Tiho, mirno i dostojanstveno, a istovremeno ispunjeno glasnom bukom, užurbanosti i vrevom, iako naoko pojmovi suprotnog značenja baš tako je večeras izgledala Ulica grada Vukovara u Zagrebu.
Jedna od glavnih prometnica u metropoli večeras svijetli obojana tisućama lampiona koje su Zagrepčanke i Zagrepčani zapalili u znak sjećanja na žrtvu i patnju Vukovarki i Vukovaraca čiji je grad, razoren tisućama projektila nakon tri mjeseca borbe i neviđenog otpora pao u ruke neprijatelja prije 31 godinu.
snimio: Antonio Tatar
Iako gotovo srušen do temelja, grad nikada nije pao, već su ga tisuće Vukovarki i Vukovaraca morale nakratko ponijeti sa sobom u izgnanstvo, a Grad Heroj kako ga s pravom zovemo ostao je svo vrijeme živjeti i s stotinama onih koji su dali život za njegovu obranu.
Za njih, baš kao i za one koji su stradali u strahotama Ovčare, večeras i sutra gore svijeće diljem Hrvatske pa tako i na zagrebačkoj Vukovarskoj. Od Svetica do Trešnjevačkog placa odakle su u mimohod krenule desetine motorista kako bi u bučnoj karavani odali počast sve do središnjeg mjesta obilježavanja kod spomenika Domovini i prvom predsjedniku RH Franji Tuđmanu gdje je zasvirao i vojni orkestar.
Na kraju, uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara donosimo vam "Priču o gradu", najbolji prikaz grada iz pera Siniše Glavaševića. Radi se o njegovom vjerojatno najpoznatijem eseju, koji je objavljen u zbirci ‘Priče iz Vukovara’.
Priča je to o brutalnom razaranju, ne samo grada već i njegovih stanovnika, ali ujedno i poziv sugrađanima na ljubav i oprost, na okretanje budućnosti, novim počecima. Pročitajte još jednom njegovu ‘Priču o gradu’.
“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.
Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!”
I tak, gospona gradonačelnika zenfa nema, a ni lukice korlaeta, taj pak mrzi svaki spomen na Vulovar.