Sv. Luka, autor Djela apostolskih u Novom zavjetu, koji opisuje širenje kršćanstva i prve kršćanske zajednice, posebno je opisivao misijska putovanja sv. Pavla.
To je isti onaj Pavao, zapravo Savao, koji je progonio kršćane, ali se nakon pada s konja pred Damaskom i gubitka vida preobratio na kršćanstvo i ozdravio. Sv. Luka, njegov liječnik i vjerni pratitelj, među ostalim, u 27. i 28. poglavlju Djela apostolskih opisuje brodolom koji je sv. Pavao 61. godine doživio na obalama otoka Melite.
Prijateljski barbari
Naime, kako je sv. Pavao kao kršćanin 60. godine u Palestini optužen, kao rimski građanin pozvao se na priziv suda cara Nerona. Stoga je, zajedno s ostalim optuženicima, krenuo iz Cezareje put Rima. Trebali su stići u Puteoli (danas Puzzuoli pokraj Napulja), potom pješice u Rim, no plovidba se nije odvijala prema planu. Brod se, prema pisanju sv. Luke, nošen nepovoljnim vjetrovima, nakon četrnaestodnevnog lutanja „tamo-amo po Adriji" nasukao ispred otoka Melite.
Zahvaljujući sv. Pavlu, koji je utjecao na zapovjednika koji je sprovodio zatvorenike, spašeno je svih 276 brodolomaca. Naime, nakon nasukavanja broda, prema običaju, rimski vojnici su sve prijestupnike trebali pobiti, ali zbog sv. Pavla nisu.
Na otoku Meliti prijateljski su ih dočekali barbari, a sv. Pavla ugrizla je zmija koju je on otresao s ruke i bacio u vatru. Brodolomci su čekali tri mjeseca i u proljeće su se drugim brodom uputili prema Rimu.
U Dubrovniku je dugo, od 1. stoljeća, postojala snažna tradicija i predaja boravka sv. Pavla na Mljetu, međutim, prije nekoliko stoljeća navode iz Lukinih Djela apostolskih o brodolomu sv. Pavla preuzela je Malta. Naime, u antičko doba otoci Mljet i Malta nosili su isti naziv – Melita.
Naime, kad su Tuci 1530. godine s Rodosa protjerali Ivanovce, moćni viteški red s jakim utjecajem na papu, koji su se skrasili na Malti, događaj o brodolomu sv. Pavla počeo se povezivati s Maltom. Ivanovci su bili toliko moćni da su s lakoćom priču o brodolomu sv. Pala jednostavno krivotvorili.
Tako je brodom sv. Pavla na Malti postao nepobitna „istina".
Ananias Shirak (591.-636.), armenski pisac, matematičar, geograf i astronom, u djelu Geografija spominje četiri važna dalmatinska lokaliteta, Skardonu (Skradin), Isu (Vis), Corcyru (Korčulu) i Melanu (Mljet) „na kojoj se sv. Pavao spasio nakon brodoloma".
Indikativno je i to da bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet sredinom 10. stoljeća navodi da je sv. Pavla ugrizla zmija na Mljetu, a ne na Malti. Malta je diobom Rimskog Carstva 395. godine do kraja 9. stoljeća bila pod Bizantom kad je osvajaju Arapi. Nije vjerojatno da bi vladar njegova ranga previdom zamijenio te otoke. Očito je u njegovo vrijeme postojala svijest da se događaj zbio na hrvatskom otoku Mljetu.
Malta bez zmija otrovnica
Čak je i Maltežanin Mario Buhagiar tvrdio da je mjesto nasukavanja Pavlova broda moglo biti Mljet, ali uzalud.
Ignjat Đurđević (1675.-1737.), dubrovački pjesnik, prevoditelj i povjesničar, napisao je raspravu u kojoj osporava brodolom na Malti. Biskup Vicko Palunko (1842.-1921.) također je vrlo argumentirano osporio „istinu" o nasukavanju sv. Pavla na Malti.
U novije vrijeme, uz brojne druge hrvatske znanstvenike, Antun Ničetić, profesor u miru Veleučilišta u Dubrovniku, bivši kapetan duge plovidbe, najgorljiviji je zagovornik teze da je sv. Pavao brodolom doživio na Mljetu.
On je stotinama puta plovio rutama sv. Pavla. Prema Ničetiću, dosadašnji istraživači i stručnjaci za Novi zavjet nisu vodili računa o plovidbenim okolnostima, navigaciji, mogućnostima broda, oceanografskim i meteorološkim razlozima.
Naime, u vrijeme sv. Pavla brodovi, poput rimske corbite kakvom je plovio sv. Pavao, nisu plovili u vjetar ni uz vjetar niti s bočnim vjetrom i valovima uz bok. Tako brod. sv. Pavla nije mogao ploviti sjeveroistočnim vjetrom u zapadnom kursu i stići na sjeverozapadnu obalu Malte. Upotreba plivajućeg sidra, što spominje sv. Luka, drugi je dokaz da je brod sv. Pavla plovio vjetrom u krmu, odnosno niz vjetar. Takvim se načinom plovljenja, niz vjetar, nije moglo stići iz Krete na Maltu. No, jugoistočnim vjetrom moglo se stići na Mljet.
Naime, sv. Luka piše „tjerani tamo-amo po Adriji", dakle Jadranu, što znači da su bile nagle promjene smjera vjetra. U suprotnom, da je 14 dana puhao sjeveroistočnjak, brod sv. Pavla doživio bi brodolom na sjevernoafričkoj obali. To se nije dogodilo. Očito je zapuhala južina, šilok, vjetar koji puše u velikom dijelu Jonskog i Jadranskog mora baš u godišnje doba plovidbe sv. Pavla.
Usto, morske struje istočnog Sredozemlja, Jonskog i Jadranskog mora, idu obrnutim smjerom kazaljke na satu, što je dodatno tjeralo brod sv. Pavla prema Mljetu. Nedoumice oko Pavlove plovidbe nastale su i zbog krivog prijevoda. U grčkom izvorniku vjetar koji opisuje sv. Luka nazvan je euroklidon, a to je jugo, jugoistočni vjetar, šilok, koji je gonio brod s Krete prema Mljetu. No, u 20. st. naziv vjetra iz grčkog izvornika zamijenjen je riječju euroklion, "sjeverozapadni vjetar". Tako je smisao potpuno promijenjen.
Usto, hrvatskoj tezi ide u prilog i činjenica da je plovidbeni put brodova za prijevoz žita iz Aleksandrije do Putaolija, odnosno do Rima, išao istočnim smjerom uz obale i otoke istočnog Sredozemlja, Jonskog mora, pa je prolazio Otrantskim vratima, potom obalama južne Italije i Mesinskim tjesnacem. To je činjenica koja ide u prilog pretpostavci da je brod išao prema Mljetu, a ne Malti.
Prevedena i Adria
Iz zapisa sv. Luke, „tjerani tamo-amo po Adriji", brod sv. Pavla doplovio je pred njima nepoznati otok, zvani Melita, gdje su ih srdačno dočekali barbari. Malo je vjerojatno da su sv. Pavla dočekali stanovnici Malte, barbari, jer je taj otok puna tri stoljeća prije tog događaja bio pod upravom Rima.
Osim toga, na Malati nije bilo zmija otrovnica, a na Mljetu su bile prava pošast do početka 20. stoljeća kad su ih potamanili uvezeni mungosi.
Da je na dubrovačkom području bila jaka predaja brodoloma sv. Pavla u mljetskom akvatoriju, govori i činjenica da je na jugu Hrvatske veliki broj toponima, prezimena i imena koja su izvedena iz imena Pavao. Sv. Pavo je, kako se čini, bio zaštitnik Dubrovnika sve do 10. stoljeća kada to postaje sv. Vlaho.
Nakon svega, jadno je to što u hrvatskom prijevodu Biblije, unatoč istini, piše da je sv. Pavao doživio brodolom na Malti, a ne na Mljetu.
To se moglo riješiti tako da u prijevodu ostane izvorni naziv otoka, Melita. Nije nevažno ni to što se u nekim suvremenim prijevoda Biblije na engleski, osim pogrešnih navoda da se brodolom dogodio na Mlati, iz Djela apostolskih sv. Luke Adria (Jadran) prekrštava u Mediteran kako bi se izbjegla kontradikcija.
>> Mljet među 10 najboljih manje poznatih europskih otoka
>> Mljet je pravi raj, a nad nacionalnim parkom bdiju njegovi čuvari
Vama koji ismijavate sve što je hrvatsko: dakle, u grčkom (dakle, na jeziku kojim su pisana Djela apostolska) tekstu Djela apostolskih na mjestu 27, 27 stoji: "Hos de tessareskaidekate niks egeneto diaferomenon emon en to Adria, kata meson tes niktos hiperooun nautai proskagein tina autois horan." Na mjestu 28, 1 stoji: "Kai diasothentes tote epegnomen hoti Melite e nesos kaleitai." Hrvatski prijevod ovog biblijskog teksta prevodi: "Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja." I dalje: "Jednom spašeni, doznasmo da se otok zove Malta." Dakle, Hrvati nemaju svoju Bibliju kao što sugerira naslov članka, ali njegov autor je u pravu što se tiče teksta Novoga zavjeta - bilo bi dosljednije da je prevedeno "Mljet". Svako dobro!