Pješačila dva sata: Gdje je Bandić da pojede taj snijeg?!

Ja več pomislio da su naši Zagrepčani razmaženi ali čitajući komentare vidim da je velika večina ipak u redu.Dok neradnici prosvjeduju umorni čistači odmaraju.

Ja sam zgrožen zgroženom, umoran od umornih, iscrpljen od kukavica, žalostan zbog ljudske lijenosti i povrijeđen što živim u istoj zemlji s ovakvima. Ovakvi djecu uče da zločestim lijenim susjedima ne treba očisitit auto iako imaju preko 60 godina ii artritis, da se snađu na račun drugih, da uvijek kukaju, a nikad ništa ne doprinose zajednici i da su vječno nezadovoljni. Nekada bi svi muški iz ulice izašli i počistili pored, zgrade pa parking pa čitavu ulicu, a žene bi im nosile čaj i rakiju. BIli bi veseli i napričali bi se i podružili. Danas nezaposleni 30 godišnjaci šeću pse i gledaju kako mi lopatarimo, a oni neće jer "ne moraju". Zato i jesu nezaposleni. Oni koji čiste su mrzovoljni i psuju one koji ne čiste. Ne bi ni oni, ali moraju. E moj narode. Nema napretka bez žrtve za zajednicu. Svi koji "se snalaze" su jadni, nesretni, nezadovoljni...bez obzira što imaju ili nemaju. A tako malo bi im trebalo do zadovoljstva. Samo da drugom pomognu.

Nekada su djeca svaki dan išla 2 sata pješice zajedno u školu, danas idu autobusom 300 metara. Nekada su prijateljevali, smijali se i igrali putem, danas su dezorijentirani, s ADHD-om, mrki, nezainteresirani, izgubljeni, i redom tužni. Jer ih ne učimo da pomažu susjedima, da ne pitaju čiji je auto pod snijegom nego čiste po redu, da se igraju jedni s drugima, već s nama, da čitaju, pričaju, pjevaju - već gledaju TV. Ova žena je imala 2 sata za razmišljanje zašto je život lijep, kako može hodati, a ona ih je protratila na svo ono što je nabrojala. Tužno.

Oooo ... Bogu hvala na ovom snijegu. Citam komentare i bar na trenutak vjerujem da jos ima normalnih ljudi tu oko nas. Mozda ipak jos ima nade.

Otac domovine. - I mnogi drugi kao ja: u školu i crkvu išao sam 5+ 5 km svaki dan pješke, od toga pola puta na brijeg od 45 stupnjeva. U drugi dio osmogodišnje i srednju putovali smo vlakom 50+ 50 km svaki dan. A onda se pametni direktor škole, Ličanin Tomljenović sijetio, da se nastava mora odvijati i po podne. Tako smo mi vlakaši ustajali u jutro u 03 sata (da, jer je vlak iz prve stanice išao u 4,15 i to zamrznut s "okovanim šajmaba") i vračali se kuči u 23,oo sata.Stoga je u kuči cijelu noć morao goriti štednjak. Da bi se mogla pronaći strana riječ, moralo se ići u varaždinsku knjižnicu i samo tamo pogledati i prepisati- pa i stoga kasnije kuči. Knjige su bile samo iz povijesti, hrvatskoga i njemačkoga. Ostalo, slušaj i piši. A danas? Imaju ama baš sve- i neznaju ništa. Ipak, nebih se mijenjao za njihov način školovanja. Poslije mi je studij u Zagrebu, bio odmor. Konačno sam se mogao naspavati. O ovi drekavci, kukaju da ne propješače par stotina metara po snijegu.