Hrvatska plivačka reprezentacija vratila se iz Pariza s jednom medaljom – broncom u štafeti 4x100 metara slobodno. Medalju su osvojili Jere Hribar, Vlaho Nenadić, Vili Sivec i Toni Dragoja. Posebno je dobro raspoložen bio Jere Hribar, koji je nakon prošlogodišnjih uspjeha u mlađim kategorijama sada osvojio i prvu seniorsku medalju na velikom natjecanju.
A sada po finale u Kinu
– Kada sam prošle godine osvojio tri medalje u malim bazenima, nisam mogao doći na doček u Zagreb jer sam izravno otišao u Ameriku. Evo, sada sam tu, imam dva tjedna slobodno i baš mi je lijepo na dočeku. Nisam očekivao ovako velik broj novinara. Osobno sam zadovoljan broncom u štafeti, iako sam od sebe očekivao više na 50 i 100 metara slobodno. U redu, na 100 metara slobodno bio sam peti u finalu, ali mi je izmaknuo plasman u finale na 50 metara slobodno i to mi je jako žao. To je takva disciplina, odlučuju stotinke sekunde. U polufinalu nisam bio pravi i san o finalu u tom je trenutku nestao – priča Jere.
Ova štafeta bila je četvrta na prošlogodišnjem Europskom prvenstvu u Beogradu, a sada je napravila korak više.
– Ovo je sjajna generacija i vjerujem da ćemo imati što pokazati sljedeće godine na Svjetskom prvenstvu u Kini. Naše vrijeme trenutačno je peto u svijetu. U kvalifikacijama smo plivali 11. rezultat na svijetu. Dakle, ni finale Svjetskog prvenstva u ovoj disciplini nije nedostižno. Naravno, glavni je cilj plasman na Olimpijske igre u Los Angelesu – ističe Jere.
Mediteranske igre?
– Neću ići. Mom tijelu treba odmor. Ne želim riskirati nikakvu ozljedu. Želim se potpuno odmoriti jer se krajem kolovoza vraćam na studij u Ameriku. Većina dečkiju iz reprezentacije ide na Mediteranske igre i želim im svu sreću te da se vrate s još pokojom medaljom – naglasio je Hribar.
Toni Dragoja bio je posljednji član štafete, plivač koji je povukao kada je bilo najpotrebnije.
– Uvijek u štafeti plivam posljednji. Imali smo informacije da će Mađari i Rusi u prve dvije izmjene poslati svoje najjače plivače pa smo i mi promijenili postavu u odnosu na onu koja je plivala u kvalifikacijama. Rekao sam dečkima: "Samo mi ostavite malu mogućnost da se borim za medalju, nemojte puno zaostati." I, srećom, nisu. Dao sam sve od sebe, plivao sam kao lud i kada sam na cilju vidio da svijetli moja staza, znao sam da smo osvojili medalju.
No, taj trenutak bio je prava nevjerica. Tražio sam naše navijače na tribini, gledao oko sebe i prošlo je dosta vremena dok nisam shvatio da smo brončani. Super osjećaj! Žao što nisam izborio finale na 50 metara slobodno. "Krivi" su Jere i Vlaho, koji su u kvalifikacijama bili brži od mene – uz smijeh će Toni.
Kako ste proslavili medalju?
– Kada sam izašao iz bazena, vidio sam dečkima osmijehe od uha do uha i međusobno smo si čestitali. Što se tiče proslave, Jere je nas trojicu počastio u KFC-u za večeru. On jako voli pohanu piletinu, a nas dvojica već gotovo dvije godine imamo tradiciju da nakon jako dobrog rezultata na natjecanju zajedno pojedemo u KFC-u.
Za vas nema odmora?
– Dva dana sam u Zagrebu, a onda idem na Mediteranske igre. Idem tamo pokušati osvojiti medalju. Nakon Igara odmah putujem u Ameriku. Tamo mi je zaista sjajno. Imam odlične uvjete, prijatelje... Velika je stvar kada svaki dan treniraš s olimpijskim medaljašima. To me dodatno gura prema naprijed – rekao je Toni.
Toni Dragoja član je PK Dubrava, a već osam godina radi s trenerom Goranom Kežmanom, čovjekom koji je ranije trenirao olimpijskog doprvaka Duju Draganju te surađivao s jednim od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za sprint, Amerikancem Mikeom Bottomom.
Iako Dragoja posljednje četiri godine studira i trenira u SAD-u, danas na University of Alabama, suradnja s Kežmanom nije prekinuta. Zagrebački trener prati njegove rezultate i održava kontakt s američkim stručnim stožerom, a posebno važnu ulogu imao je tijekom Dragojina povratka nakon operacije prednjeg križnog ligamenta krajem 2025. godine.
Mislio sam da je gotovo
Prošle godine osvojili ste europsku U-23 broncu, a sada i seniorsku medalju. Koliko je u tom razvoju važan trener Goran Kežman?
– Trener Kežman iznimno mi je važan i ne bih mogao ovo napraviti bez njega. Imamo sjajnu komunikaciju i jako se dobro razumijemo. Trener mi je već osam godina i, iako sam četiri godine na studiju u Americi, čujemo se barem jednom mjesečno. Prati sve moje rezultate i često razgovara s mojim trenerom u Alabami. Volio bih napomenuti da je, kada sam krajem 2025. operirao prednji križni ligament, jako malo ljudi s kojima sam razgovarao bilo optimistično i vjerovalo da ću se ikada vratiti na razinu na kojoj sam bio. Ali on jest – zaključio je Toni. (dm)
Otvori KEKS Pay
