Jedan je od najstarijih olimpijskih sportova.
Natjecali su se u toj disciplini još 1900. na Igrama u Parizu, a u Hrvatskoj je trapu porasla popularnost 2012., kada je Giovanni Cernogoraz u Londonu osvojio prvu zlatnu medalju. No, zvučno je odjeknulo još jedno zlato koje je kući prije desetak dana donio Josip Glasnović, a od tada je interes za trapom sve veći.
Izlijeće 120 km/h
Domovina tog sporta je Italija, a povijest mu u detalje znaju strijelci na streljani Luže kraj Odranskog Obreža. I ne samo to. Oni za trap doslovce – žive. Na poligonu su barem tri puta tjedno. I kad ne pucaju svatko ima svoj zadatak, bilo da je to košnja ili održavanje elektronike. I za to ih nitko ne plaća. Rade isključivo iz ljubavi prema tom sportu, i svojevrsnom načinu života. Jer trap zaista to i jest. Stotinjak ljudi koji se njime bave mogu se već nazvati i prijateljima, a natjecanja su društveni događaji koji često završe kao fešte. No, da se do toga dođe potreban je mukotrpan rad. I treninzi, puno njih. Zna to dobro Ante Glasnović koji, uz brata Josipa te trenera i oca Franju, najčešće vježba baš na streljani Luže. U pucanje se zaljubio uz oca, dugogodišnjeg lovca. A upravo su lovci izmislili tu disciplinu kao metodu vježbanja lova na ptice.
– Kod trapa je najbitniji talent. I volja. Velika je to strast. Pucanje mi je kao aromaterapija. Nema ništa bolje od mirisa baruta iz tek ispucane čahure – kaže smijući se Ante Glasnović, koji s bratom Josipom i Giovannijem Cernogorzem drži državni rekord – 124 pogođene od 125 letećih meta. Rekorder je i u parnom trapu, disciplini u sklopu koje se gađaju dva “goluba”, sa 140 pogođenih od 150 meta. A “golub” izlijeće brzinom i do 120 kilometara na sat. Uz to, strijelci ne znaju iz kojeg će stroja izletjeti ni njegov smjer i visinu koju će dosegnuti. A reagiraju u roku od 60 stotinki. Da bi postigli vrhunske rezultate, kažu, treba imati dobru pušku. Sve sačmarice bokerice imaju isti kalibar, 12/70, ali da bi se došlo do finala, najvažnije je da je puška – personalizirana.
– Cijene su im od 1000 pa sve do 30.000 eura. Iako puške kojima brat i ja vježbamo stoje osam do devet tisuća eura – kaže A. Glasnović. Potrebno je imati i prsluk, dio opreme različit kod ženske i muške kategorije.
– Ženski je malo više strukiran. A ima ih i ružičastih – kaže Sara Marija Gmižić, koja se, uz Unu Sedmak i Katarinu Jakšić, natječe u trapu u ženskoj kategoriji. Kao i Natalija Banko iz Istre te Ana Baban, Ivana Lagetar i Iva Bagarić iz Osijeka. Njih sedam natječu se pod Hrvatskim streljačkim savezom, no ima još žena koje se bave trapom, onim lovačkim, kao članice Hrvatskog lovačkog saveza. Prvi susret s puškom bio je svima sličan. Dolaze iz lovačkih obitelji, a pušku poznaju odmalena.
Domaća proizvodnja
– Učili su nas da nije problem puška, nego onaj tko je nosi – govori Katarina dok ostale cure kimaju. Una je, primjerice, na streljanu počela dolaziti uz oca, strijelca državnog prvenstva. A na streljani se i zaljubila u jednog trapaša, svoga sadašnjeg supruga, s kojim dolazi vježbati na Luže. Prije nego što se stane na streljačko mjesto, obavezna je provjera strojeva koji izbacuju “golubove”. A stručnjak je za to, i to jedan od rijetkih u ovom dijelu Europe, Dražen Božić, koji je i tajnik Streljačkog društva Novi Zagreb, koje upravlja streljanom Luže.
– Osim po rezultatima, Hrvatska je i po opremljenosti objekata najbolja u odnosu na zemlje u okruženju, ne računamo li Italiju koja je izvan konkurencije – napominje Božić. Po treningu se ispuca i do 120 patrona, a nema strijelca koji nije počeo s municijom hrvatske proizvodnje. Tvornica M-90 u Dugoj Resi, kaže direktor Rudolf Prekratić, postoji od 1990., a osnovao ju je Željko Vušir, bivši prvak Jugoslavije u streljaštvu. Najpopularnije trap streljivo je Tornado T3, punjeno niklenom sačmom.
– Puška i metak čine tek 20%, ostalo je stabilnost strijelca – zaključuje Prekratić.
