Iako je bila veljača, nekih sat prije podneva, sunčeva se svjetlost s posve čistoga, azurnoga svoda bez oblačka razlila po krovovima i unutarnjim vrtovima zgrada u središtu grada tako da sam se usudio ostaviti balkonska vrata otvorenima kako bi nam stan osvježio poslijekišni ozon. Dok je koker zvani Riđi ležao pod radnim stolom do mojih nogu, grafitni je mačak zvani Grof izašao na sunce i upravio pogled pod ogradu provukavši glavu između metalnih šipki. Ptice su se već počele glasati nakon zimske stanke pa je Grof, prateći njihov let i cvrkut, okrenut prema donjim granama ogromne smreke što je sezala do vrha naše trokatnice, pogledom stao strijeljati jednog od ubogih vrabaca koji su se trudili ostati skriveni u krošnji. Vrapci su svojim cvrkutom upozoravali na to da se priroda budi nakon razdoblja zamrznutosti i pritajenosti.
Iznenada se iz stana ispod našega, na drugome katu, začu zvuk gitare. Isprva pomislih da je netko uključio radio, no nakon što sam pažljivije odslušao nekoliko taktova, zaključih da se akordi sa žica prelijevaju na stubište da bi se potom počeli spuštati niza stube. Zvuk je zašao u vrt i uzdizao se do svih balkona. Bilo je teško očekivati da netko u veljači zasjedne na klupu u vrtu, po toj hladnoći: jučerašnja se susnježica topila i kapala s oluka u podnožje zgrade – po kamenim pločama uz rub zida pretvarajući se u lokve po kakvima moj pas rado pljuska šapama čineći male vodoskoke.
Riđi se trgne iza sna, izađe na balkon te – lijeno se istežući – pridruži se svom “bratu” Grofu (njih dvojica nisu se ponašala kao “pas i mačka”: ophodili su se jedan prema drugomu zaštitnički, bolje nego što to međusobno čine ljudi). Potom i Riđi proviri kroz šipke ograde pa njih dvojica tako, privučena muziciranjem, smiješno paralelno postavljenih glava – stanu zuriti u smjeru mjesta odakle je dopirao zvuk gitare.
Primaknuo sam im se krišom. Stojeći iza njihovih leđa pogledao sam dolje prema klupi koja je osim jednim manjim dijelom zakriljenim granjem smreke gotovo čitava bila na suncu. Riđi je naginjao glavu čas na jednu čas na drugu stranu te podizao i spuštao lijevu pa desnu obrvu uzvraćajući tako na glazbeni impuls; njegov krajnje istančani sluh, koji razaznaje zvukove stotine puta bolje od ljudi, znao je na najtiše melodije odgovoriti naginjanjem glave i podizanjem obrva, što je izgledalo dražesno, dok bi se njegove oči, velike poput dječačkih staklenih frenja – sa šarenicama boje čokolade – caklile. Glazbeni stavak našega tajnovitog susjeda bila je jednostavna etida, ali ju je gitarist izvodio tako da je ona dojmljivo nadvisila učinak vježbe.
Pas okrene njušku prema meni i spustivši obrve upitno me pogleda. Potom krene prema ulaznim vratima stana i stane strugati po njima na način koji bi me svaki put prestravio. “Sastrugat ćeš skupi lak, pseto jedno!” napola u šali dreknuh na životinju koja me nije fermala – lajao je bez prestanka. Vratio sam mačka u radnu sobu i zatvorio balkonska vrata; mijaukao je buneći se. Psu hitro otvorim vrata pa on, ljepotan ogromnih očiju, klempavih ušesa i nemirnih obrva, jurne niza stube da bi u prizemlju, po vratima kojima se ulazi u vrt, ponovno počeo nestrpljivo grepsti. Kad sam ih odškrinuo, izleti on i s olakšanjem se pomokri po prvom grmu.
Pred nama na klupi pokazao se mladić od nekih dvadeset sedam – osam godina; spuštene je glave pažljivo prebirao po žicama ne obazirući se na zaglušujući lavež koji je ovoga puta neobično kratko trajao, a onda posve utihnuo. Da, bio je to momak s donjega kata kojega sam povremeno sretao na ulaznim vratima zgrade: bio je podstanar kao i ja, a došao je ovamo tek prije nekoliko mjeseci, nedugo nakon što sam se uselio sa svojom malom menažerijom. To je bilo sve što sam o njemu znao. Usporavajući ritam svoje melodije, momak je polako prema nama podigao pogled, nasmiješio se i prestao svirati. Uzdizanjem ruke zamolih ga da nastavi. On je samo pomirljivo odmahnuo glavom i na fino izgovorenom engleskom uzvratio isprikom što svojim sviranjem nama susjedima ne da mira. Lice mu je bilo maslinaste puti, kosa kovrčava i izrazito crna, šarenice pod gustim ugljenastim trepavicama velike, nalik na one u našega Riđega. Bio je odjeven u debelu tamnosivu “jorganastu” jaknu koja ga je zacijelo sputavala dok je gitaru držao u krilu. Zakačio je trzalicu među žice na vratu svoga glazbala. Dok se sa mnom rukovao vjerojatno je izgovorio svoje ime koje nisam uspio “uhvatiti”, a bilo mi je neugodno moliti ga da ga ponovi. Bilo je očito da je došao izdaleka.
Rekao je da je dobio stipendiju za semestralnu radionicu jazz-gitare, zato privremeno boravi u ovom gradu; naša mu je zgrada odgovarala zbog blizine dvorane kamo svakoga dana odlazi na probe.
Neko smo još vrijeme Riđi i ja pažljivo slušali njegovo muziciranje, a onda se oprostili od momka i vratili gore u stan; nakon glazbenog intermezza bilo mi je, priznajem, lakše nastaviti s pisanjem.
Ubrzo, početkom proljeća, uputio sam se doma, na more i nisam se sve do jeseni vratio u našu zgradu s vrtom i gitaristom. Kao i uvijek, Riđi i Grof pravili su mi društvo tijekom boravka kod kuće. Toga se ljeta Riđi zaljubio u mješanku koja je s vlasnicima turistima boravila nekoliko tjedana u susjednom ulazu. Po njezinu odlasku čeznutljivo je i bolno zurio s prozora prema pinijama.
Kad smo se vratili na sjever, našli smo ceduljicu zataknutu za rub vrata stana: susjeda preko puta poručila je da svratimo do nje. Pozdravila nas je sa smiješkom. Naravno, Riđi je – radujući se što je ponovno vidi – na nju lajao tako glasno da smo stiskali oči i utišavali ga. Žena nam preda dva lončića s balkonskim cvijećem i bijelu kuvertu na kojoj je pisalo: “Za psa i njegova gospodara”.
Grof je po ulasku u stan šmugnuo prema svojoj zdjelici očekujući hranu, a Riđi je položio njušku na površinu moga radnog stola. Iz kuverte sam izvadio pisamce; došlo je od našega virtuoza s ulaza, kojemu nisam razabrao imena:
Poštovani susjede,
nažalost, morao sam otići jer me je moja građanska dužnost pozvala priključiti se obrambenim postrojbama svoje domovine. Odlazim na područje Gaze. Neću Vam reći na kojoj sam strani; mislim da to uopće nije važno jer – na kojoj god bio – pogibelj je jednaka. Žao mi je što me je Vaš pas slušao samo jednom. Prije odlaska uspio sam održati koncert, čime je završio moj stipendirani boravak u ovom gradu; bio je kraći nego što sam planirao i priželjkivao. Da ste bili tu, bio bih Vas pozvao na koncert. Neko vrijeme, eto, neću svirati gitaru:-) Ove dvije male lončanice s moga balkona neka Vas podsjete na naše kratko glazbeno druženje. Bude li sreće i bude li rat okončan na dobro svih nas – nadam se povratku (možda i u istu zgradu) i našemu novom viđenju. Želim Vam uspješan rad u mirnom okruženju.
Vaš susjed s – ako je vjerovati internetu – najraširenijim prezimenom na svijetu: bez nacionalne pripadnosti i granica, Barak
Barakovu gitaru više nismo čuli. Ali sam upamtio njegovo ime.