Prije nekoliko tjedana, za Record Store Day, diskografska kuća Sony na četiri je vinila u ograničenoj nakladi i na dva CD-a, koja će se naći u redovitoj prodaji, objavila koncertni zapis Pink Floyda iz 1975. godine, s koncerta u Los Angeles u Sports Areni. Snimka ovog zasebnog izdanja nekoliko mjeseci prije mogla se naći i u box setu "Wish You Were Here", posvećenom albumu Pink Floyda iz 1975., kao i na streaming servisima, a krajem prošle godine i na izdvojenom Blu-ray disku koji je sadržavao sve audiomaterijale s box seta, samo za desetak puta nižu cijenu.
No, izdanje koncerta iz 1975. na vinilima objavljeno za Dan prodavaonice ploča pobralo je većinu slave, popularnosti i zanimanja diskofila usprkos cijeni od stotinjak eura, koja je potom rasla kako se prodavala jedina otisnuta naklada vinilnog box seta od oko 15 tisuća primjeraka za cijeli svijet. Najveći paradoks te priče nalazimo u podatku da je riječ o piratskoj snimci "iz publike", koju je legendarni Mike Millard snimio ušavši u losangelesku sportsku dvoranu glumeći invalida u pokretnim kolicima, ispod kojih je sakrio "napredni" Nakamichi kazetofon, imao dva (stereo) mikrofona "na glavi" te sa začuđujuće malo buke okolne publike snimio jedan od najboljih bootlega svih vremena.
Dugo godina poznat publici, sad je doživio službeno objavljivanje, a s obzirom na to da je Millard u sedamdesetim i osamdesetim godinama snimio oko 250 koncerata s prilično visokom kvalitetom zvuka (barem za pojmove piratskih snimaka), diskofili već maštaju o mogućnosti da se koncerti Led Zeppelina, Stonesa i mnogih drugih imena možda pojave kao regularna, službena izdanja. Paradoks je što Pink Floyd na legendarnim turnejama 1975. i 1977. godine (turneja albuma 'Animals') nisu profesionalno, višekanalno, snimili nijedan koncert, pa je grupa poznata po višemjesečnim snimanjima studijskih albuma, postava koja je postala sinonim za napredak produkcije zvuka u sedamdesetima, ostala osuđena na traženje koncertnih snimaka iz tog razdoblja.
No, otkad su članovi Pink Floyda svoj katalog prodali Sonyju za 400 milijuna dolara, poznata sporost mašinerije Floyda i neslaganja, svađe između Rogera Watersa i ostalih članova, postale su prošlost. Ukratko, Sony kao jedini vlasnik svih materijala i arhive Floyda puno brže objavljuje atraktivna izdanja, pa smo nakon lanjskog box seta s filmom i audiozapisom koncerta iz Pompeja 1971. godine stigli i do dugoželjenog nastupa u Los Angelesu. Još jedan paradoks vezan za ovu snimku jest da je obradu zvuka, mastering i "spajanje" dionica iz najboljih postojećih izvora napravio Steven Wilson, vjerojatno najpopularniji producent zadužen za nove mikseve mnogih klasičnih albuma izvođača iz sedamdesetih godina, od Jethro Tull, Yes i mnogih drugih do King Crimson i nedavnog albuma "Black and Blue" Rolling Stonesa.
Već i taj podatak da je Sony platio Wilsona, mahera višekanalnih snimki iz povijesti, da se pozabavi starom dvokanalnom snimkom koncerta Pink Floyda "iz publike", vjerojatno vam govori da je riječ o prilično atraktivnoj snimci. Wilson ju je audioalatima obradio i uredio tako da, dok je slušate, vodi vas u Los Angeles 1975. godine i postavlja među publiku u parketu dvorane (Millard je sjedio u 16. redu).
Koncerti u Los Angelesu održani su 26., 27. i 28. travnja 1975., a publika je tada prvi put mogla čuti velik dio novog materijala koji još nije bio službeno objavljen. Upravo zato ove snimke imaju dodatnu vrijednost jer Pink Floyd je na turneji izvodio rane verzije skladbi "Shine On You Crazy Diamond" i "Have a Cigar", nekoliko mjeseci prije izlaska albuma "Wish You Were Here". Prvi dio koncerta činile su skladbe koje će tek dvije godine poslije biti objavljene na albumu "Animals", pa je publika u više od sat vremena zapravo slušala pjesme koje još nije poznavala. I to govori o hrabrosti kojom su vodeća imena sedamdesetih pristupala koncertnim turnejama, riskirajući s materijalima koji još nisu bili potpuno dovršeni. Ali su bili uzbudljivi.
Koncerte je otvarala monumentalna skladba "Raving and Drooling", rana verzija pjesme koja će poslije postati "Sheep" na albumu "Animals", nakon koje je slijedila "You've Got to Be Crazy", preteča buduće pjesme "Dogs". Obje su bile drukčije od kasnijih studijskih verzija, duže i s različitim improvizacijama, bez nekih sviračkih dionica koje su skladane naknadno te tekstova, a pokazivale su otklon prema mračnijim, društveno kritičkim temama koje su polako postajale dominantne u radu Rogera Watersa. Repertoar koncerata bio je podijeljen u dva dijela. Središnji je dio bio rezerviran za novu, višeminutnu "Shine On You Crazy Diamond", epsku posvetu bivšem članu benda Sydu Barrettu.
Drugi dio koncerta bio je posvećen izvedbi albuma "The Dark Side of the Moon", jer ta američka turneja zapravo je i bila promocija tog blockbustera Pink Floyda, u koju su samo "ugurali" nove pjesme. Koncerti u Los Angeles Sports Areni zanimljivi su upravo zato što je sastav bio na prijelazu između dva velika poglavlja: na putu od megapopularnosti albuma "The Dark Side of the Moon" prema introspektivnoj atmosferi albuma "Wish You Were Here" i društvenoj kritici koja će kulminirati na albumu "Animals" 1977., pa snimke nastupa u Los Angelesu pružaju uvid u proces razvoja pjesama prije nego što su dobile konačan oblik u tonskom studiju.