Zašto urednica "Jezika" mora pitati za Šreterov grob?

Po ovome opisu ubili su ga oni iz čijih redova izgleda sada preuzimaju Vlast u Hrvatskoj ,a kao što je i onaj S D P -ovac iz Škabrnje ...

Njega treba traziti gdje i ostale od 1200 ubijeni i zakopanih izvan Hrvatske.

Zanimljivo, da ovaj komentar nije ni vidio naslovnice na portalu VL!? Tamo caruje gospođa Simić Bodrožić sa svojim teorijama i \"istinama\", a ovaj tekst, prepun pitanja i istine, očito bi mogao uznemiriti duhove moćnih ljudi, među kojima i one koji nastavljaju voditi politiku i danas, koja je stajala glave dobroga čovjeka! Nema što - poučno!

g. Derk, čini mi se da ću postati vjeran čitatelj. Samo tako nastavite!

Interesantno bi bilo čuti mišljenje ,Ive Josipovića Tita.Da je gosp.Šreter srbin, nova pravda bi se već davno javila,a hrvatski domoljubi,koga oni još u ovoj jadnoj državi zanimaju.Da čovjek ne povjeruje.

Sve je lijepo rečeno i napisano, kao u oglednom književnom uratku. No članak odaje naivnost autorovu, koja se nazire u nepremostivi razlikama između surovosti rata i humanih obzira koje gđa Ham očekuje, kao proplamsaj probuđene svijesti agresorove, kao posljedice njegove proživljene katarze i priznanje zločina. No rat ima posve drukčija obilježja od literarnih apstrakcija i ekumenskih koncerata. Uzalud su tu Liturgije sv. Jovana Zlatoustog, kad ih nema tko slušati. Autor je bez potrebnog objašnjenja preskočio ključnu činjenicu rekavši: „Kakvo smo mi to društvo u kojem čak i šesnaest godina nakon završetka, doduše nikada službeno proglašenog rata,...“ Tu se iznosi tvrdnja da je rat završen, ali pobjeda Hrvatske nad velikosrpskim agresorom se tek implicite naslučuje, jer kao što znamo, nikakvog akta poražene strane ne postoji, pa prema tome ni nikakvih obveza koje bi iz obznanjene kapitulacije proizlazili (ratna odšteta, vraćanje opljačkanog, rješavanje sudbina civilnih žrtava ....itd). G. Derek, rat nije gotov, (to se vidi na svakom sportskom natjecanju) i to je jedini razlog odbijanja agresorske strane da udovolji humanim apelima gđe. Ham.

Taj je koncert ispao toliko ekumenski (bio sam tada član zbora koji je nastupao), da su slijedeći dan Srbi, za kaznu, raznijeli dinamitom ulazna vrata crkve. To je bio tek početak. Ipak, bar je crkva ostala na mjestu...donekle...za razliku od Petrinje, u kojoj smo također pjevali, a na mjestu koje su (vrlo ekumenski, opet) Srbi napravili trg.

Dr. Ivana Šretara su progonili poradi „ umirovljeni časnik“ trebao je napisati penzionisani oficir. Oni koji su voljeli svoj materinji hrvatski jezik bili su neprijatelji bratstvu i jedinstvu i rušili teško stečenu borbu da je srpski jezik službeni jezik. Najvišee žalosti što su veliki ljudi, poput dr. Šretara, položili svoj život u tkanje mile nam domovine, a politika je ravnodušna na otkrivanju i kažnjavanju zločinaca. Ja ću opet iskoristiti priliku i reći najveće zlo se dogodilo u mojoj Slavoniji, ljudi su ubijani ko štakori, razorili su nam sve što se razoriti moglo, a danas od nas traže neka sve zaboravimo kao da i nije bilo, kao da naši najmiliji nikada nisu niti postojali, „Regija“ je budućnost, i gospodine Derk, nažalost kako bi se jedan Šretar mogao uklopiti u velike planove regionara, on je podsjetnik da su srbi zločinci.

A ja mislio da je to sve istrazio Feral Tribune, Teselicka, Hrv. Helsinski odbor, Htv na celu s Latinom, koji su se i za vrijeme agresije i nakon rata trudili da se istraze svi zlocini nad Srbima i da onda dobiju odgovarajucu kaznu. (Norac, Glavas). Za Hrvate se ne mora ni znati, nitko vas za to nece optuziti niti cete dobiti priznanje u medjunarodnoj zajednici.

Hvale vrijedna kolumna. Sveobuhvatna abolicija i izostanak katarze su temeljni razlozi zbog kojih dr. Šreter ( i još više od tisuću nestalih) nije pronađen, a njegova (i njihove ) obitelj mu nemože na grobu zapaliti svijeću i naći smiraj i utjehu u Bogu, koji pronađu svi koji su svoje mrtve dostojno pokopali nakon protijeka toliko vremena. Tu aboliciju su diktirali moćni svjetski gospodari rata , ne želeći imenovati agresora i žrtvu, pobjednika i pobjeđenoga, nego se odlučiše za izjednačavanje krivice za rat. Zbog toga nije uslijedila katarza. Pa sve izgleda kao da rat i nije gotov ( kao što luftbrenzer dobro primjećuje ). A to stanje ni rata ni mira koje se u međunarodno-političkom vokabularu naziva upravljanje krizom, može odgovarati samo onima u čije dobre i humane namjere s pravom sumnjamo, bez obzira što se oni deklarativno busaju u demokratska prsa , a usta su im puna brige za ljudska prava i za svekoliki napredak na ovim prostorima.