Zagreb ne bih zamijenio ni Bečom, ni Budimpeštom, ni Bolognom, u koje redovito poslovno putujem, kaže nam Commi Balde koji se zbog ljubavi prije sedam godina preselio u Gajnice iz dalekog Senegala. Glazbenik koji s nekoliko bendova nastupa u metropoli, ali i izvan granica, ovdje je pronašao svoj mir.
– Isprva sam radio kao skladištar, ali nakon nekog vremena pokrenuo sam različite radionice, od sviranja "jambe" bubnjeva do tečaja tradicionalnog plesa – objašnjava nam snalažljivi 31-godišnjak koji u sklopu spomenutih radionica Hrvate jednom godišnje vodi u svoj rodni kraj da sudjeluju na tamošnjem festivalu.
– Iako je katkada teško, sretan sam što imam priliku raditi ono što volim. Majka mi se bavila pjevanjem, a ovdje glazbom mogu pridonijeti promjeni – poručuje Commi koji je tijekom sedam godina zavolio i našu muziku, a pogotovo Gibonnija, Dinu Dvornika i Olivera. A iznenadili su ga i sami sugrađani koji mu pokatkad na ulici prilaze samo zato što je druge rase pa se žele fotografirati jer su "crnce viđali samo na filmu". Jedan susret, međutim, nije bio nimalo ugodan. Naime, dok je na Črnomercu čekao noćni bus, jedan mu je muškarac prišao i zamolio ga malo marihuane.
– Upitao sam ga izgledam li kao da imam za joint, a on je inzistirao na svojoj iluziji da "svi crnci puše travu". Nakon što sam mu nekoliko puta ponovio da nemam, dvaput me udario, na što sam ja uzvratio pa se srušio na pod – prepričava nam Senegalac kojeg su tada napali i prijatelji mladića koji je htio zapaliti travu. Incident je završio Commijevim posjetom bolnici, masnicom ispod oka i policijskom vizitom na kućni prag.
– No, nikad nisam doznao tko je napadač i je li dobio kaznu – dodaje glazbenik koji svoje slobodno vrijeme voli provoditi na Medvednici ili na Zrinjevcu. Noćni život Zagreba, konkretno Johann Franck i Time, više je dojmio Lynder Musimbi Libese, koja je iz istog razloga kao i Commi prije osam godina napustila Keniju i doselila se u Sesvete. Početak je, prisjeća se, bio doista težak jer joj najmodavci nisu htjeli iznajmiti stan nakon što su čuli odakle dolazi.
– Nakon desetak poziva, jednoj sam gospođi ponudila tri stanarine unaprijed kako bi dokazala da novac nije problem i da se ne moraju bojati – prisjeća se Afrikanka koja je prve dvije zime jedva napuštala kuću zbog hladnoće, ali i ekonomske realnosti.
– Nakon tolikih neodgovorenih e-mailova mogu zaključiti da je ovaj grad ipak bolje turističko odredište nego mjesto za traženje posla strancima – ističe 33-godišnjakinja koja je u Keniji radila kao voditeljica talijanskog restorana, a danas s partnerom vodi obiteljsku tvrtku u kojoj radi kao računovođa. Iako je rasizam svuda oko nas, tvrdi, ipak se smatra sretnicom jer su je i obitelj partnera, kao i susjedi u Sesvetama prihvatili. Nažalost, uvijek se nađu pojedinci koji su skloni eskapadama.
– Dok sam čekala tramvaj pokraj Cibonina tornja, jedna je žena počela urlati kako ovo nije moja zemlja. Bila je iznimno ljutita pa je ušla za mnom u tramvaj i nastavila s bijesnim monologom sve dok je vozač, uz pomoć trojice muškaraca, nije izbacio – prisjeća se Lynder koja sve tečnije priča hrvatski na kojem redovito zaintrigiranim sugrađankama objašnjava kako je napravila pletenice.
– Nikad neću zaboraviti Svjetsko prvenstvo u nogometu i kako smo se tada svi povezali. Tada se baš osjećala posebna energija, baš kao i neki dan na okupljanju za Gorgea Floyda na Trgu žrtava fašizma. Svi smo isti na kraju dana i svi imamo problema u životu, stoga budimo dobri jedni prema drugima. Vrijeme je da okončamo sve ostalo – zaključuje Lynder.
Tko to sve ne ocjenjuje i daje savjete! Jadna Hrvatska!