Što to zajedničkoga imaju ugledni hrvatski znanstveni časopis “Jezik” i grob, točnije rečeno posmrtni ostaci uglednog pakračkog liječnika ubijenog u Domovinskom ratu dr. Ivana Šretera? I zašto glavna i odgovorna urednica “Jezika”, osječka sveučilišna profesorica Sanda Ham, i ove godine javno poziva sve one koji znaju gdje je dr. Šreter pokopan da to i javno kažu? Kakva smo mi to zemlja u kojoj se jezikoslovci bave grobištima i u kojoj sveučilišni profesori moraju slati javne apele da se otkrije gdje su to skrivene kosti intelektualaca i zaljubljenika u hrvatski jezik koji nisu preživjeli Domovinski rat?
Kakvo smo mi to društvo u kojem čak i šesnaest godina nakon završetka, doduše nikada službeno proglašenog rata, još ne znamo gdje su stradali (ili završili) ljudi koji su bili domoljubni prvaci svojih sredina? Kakvi su uopće odnosi mogu graditi između nekad zaraćenih zemalja (i strana), ako se ne pokopaju mrtvi ili, eventualno, ne pronađu oni preživjeli? Ako se taje podaci o mjestu likvidacija čak i onih ljudi koji su još za života bili i važni i prepoznati kao osobe čije se mišljenje iznimno cijeni?
Koncerti mira i nade
A baš je takva osoba bio pokojni pakrački liječnik dr. Ivan Šreter. Ja sam ga upoznao baš u njegovoj pakračkoj obiteljskoj kući, i to u trenutku kada smo u Pakracu pokušali izvesti Koncert mira i nade koji je osmislio dirigent i emigrant Ivan Cerovac. Cerovac, tih devedesetih inače i ravnatelj Zagrebačke filharmonije, pokušao je ekumenskim koncertima na kojima su izvođeni i Mozartova Krunidbena misa, ali i dijelovi Mokranjčeve Liturgije sv. Jovana Zlatoustog, smiriti tenzije u nacionalno izmiješanim sredinama poput Pakraca, Karlovca, Hrvatske Kostajnice, Gline...
I dok su koncerti u nekim gradovima izvođeni bez teškoća, u Pakracu nije bilo tako. Predviđeni koncert pao je baš na dan kada su Srbi razoružali Hrvate iz policijske postaje, pa je Pakrac postao najopasnije mjesto za život u zemlji u kojem su jedne cijevi gledale u druge i u kojem JNA uopće nije bila neutralna. I tako su, čini mi se, jednog nedjeljnog proljetnog prijepodneva u takav Pakrac prepun razjedinjene policije i ustrašenih vojnika, borbenih kola i bombi, mitraljeza i metaka došla dva autobusa s orkestrom, solistima i zborom te dirigentom Cerovcem. I premda to danas može djelovati čak i malo tragikomično i podsjećati na neki dobroćudni češki light film, situacija je bila i opasna i brutalna.
U Šreterovoj “tvrđavi”
I to sve do trenutka kada dr. Šreter nije oba autobusa pristigla iz Zagreba primio u svoju kuću, već tada pretvorenu u svojevrsnu tvrđavu s velikim (i ukusnim) zalihama hrane i pića. Bio je iznimno gostoljubiv, druželjubiv, smiren. Takva je bila i njegova majka. I svi domaćini koji su hranili i pojili uznemirene Zagrepčane, tada još apsolutno nenaviknute na ratno stanje, na nesavršene i improvizirane uniforme, na zlokobni huk metaka upozorenja, na tišinu koja tako neumitno zaziva totalni sukob i uništavajući rat.
Umjetnička utopistička ekipa iz Zagreba Pakrac je napustila bez ikakvih žrtava. Ali je vjerojatno svima u sjećanju ostao lik dr. Šretera. Onog istog liječnika kojeg su pobunjeni Srbi, navodno vrlo okrutno pogubili i oko čijeg se navodnog i neuspješnog spašavanja angažirao čak i sadašnji saborski zastupnik Milorad Pupovac, o čemu u svojoj knjizi vrlo precizno, na mahove čak i polemički, svjedoči i nekadašnji politički hrvatski čelnik Slavko Degoricija.
Netko u ovoj zemlji prepunoj policije i špijuna, pa i sadašnjih i bivših špiclova, mora znati gdje je dr. Šreter ubijen i gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Netko u ovoj zemlji mora poštovati apel Sande Ham, koji ona ponavlja iz godine u godinu kako javnost ne bi zaboravila na lik i djelo pakračkog liječnika dr. Ivana Šretera. Čovjeka čija zaklada dodjeljuje novčane nagrade za izbor najbolje nove hrvatske riječi u natječaju časopisa “Jezik”. I čovjeka koji je zato što je u Jugoslaviji u bolesnički list jednog oficira JNA upisao da je “umirovljeni časnik” bio politički progonjen, smijenjen s mjesta u lipičkoj bolnici i osuđen. I tako vjerojatno označen sve do trenutka kada su ga možda čak i susjedi ili njegovi nekadašnji pacijenti prvo zarobili, a onda i surovo kaznili osuivši i njegovu obitelj da ga ne može dostojno pokopati i obilaziti njegov grob.
Njega treba traziti gdje i ostale od 1200 ubijeni i zakopanih izvan Hrvatske.