Sara Kolak došla je na korak do ostvarenja sna koji su u hrvatskoj atletici dosad uspjele ostvariti samo dvije najveće atletičarke svih vremena – Blanka Vlašić i Sandra Elkasević. Naime, Blanka i Sandra u svojim kolekcijama imaju komplet medalja s najvećih atletskih natjecanja – europskih i svjetskih prvenstava te Olimpijskih igara – a Sari je nakon osvajanja europskog zlata u Birminghamu ostala samo jedna medalja koju nema od tog prestižnog kruga.
Kinder Surprise
Već sa samo 21 godinom Sara je osvojila olimpijsko zlato u bacanju koplja na Igrama u Rio de Janeiru 2016. godine. Bio je to rezultat koji je proglašen jednim od najvećih iznenađenja cijelih atletskih natjecanja na tim Olimpijskim igrama. Nakon olimpijskog trijumfa u Riju Sandra Elkasević ju je, u svom prepoznatljivom duhovitom stilu, simpatično prozvala Kinder Surprise, aludirajući na veliko i neočekivano iznenađenje koje je Sara priredila svjetskoj atletici. Nadimak je ostao, a deset godina poslije Kolak je novim europskim zlatom pokazala da njezin uspjeh iz Rija nije bio samo bljesak, nego dio karijere obilježene upornošću, strpljenjem i povratkom na sam vrh europske atletike.
A Rija se jako dobro sjećam i ja. Bila je to četvrta serija finala. Na zaletištu je stajala 21-godišnja djevojka iz Ludbrega, potpuna autsajderica u društvu svjetske kopljaške elite. Do tog je trenutka imala dva skromna hica, no onda je uslijedio trenutak koji je ušao u anale hrvatskog sporta. Koplje je poletjelo visoko u vlažnu brazilsku noć, zabilo se u travnjak na daljini od 66,18 metara i donijelo joj senzacionalno zlato. Bio je to novi hrvatski rekord i hitac koji je šokirao atletski svijet. Nedugo nakon toga počela je padati jaka kiša, otežavši uvjete natjecateljicama koje su ostale. Kao da se i nebo umiješalo da potvrdi krunidbu nove olimpijske kraljice. Njezin tadašnji trener, Slovenac Andrej Hajnšek, poslije je priznao da su imali i nešto sreće.
Njezin put do zvijezda počeo je u sportskoj obitelji u Ludbregu. Majka Aleksandra bila je rukometna vratarka pa je i Sara isprva krenula njezinim stopama, trenirajući u koprivničkoj Podravci. No sudbina je imala drukčije planove. U sedmom razredu, na školskom natjecanju, njezin talent za bacanje loptice uočio je profesor tjelesnog odgoja. Ubrzo je stigla na prvi atletski trening u Varaždin, gdje su joj odmah dali koplje u ruke. Rezultati u početku nisu bili spektakularni, no Sara se zaljubila u disciplinu koja će postati njezin život. Ključnu ulogu odigrali su roditelji, koji su je svakodnevno vozili 50 kilometara u jednom smjeru na treninge, pružajući joj bezrezervnu podršku. Ta upornost i posvećenost cijele obitelji isplatili su se kada je nakon teške operacije ramena 2014. godine odlučila potražiti novog trenera. Pronašla ga je u Celju, u liku Andreja Hajnšeka, slovenskog stručnjaka koji će od nje stvoriti svjetsko čudo.
Olimpijsko zlato lansiralo je Saru Kolak u orbitu. Preko noći postala je nacionalna heroina, a s time je došao i teret slave s kojim se mlada sportašica teško nosila.
– Način na koji su me ljudi gledali, kao i dodatna pozornost medija i sponzora, bio je velik šok. Morala sam se brzo pomiriti s tim da je to dio posla, ali i shvatiti da me to katkad, kada postane previše, umara. Cijelo vrijeme sam se morala podsjećati da ostanem ista osoba – priznala je.
Ipak, pod Hajnšekovim vodstvom nastavila je nizati uspjehe. Sljedeće, 2017. godine, na mitingu Dijamantne lige u Lausannei bacila je koplje na nevjerojatnih 68,43 metra, postavivši osobni i hrvatski rekord koji i danas stoji. Bio je to hitac svjetske klase, no tada su se počeli pojavljivati prvi problemi. Na Svjetskom prvenstvu u Londonu iste godine imala je, kako je rekla, "loš dan u uredu" i završila kao četvrta, a upravo su se tamo prvi put javili bolovi u laktu desne ruke koji će joj obilježiti iduće godine. Problem s laktom nije nestajao. Nakon višemjesečne borbe i kompromitiranih treninga, u siječnju 2018. donijela je tešku odluku i otišla na rekonstrukciju medijalnog kolateralnog ligamenta u SAD. Već je imala iskustvo s teškom operacijom ramena iz 2014., pa je znala što je čeka.
– Na neki način, operacija je lakši dio. Teži dio je oporavak – objasnila je.
Cijelu 2018. godinu provela je u mukotrpnom oporavku, strpljivo napredujući od bacanja teniske loptice do lakšeg koplja od 400 grama. Najteži trenutak bio je gledanje finala Europskog prvenstva u Berlinu.
– Gledanje natjecanja bilo je užasno. Ali minutu nakon što je završilo, ohladila sam se i rekla si: 'Sve će sljedeće godine biti dobro.' Jedna pozitivna stvar iz 2018. jest da me učinila gladnijom uspjeha.
Vratila se u lipnju 2019. pobjedom u Ostravi, no sezona je bila puna uspona i padova. A onda je, usred sezone, stigla vijest koja je odjeknula poput bombe. Nakon pet godina suradnje koja joj je donijela olimpijsko zlato i svjetsku slavu, Sara Kolak je prekinula suradnju s Andrejem Hajnšekom.
– Rastali smo se prijateljski, zahvalna sam mu za sve što me naučio – poručila je.
Život na sjeveru
Potragu za novim putem nastavila je na sjeveru Europe. U kolovozu 2019. preselila se u Oslo kako bi trenirala pod paskom norveške legende, dvostrukog olimpijskog pobjednika Andreasa Thorkildsena.
– Radim drukčiji tip treninga, ali to je dobro drukčije. Naučila sam važnost kvalitete nad kvantitetom – objašnjavala je Sara. Thorkildsenov pristup uključivao je i gimnastiku te skakanje na trampolinu kako bi ispravila tehničke nedostatke. Dijelila je stan s norveškom bacačicom Sigrid Borge. U prvom natjecanju pod njegovim vodstvom, na domaćem terenu u Zagrebu, bacila je sjajnih 66,42 metra. No Svjetsko prvenstvo u Dohi ponovno nije prošlo po planu – završila je kao sedma.
– Nije me to slomilo, bila sam uzbuđena da naučim više i postanem bolja. Trebalo mi je vremena da se tijelo prilagodi novom načinu rada.
Tada je stigla pandemija, odgoda Olimpijskih igara u Tokiju i novi, neočekivani udarac. Thorkildsen je, zbog straha od koronavirusa, otkazao put u Tokio, ostavivši Saru da na obranu olimpijskog zlata ide sama. Put Sare Kolak, prepun nevjerojatnih uspona i bolnih padova, tako se nastavio, kao vječna potraga za onim jednim, savršenim hicem koji mijenja sve. Onda je došao novi trener – Mišel Žerak. I Sara je opet krenula iz početka, malo-pomalo, korak po korak do novog zlata...
– Vjerujte mi, ne bih željela da opet mora proći deset godina do nove medalje. Evo, prilika za novu već je krajem mjeseca. Idem na svoje prve Mediteranske igre. Idem tamo po novo kolajnu – zaključila je Sara.
Otvori KEKS Pay
