Na televiziji neki stručnjak tvrdi – i statistikom dokazuje – kako se sve veći broj mladih ljudi bavi ekstremnim sportovima. Veru se na litice bez ikakvih pomagala, spuštaju se niz brzice u krhkim čamčićima, skaču s mostova vezani za jednu nogu.
Stručnjak ne kaže koji su razlozi te pojave, nego ostavlja da o njima zaključimo sami. I, evo, ja zaključujem. Čini mi se da glavni uzrok tom fenomenu leži u lagodnom životu kakav danas vodimo. Mladi ljudi naprosto više nemaju ni velikih želja ni velikih strahova. Mogu dobiti praktički što god zamisle, školu ne šljive, roditelja se ne plaše, zaštićeni su sa svih strana. Niti čemu ozbiljno teže, niti od čega istinski zaziru.
A to nije zdravo. Jer, čovjeku je prirođeno da nečemu stremi i da se nečega boji. U cijeloj njegovoj povijesti, uvijek mu je nešto prijetilo: ili glad i žeđ, ili divlje zvijeri, ili zli gospodar, ili neprijateljsko pleme koje je htjelo oteti njegovu stoku i njegove žene.
U isto vrijeme, čovjek je imao i velike želje: da otme tuđu stoku i tuđe žene, da se najede i napije, da se ugrije i zaštiti. Kroz mnoge generacije to je ostavilo traga na njegovu tijelu i njegovoj duši: i jedno i drugo građeno je tako da mora od nečega bježati i za nečim hlepiti, inače zakržlja.
A kad čovjek nema čemu težiti i od čega zazirati, on stvara umjetne neprijatelje i postavlja sebi umjetne ciljeve. Neprijatelj mu je visoka litica, a cilj njezino osvajanje, neprijatelj mu je divlja bujica, a cilj spuštanje niz nju.
Ako netko sumnja u tu jednostavnu istinu, evo mu dokaza: oni koji imaju prave probleme i ozbiljne ciljeve, ne bave se ekstremnim sportovima. Sirotinji ti sportovi nisu ni nakraj pameti, ona se dovoljno muči i dovoljno strahuje u nastojanju da preživi. Njezina svakodnevica puna je bujica i litica.
A oni koji takvih problema nemaju, mogu krenuti u jednome od dva smjera. Prvo, mogu se latiti zmajarstva, raftinga ili speleologije. Drugo, mogu sjesti u očev auto, pa divljajući po cestama unesrećivati sebe i druge. Treće mogućnosti nema.
Zato mi se čini da je ovo bavljenje ekstremnim sportovima naprosto manje zlo. Utoliko više što je ono znak jednoga društvenog stanja, i to dobar znak. Jer, to što ljudi lete na glupim zmajevima, što plaze uz strme stijene kao gušteri i što srljaju neiskusni i neistrenirani u morske dubine, zapravo je dokaz kako im je potrebno da se za nešto bore i kako još nisu degenerirali.
Kako nismo degenerirali ni svi mi kao društvo. Jer, to ponašanje pokazuje da i dalje ne možemo živjeti ni bez strahova ni bez ciljeva koji nas tjeraju naprijed. Kad jednom budemo i to mogli – a taj bi dan jednom mogao doći - bit će s nama gotovo.
Otvori KEKS Pay
