Nedavni (nezavršeni) cirkus u povodu izabiranja glavnoga ravnatelja
HRT-a naširoko je komentiran s različitih polazišta, dakako. Čini
se, ipak, da je većina sudionika u raspravama uvjerena kako je sadašnji
zakon koji regulira funkcioniranje, upravljanje i izvanjsku kontrolu
nad ovom bitnom ustanovom posve neprimjeren realnim potrebama (dobrim
dijelom i zato što je donesen pod pritiskom inkompetentnih "europskih
eksperata"). No, pritom nije upitna samo kompozicija Vijeća o
kojoj je toliko govoreno i pisano nego i, na žalost uobičajeno,
švercanje načelima.
Da bi se, naime, HRT oslobodio politike (što god ta pomodno zlokobna
riječ mogla značiti), u Vijeće su, Zakonom, regrutirani "predstavnici
civilnoga društva". Baš tu i počinje problem po svojoj naravi
civilno društvo ne može imati predstavnike. Ono počiva na načelima
horizontalnoga pluralizma, njegovi sudionici djeluju bez demokratske
legitimacije (za razliku od onih koji funkcioniraju u uvjetima
vertikalnoga pluralizma demokratski ustrojene političke zajednice).
Drukčije rečeno, politički je doseg civilnoga društva u iole
normalnim uvjetima funkcioniranja socijalnih ustanova u javnoj
kontroli državnoga aparata te u njegovu (privremenome) nadomještanju
tamo gdje ne funkcionira. Govornici "u ime" civilnoga društva postoje
zato u javnosti jedino posljetkom argumenata, a ne političkoga utjecaja
iskazanoga rezultatima izbora.
Zbog toga nitko nema legitimaciju "u ime civilnoga društva"
kontrolirati institucijski sklop kompleksan, važan i skup kako što je
HRT. Tu su legitimaciju članovi/ce Vijeća stoga i dobili tek izborom u
Saboru. Time su ujedno postali i izabranim političkim funkcionarima. To
više što većina od njih nema nikakvih ni približno
ekspertskih kvalifikacija za "vijećanje" o HRT-u.
Izabrani su u igri moći u parlamentu, na osnovi stranačkih procjena
uporabivosti pojedinih kandidata i/ili organizacija. Dostatno je,
primjerice, podsjetiti na to da svojedobno nije bio izabran jedan Božo
Novak u mnogome prvo ime hrvatskoga novinstva a namjesto
njega je bilo mjesta za posve anonimne aparatčike nevladinih
organizacija (za one, dakle, koji nikada u životu nisu radili ništa
drugo do plaćeno funkcionirali, bitno sličniji političkim
profesionalcima no istinskim aktivistima koji su osnova civilnoga
društva).
Dvoznačno određeni kao političari (izborom u Saboru i time što odlučuju
kao zastupnici opće prakse, bez ikakvih posebnih kvalifikacija)
"civilno-društveni" vijećnici/e su se, u trenucima krize, javno
iskazali (skandaloznim) skandaliziranjem zbog "utjecaja politike na
izbor ravnatelja". Premda drugih kvalifikacija nemaju (s izuzetkom
manjine profesionalno pripravnih za odlučivanje o kolosu na Savi),
zborski su se latili osude "politike", blaženo nesvjesni vlastite
pozicije.
Opetovano je ponavljan indikativan stav: "Premda je kandidat, a i
prezentacija, bio posve prihvatljiv, ne zaslužuje podršku, jer iza
njega stoji politika" (kao takva, bez ikakvih specifikacija). U svojoj
strukturi ovaj je iskaz paradigmatičan za (uglavnom, ipak,
drugorazredno) političko rezoniranje nije bitno tko je
kandidat(kinja), kakve su mu/joj kvalifikacije, nego tko/što prebiva u
pozadini. Ili, kako rekoše stari psihoanalitici: "Pusti ih samo da
govore, neće izdržati, kad-tad istina će jednostavno izletjeti iz njih".
Političari na osnovi izbora, i nekvalificiranosti, političari i na
osnovi vlastitih iskaza, ovi se vijećnici i dalje lažno predstavljaju u
ime civilnoga društva i kao borci protiv đavolske politike. U realnosti
ne mogu izbjeći (posve logične) političke igre, čak i ako to žele (što
i ne slijedi iz njihovih nesklapnih javnih iskaza).
To što se je Vladin aparat istovremeno ponovno osramotio čini cijelu
farsu još neugodnijom. Nije pritom toliko riječ o broju glasova
potrebnih za izbor vršitelja dužnosti ravnatelja (jer budući da
taj broj nije propisom reguliran može se zaključiti kako
privremeni izvršitelj za izbor ne treba većinu koja je potrebna za
stalnoga ravnatelja). Interesantnija je, međutim, jedna pravna "ovost
iz kuhinje "nadležnoga ministarstva".
Jasno je bilo rečeno: "Ne bude li v.d. izabran, Galić mora ostati
ravnateljem, neovisno o tomu što je već prihvaćen kao ambasador u
Francuskoj, neovisno o njegovoj volji". Ili, posve u slogu Emmanuela
Chabriera, Galić bi dobio zadatak biti kraljem (Prisavlja) protiv
volje. A tako se zove glasovita opéra-comique.
Za-pravo
Otvori KEKS Pay
