Jedne subote, početkom prosinca, u čitanju novog broja Književne dijagonale prekinuo me nenajavljeni posjet G., supruge moga školskog druga Julijana Brandta, zvanog Briner, prvaka drame HNK. Zamolila me za pomoć. Bila je tiha, samozatajna i pomalo misteriozna žena. Tim sam više bio počašćen povjerenjem koje mi je tako nenadano ukazala. Slutio sam da ono što mi je kanila ispričati vjerojatno nije rekla nikom drugom. Niti će ikada reći.
"Briner je potpuno poludio, ako mu možeš pomoći da nadođe… Tjednima ne dolazi kući…"
Doznao sam da su mu prije otprilike dva mjeseca, a baš sam ga nekako tada izgubio iz vida, srcu odveć prirasli život i sudbina Jeremije Horowitza, imaginarnog beskućnika, glavnog lika u scenariju filma Dom na kraju grada, njegove prve filmske uloge.
"U biti", uzdahnula je G., "tako je sve počelo, a nastavilo se… Jučer sam mu odnijela ručak u Golden Gate. Klošari ondje cijeli dan. Skrije se u WC-u ili kotlovnici prije zatvaranja da bi prenoćio na toplome. Jednako tako i u podzemnim garažama, u skvotovima s narkomanima i zadnjim propalicama, pokriva se kartonima u haustorima, spava na klupama u parkovima… Isprosio je svu silu novca. Ne smijem ti ni reći koliko mi je jučer predao. Ali ne kupuje skoro ništa, govori da to u ovom trenutku, i s obzirom na nakanu, i okolnosti, nema smisla. Jede jednom dnevno, pola od onoga što mu donesem prepusti golubovima kod fontane pored Golda... Sasušio se kao bakalar. I neprestano onim svojim teatarskim, a zapravo teatralnim glasom ponavlja: 'Mora biti vjerodostojno! Mora biti vjerodostojno!' Pomozi mu! Tebe posebno cijeni… Kroz mene, dok mu govorim, gleda kao kroz zrak, ne znam…"
"Ma on je glumac metode, stalo mu je do uloge…"
"Poznajem ja njega i njegova glumca metode", usprotivila se neočekivano energičnim tonom, "ovo s time nema veze, ovo nema veze ni s čim, a najmanje sa zdravim razumom! Film mu je paravan. Uživio se u ulogu i želi je igrati do kraja života!" Obećao sam joj da ću ga potražiti i s njime obazrivo porazgovarati.
"On ti je subotom predvečer u Domusu… I ondje znade prespavati. Skrije se u dnu hale. Kad ugase svjetla i vrata zaključaju lancem i lokotom, dovuče madrac pod jedan od stolova, a preko stola, da mu bude toplije, prebaci olinjali perzijski tepih… Muka mi je to i slušati, a kamoli zamišljati…" Tu je naglo zastala u riječi (kao da je progutala iglu) i prekrila usta dlanom. Pomislio sam da će povratiti. Bila je na rubu plača. Nedugo zatim je otišla.
Domus je bio poduzeće specijalizirano za prodaju starih i rabljenih stvari. Obični limeni kontejner, doduše znatnih dimenzija, prepun pohabanog i prašnjavog namještaja izrađenog prije mnogo desetljeća od punog i teškog drva, kućanskih uređaja koji su i dalje bili uporabljivi, međutim čovjeku današnjice potpuno nepotrebni, alata istrošenog od uporabe, iznošene odjeće, plastičnih lavora i škafova, porculanskih servisa za ručavanje i izlizanih escajga, ruskih samovara, pehara odavno propalih sportskih klubova, napuštenih igračaka i kojekakvih beskorisnih starudija. Prostor zimi hladan poput hladnjače, a ljeti vruć poput pećnice. Zrak u njemu – težak i ustajao. Brinera sam ugledao praktički već s ulaza. Bio je zabundan u kaput nalik pastirskoj rekli, a na glavi je nosio šubaru sa spuštenim uhobranima. Stajao je po strani od središnjeg prolaza i pomno navijao glazbenu kutiju u kojoj su, jedan po jedan, kuckali tonovi melodije Für Elise. Vidljivo omršavio, izgledao je prilično zapušteno.
"Pogledaj gdje se samo srećemo, na glazbenom odjelu uglednog trgovačkog centra! Što će reći ljudi kad nas ovdje vide?"
"Isto ono što ćemo i mi reći kad ovdje vidimo njih. Savršeno ništa. Šutnja je zlato. Nisam te vidio, nisi me vidio." Srdačno smo se rukovali.
"Nego, stvarno te ne viđam u zadnje vrijeme. Što ima?" Glazbena je kutija naposljetku zamuknula. Pažljivo ju je odložio na izgrebanu plohu stola od mahagonija. Njegove oči, sluzave i svjetlucave, razlijevale su se po pustoši lica, obraslog u bradu i kosu, kao proljetne vode po ostacima suhog i trulog šaša zaostalog od prethodnog ljeta.
"Znam ja zašto si ti došao… I tko te poslao… Misliš li da je istina to što ti je rekla za mene? Da nisam normalan… Da sam lud…" Šutio sam.
"Ako si za večernju šetnju gradom i dobru večeru…?" Pristao sam. Što sam drugo mogao? I tako smo se zaputili u noć nepoznatim ulicama gradske periferije. Bilježim fragmente njegova monologa.
"Scenarij me privukao, htio sam tu ulogu, sad sam na vrhuncu karijere… I dobio sam je… Da. Rekao sam si, dat ću si stvarno truda… Tekst sam odavno naučio napamet. Nedostajao mi je kontekst. Da patetika postane muka, istina od koje se bljuje… Znaš, mnoge sam od njih do sada sreo i upoznao… Sjajni ljudi! Jesi li ti, čovječe, svjestan njihova života na Božjem dlanu?! Ljiljani u polju! Trava! To su oni! Bliži su Bogu od nas jer samo On za njih zna. Nitko drugi! Oni su područja od posebne Božje skrbi (ovdje se neurastenično nasmijao)… Nama Bog ne treba jer za nas znaju škole, fakulteti, arhivi, knjižnice, muzeji, kazališta, udruge, vojska, policija, tajne službe, Sabor, Vlada, država, Ujedinjeni narodi, Marsovci… Ali i ta epizoda s njima, to je bio tek početak… Međutim… (naglo smo zastali) Sloboda! Ona me zapravo oduševila. Svaki dan piti život s njena vrela. Lovac sakupljač iz kamenog doba! Eto tko sam. Svijet je moj…! I tvoj! Jesi li ikad spavao na klupi u parku?! Moj park i moja klupa! Na livadi izvan grada?! Pod svojim zvjezdanim nebom! Pijem svoju vodu i jedem svoj kruh! Uberem kod susjeda svoju jabuku!" Zaustavili smo se, naposljetku, ispred lijepo uređene dvokatnice, s kućnim brojem 15, u Ulici Herberta von Karajana.
"A sada mi, uvaženi prijatelju, dopusti da ti pokažem svoje dvore i u njima te počastim skromnom, ali brižno spravljenom večerom! Budi ove zvjezdane noći koja odiše nadom u bolje sutra mojim dragim gostom!" Načas mi se učinilo da ga ponovno gledam na pozornici u teatru. Ako nije to, onda je potpuno poludio.
"Ne brini se, vlasnici su u Austriji, na skijanju…" Povukao me za sobom nevidljivom silom snažnijom od lokomotive. Tako smo u tren oka preskočili ogradu i našli se u dvorištu. Nedugo zatim već smo bili i u kući (njegove novostečene obijačke vještine bile su na zavidnom nivou). Potom nam je u kuhinji pripremio brzu, ali ukusnu večeru, poslije koje se otišao otuširati i oprati zube. Za to sam vrijeme rastreseno gledao neku emisiju o kulturi na televiziji.
"Malo ću prileći, umoran sam od svog tog hodanja", najavio je Briner s vrata dnevnog boravka. Naglo sam ustao iz fotelje: "Ja bih sada krenuo kući!"
"Ali ovo je tvoja kuća… U redu, razumijem, pozvat ću taksi."
Rastali smo se kao najbolji prijatelji, što smo zapravo i bili. Dok me domaćinski ispraćao, zamolio me da G., ako me išta bude pitala, kažem da se unio u ulogu, da je samo to, i ništa više od toga.
Godinu dana poslije opisanih događaja Julijan Brandt, zvani Briner, prvak drame HNK, ustrijeljen je u snu u svome domu, na kućnom broju 15, u Ulici Herberta von Karajana. Posljednje riječi koje mu je u naletu dugo taloženog bijesa G. uputila u čekaonici autobusnog kolodvora pola godine prije bile su: "Smrdljivi klošaru!" Učiniti više od toga nije bila sposobna. Niti će ikada biti.