proširenom sastavu koji čine i pjevačice Ana Vujasić i Martina Novosel, zatim Ella Bogadi zadužena za scenski pokret, te kostimografkinja Iva Ćurković Spajić i stilistica Eva Balažin, prevodimo u suvremeni kontekst.

Kada ćemo vidjeti što ste nam pripremile i – možda još važnije – kako se priključiti kolektivu?

Dunja: Imamo otvorena mjesta za nove pjevačice. Probe su dva do tri puta tjedno, a u dogledno vrijeme organizirat ćemo audiciju za sve zainteresirane. U međuvremenu Buga i ja imamo neprekidne probe i rasprave, samo od naših glasovnih poruka mogla bi se napraviti jedna zasebna izvedba. Idući nastup nam je 11. svibnja u Kontejneru, gdje otvaramo za Chant Electronique. To će ujedno biti i prvo predstavljanje našeg novog koncepta, na kojem se nadamo i nekoj novoj publici.