Koliko znam, Hrvatska je treća zemlja u Europi po vodnom bogatstvu. No, kada se pogledaju računi koje dobivamo od zagrebačke vodoprivrede ili neke druge slične službe u gradovima županije, ispada kao da živimo u – Sahari.
Postoje za to i konkretni razlozi. U samoj metropoli “nagrajsao” je onaj koji još plaća vodu obračunatu po “glavi u kućanstvu”. Kolega se pojavio s računom ni manje ni više nego 800 i kusur kuna. U starijim dijelovima grada koristio-ne koristio plaćaš dvjestotinjak kuna “hladno”. Oni u novijim zgradama daleko su bolje sreće. Plaćanje po izmjeri putem sata omogućuje normalne račune za vodu, a ne onakve kakve dobiva omanja autopraonica. Sasvim je sigurno kako je ulaganje u takav sat, koje se u startu možda i čini visokim, opravdano u već vrlo kratkom vremenu. Ali, nije li tako uvijek, zašto država ili lokalna samouprava to prepušta građanima koji bi to trebali plaćati iz pričuve ili, ako se ne mogu dogovoriti, sami? Nije li modernizacija i ekologizacija kućanstava prioritet i naslijeđe modernog doba?
Druga su priča pročistači. I tu je, čini se, država maćeha ne samo građanima, već i onima koje su izabrali da upravljaju njihovim sredinama. Lokalne samouprave jedno, država drugo, pročistače se mora nabaviti, a onda je, uobičajeno, sporenje tko to treba i u kojem omjeru platiti. Nikada to nije nerješiv problem.
Kada nema rješenja, a to je gotovo u pravilu, ceh će platiti građani. I onda se pojavljuju ovakve i ovakve naknade, rast cijena kubika vode i tome slično. Država koja vodu izvozi na putu je da osvoji vrh na listi njezinih cijena. A to su samo cijene, kvalitete se još nismo ni dotakli. Nikome ne treba biti čudno da je u stalnom porastu prodaja flaširane vode. Još da netko napravi temeljitu analizu koja je voda zapravo jeftinija – ona iz ponude trgovačkih centara ili ona koja je kakti naša, tu iz lokalnih izvora. Nijedan rezultat takve analize ne bi trebao začuditi. Jedino što nas ne prestaje čuditi jesu iznosi na računima za komunalije. I stavke na njima.
Cijena vode nam je poskupila u travnju 2011. zbog parafiskalnih nameta na vodu. Za to je kriva vlada Jadranke Kosor, a za zadnji udar je kriva vlada Zorana Milanovića koja je donijela novi zakon po kojem moramo plaćati vodu koja nam nikad nije isporučnego, nego je izgubljena u lošim cijevima.