Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Zagreb ZG Vijesti

Najtužnije je kad ih donesu umotane u plahtu, s glavicom položenom na ramenu

U Spomengaju prva je pokopana Mica Zvončica. a pas Piko uginuo je baš kad je groblje otvoreno, iako je bio bolestan tri godine
09. studenoga 2019. u 11:42 21 komentara 23539 prikaza
Groblje za kućne ljubimce
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Grobna tišina, doslovno. To je bila prva pomisao kad smo kročili na groblje kućnih ljubimaca Spomengaj u Dumovcu gdje se ožalošćeni vlasnici imaju priliku dostojanstveno oprostiti od, kako ih nazivaju, članova svojih obitelji. Osim voditeljice Jasenke Haleuš, na ulazu nas je dočekala je i mačka Zvončica koja je, kažu zaposlenici, njihova maza i obavezan gost na ukopima.

Vlasnici često kažu da je njihov pas pristojan i umiljat, pa nema potrebe za brnjicom Ljubimci u javnom prijevozu U Zagrebu pas smije u tramvaj i bus svaki dan, drugdje za blagdan

Ukop je zadnji korak u cijelom procesu oproštaja vlasnika od svojeg malog izvora sreće. Kako nam je ispričala J. Haleuš, prvi tko je “na udaru” su cure na prijmu koje vlasnici zovu kad je životinja uginula ili je treba uspavati.

– Najveći teret ovdje nosimo mi. Kad nas nazovu, ljudi nam pričaju priče o svojem ljubimcu. Od početka, kako je nečiji zamorac pregrizao prvi kabel do trenutka dok ne dođu k nama. Vidite i osjetite odmah da je to velika ljubav čim ga dovedu k nama iz Splita, Šibenika ili Dubrovnika – kaže ekonomistica Marija Filipović po kojoj je nazvana jedna od tri mačke koje su primili u Dumovcu nakon što su ih ljudi izbacili na cestu.

Nisu otporni na suze

Otporne na suze, kažu, ne mogu biti, pa kad plaču ljudi, plaču i one. Nitko od devet zaposlenika koji tu rade nije izuzetak, sve je prožeto emocijama te svaku tugu i bol koju osjećaju vlasnici, osjećaju i oni.

– Bilo je tu svega, i zagrljaja i suza. Ispričaju nam sve detalje, požale nam se. Nema pravih riječi utjehe u tim trenucima. Jedino što možemo je reći im da se sjete svih uspomena i prvih trenutaka sa svojim voljenim članovima obitelji. Mi smo im prvo rame za plakanje – dodaje veterinarska tehničarka Tihana Stančić.

'10.05.2012., Zagreb - Reportaza o reakciji gradjana na prisutnost psa u javnom prijevozu.  Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL' treba im samo karta Ravnopravni putnici: U tramvaj će psi i papige moći cijeli dan

Cure na prijmu među najvažnijim su članovima tima, a osim što su u ulozi nekoga tko će ožalošćene saslušati i zagrliti, rješavaju i papirologiju. Kada se ožalošćeni umiri i staloži, slijedi idući korak, a to je donošenje tijela.

– Tijelo možemo i mi preuzeti. Jednom smo išli čak u Karlovac po papagaja jer nas je vlasnik nazvao i rekao kako to on sam jednostavno ne može jer mu je preteško. Ovdje stvarno bude jako tužno. Pogotovo četvrtkom i petkom kad imamo kremacije. Najgori prizor je kad čovjek životinjicu donese umotanu u plahu s položenom glavicom na ramenu. To je toliko tužno da vam ne mogu opisati – kazala nam je voditeljica J. Haleuš, dodajući da najviše suosjeća jer i sama ima kućnog ljubimca.

Groblje za kućne ljubimce | Autor : Matija Habljak/PIXSELL Foto: Matija Habljak/PIXSELL

– Ja imam psa i uz supruga on je najveća ljubav mojeg života, ne mogu zamisliti da bi mu se nešto moglo dogoditi. Svi od reda plačemo ovdje i jako smo emotivni. Samo ime i dolazi od toga da smo željeli istaknuti da je ovdje nešto što se jako voljelo – priznaje nam J. Haleuš.

Ljubav je utjeha u tuzi pa se nerijetko vlasnici odlučuju da će utjehu naći u čuvanju pepela svojih životinja. Tako za 450 kuna mogu ostatke svojih miljenika nositi kući u plišanom medvjediću, a za 1100 kuna u srebrnom privjesku za lančić. Osim toga, postoji i verzija okvira za slike koji je ujedno i urna, a košta od 540 do 590 kuna. Cijene klasičnih urni proizvedenih u Hrvatskoj kreću se od 80 do 150 kuna, a za urnu iz Njemačke ili Engleske s kristalima Swarovski valjalo bi izdvojiti 1110 kuna. Za tradicionalan drveni lijes cijene se kreću od 600 pa do 1990 kuna, ovisno o težini životinje.

– Svatko se oprašta na svoj način. Većina ljudi odnese urne sa sobom kući, tako da je na groblju trenutno 12 životinja. Od tih 12, šest je grobova u betonskim kazetama gdje stane i do šest urni, tri su našem Zidu sjećanja i tri su tijela ukopana u lijesu. Do sad smo obavili ukupno 150 kremacija, a na groblju ima ukupno 10 tisuća mjesta za uginule životinje – kazala nam je voditeljica J. Haleuš dodajući kako za sada nitko od poznatijih osoba nema ovdje ukopanog ljubimca.

Ilustracija I NAKON SMRTI ZAJEDNO U Hamburgu će vlasnike pokapati s pepelom njihovih kućnih ljubimaca

Olakšavaju žalovanje

Mazeći umiljatu Zvončicu koja se nije odvajala od nas tijekom razgledavanja, ispričala nam je voditeljica ovog tužnog, ali ujedno i šarmantnog kompleksa, kako je kroz priče proživjela razne zgode s ucviljenim vlasnicima.

– Prva životinja koju smo ovdje ukopali bila je mačka Mica Zvončica, ali je najzanimljivija priča o Piku. To je bio pas koji se razbolio tri godine prije otvaranja groblja. Vlasnik je rekao svome psu da pričeka jer ga nema gdje zakopati. Vidio je u novinama da se otvorilo gradsko groblje, došao je doma i pas je uginuo – prepričava nam dodajući kako svatko od njih nosi te priče kući, pogotovo kad nekome ne mogu pomoći, poput onih kojima su ljubimci stradali u prometnim nesrećama.

– Ljudi bi rado da mi pokupimo tijelo, ali zakon nam to ne dopušta. Trudimo se maksimalno im olakšati sav taj proces žalovanja. Imamo u jednoj prostoriji i televizor, tu vlasnici mogu gledati kremiranje svoje životinje – govori voditeljica Haleuš, pokazujući na ekran te dodaje da se većina odluči za tu opciju, iako im je bolno. Osim kremiranja, i u dvorani za ispraćaje stoji televizor i tu vlasnici mogu tugovati i oplakivati svoje uginule maze pokraj njihova lijesa uz videoprojekciju s fotografijama ljubimaca.

Zaposlenici ističu kako se grobovi ljubimaca često posjećuju, a to je najljepši način čuvanja uspomena. Metar i pol ispod zemlje, kako bi rekli u Spomengaju, ali uvijek blizu srca.

KiK katalog
PROMO
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!
  • kažemja:

    Baš tužno! Meni kad je uginula maca nisam znao kuda s njom. Netko mi je rekao pa što ju jednostavno ne baciš u smeće? Ta mi je pomisao bila grozna. Uzeo sam lopatu, umotao macu u dekicu, otišao u šumu ... prikaži još!u van grada , iskopao rupu metar duboku i u nju položio macu. Još sam i obilježio drvo ispod kojeg je ukopana. Znam da je maci svejedno gdje je završila nakon uginuća ali ipak nije zaslužila da ju se baci u kantu za smeće,a toliko mi je veselih trenutaka priuštila.

  • igorl:

    Imao sam psa 14 godina. Volio sam ga, sve peti on je volio mene. Kad je uginuo mi je bilo zao, naravno, ali nemoj me zafrkavati - to je pas. Odnio sam ga na veterinarski fakultet posto imaju kafileriju i ... prikaži još! to je to. Kakvo groblje, sta je ljudi vama. Sve vise ljudi zove pse svojim "bebicama", a oni su "mamice i tatice" - svijet je totalno poludio. Sad stiskajete minus koliko vas volja. Sretno.

  • Avatar magarac.jozo
    magarac.jozo:

    imao sam i mačke i cucke, brinuo se o njima i crkavali su mi... i lijepo sam ih pokapao.. nastojao sam da ne štete susjedima ... e- sad će mi netko dati minus samo zato jer sam napisao da je ... prikaži još!e pas crko... ok, mogao sam napisati da je uginuo, ali nisam htio... ponašaj se prema životinji kao pravi vlasnik dok je živa, a kad crkne/ ugine jednostavno je pokopaj... i kaži- Medo, bio si mi dobar cucak.... ( jedan od mojih se tako zvao)...