Je li se ministar Vukelić trebao zahvaliti na svojoj dužnosti zbog afere Brodosplit? Je li ministar Kalmeta trebao barem kuvertirati ostavku kad je otkriveno da je njegov vozač, kao osoba od ministrova povjerenja, reketario poduzetnike? Što drugo nego ostavke kad su u pitanju četvorica ministara iz Upravnog odbora HFP-a, iz kojeg su trojica potpredsjednika zbog teških sumnji u korupciju otpremljena u zatvor? Pravila uobičajene političke pristojnosti tu ne ostavljaju puno dvojbe, pa ipak od ostavki ili smjena, čini se, neće biti ništa.
Upitan što misli o političkoj odgovornosti četvorice članova Vlade koji sjede u Upravnom odboru Fonda, šef je države kazao otprilike ovako. Kad je ministar povezan s nekom prometnom nesrećom, on nudi ostavku, a drugi odlučuju hoće li je prihvatiti ili ne. U konkretnom slučaju vezanom za korupciju u HFP-u, kad bi ministri dali ostavke, javnost bi mislila da su oni suučesnici, a istrage ne pokazuju da su umiješani.
Uzmemo li u obzir da Mesić nije osoba koja bi se ustručavala tražiti smjenu, zanimljivo je njegovo razumijevanje za Sanaderovu poziciju.
Moguće je, recimo, da je šef države u nekoj vrsti prešutnog, kohabitacijskog dogovora sa šefom Vlade i ne želi ići preko crte koja bi narušavajući funkcionalnost njihovih odnosa, narušila i stabilnost države. Da Sanader u ovom momentu otpiše četvoricu ili čak petoricu ministara, bio bi to najkraći put do hitnih parlamentarnih izbora.
Javnost bi time doduše bila pošteđena teške kampanje koja vjerojatno slijedi u idućih pet mjeseci, no stranke s tim vremenom računaju za pridobivanje novih birača. Ako je točno da je Mesić zapravo bio taj koji je gurao antikorupcijsku kampanju, moguće je da je s tih nekoliko dosadašnjih akcija Sanaderova administracija indirektno prikliještena, ali opet do granice koja ne uništava izvanjski sklad Pantovčaka i Banskih dvora.
Moguće je međutim i posve drugačije objašnjenje. Čak ako je šef države doista jedini istinski motor antikorupcijske kampanje, Vlada je i opet ta koja mora za antikorupcijske akcije osigurati novac, kadrove i zakonske pretpostavke. Da Sanader to nije htio i da to nije napravio, kava bi u HFP-u i dalje koštala 50 tisuća eura.
Možda Mesić više od ostalih uvažava činjenicu da u HFP-u nikad dosad nije bilo unutarnjih kontrola. U vrijeme bivšeg HDZ-a to je bila jedna od tvrđava desne stranačke frakcije u koju se nije diralo. Račanova Vlada krenula je s puno volje u borbu protiv kriminala i korupcije, ali morala je početi od nule, od izgradnje institucija.
Prvo je osnovan USKOK, potom je trebalo još dosta vremena dok nije pronađena prava čelna osoba. Tada su šepale i tajne službe i državno odvjetništvo, neke su optužnice padale u pravosuđu, a kako je vrijeme protjecalo, kriminalne strukture opet su se osmjelile, te na kraju krenule s prijetnjama i fizičkim nasiljem, pa je cijela stvar pričekala iduću vladu.
Sljedeća je vlada uspjela puno toga, počevši od kompenzacije obitelji Zec, rušenja ustaških spomenika, skidanja Gotovininih plakata u Zadru, do pronalaženja haaškog bjegunca. Zašto se na otkrivanje korupcije u vlastitim redovima ne bi gledalo kao na još jedan potez iz te serije kojom je Sanader riskirao dio vlastitih glasova da bi Hrvatsku približio Bruxellesu?
Opoziciji taj rakurs nikako ne odgovara jer ona neće dopustiti da se Sanader pet mjeseci prije izbora predstavlja kao borac protiv korupcije. Ali šef države ne ide na izbore da bi morao antikorupcijsku borbu tretirati kao sezonsku, predizbornu robu. I to je možda razlog zbog kojeg je uporan, ali kad su u pitanju političke ostavke – tolerantniji od drugih.
Otvori KEKS Pay
