Jedan od članova nedavno predstavljenog Prgometovog tima za Zagreb je i Luka Šeput, u čijoj je nadležnosti resor kulture. Prilikom svog predstavljanja kazao je kako Zagreb želi napraviti srednjoeuropskom kulturnom metropolom te da kulturu prvenstveno treba učiniti vidljivom stranim posjetiteljima i Zagrepčanima.
Kako ocjenjujete kulturni život Zagreba?
Mislim da Zagreb zaslužuje višu razinu kulturnih događaja, bilo da govorimo o izložbama, kazališnim predstavama ili koncertima klasične glazbe. U Zagrebu ima dobrih stvari, ali one su rezultat napora i talenta pojedinaca, a ne sustavne i smislene kulturne politike koja zna i hoće prepoznati ono što je najbolje te to adekvatno financijski i politički poduprijeti. Ne baš mala sredstva koja Grad ulaže u kulturu načinom i mehanizmom raspodjele dovodi do toga da umjesto vrhunskih ostvarenja u kulturi imamo ravnomjerno raspršenu prosječnost.
Koji je prvi korak koji planirate napraviti kako biste osnažili zagrebačku kulturu?
Ključni dokument u kulturnoj politici svake metropole jest strategija koja dugoročno zacrtava ciljeve i pravac kulturnog razvitka. To je ono što Zagrebu u prvom redu nedostaje. Doduše, Zagreb je prije nekoliko godina u povodu kandidature za europsku prijestolnicu kulture donio jednu takvu strategiju, no ona, usprkos pojedinim dobrim zapažnjima, ima niz nedostataka. Prije svega, vrlo je neodređena, a čak i ono što je dobro u njoj ostalo je mrtvo slovo na papiru jer je vidljivo da u Gradu ništa od toga ni ne pomišljaju realizirati pa možemo zaključiti da je ključni dokument kulturnoga razvoja donesen pro forme.
Kako bi izgledala vaša kulturna strategija?
Kulturnu strategiju donosi tim stručnjaka jer je kultura previše raznolik i raznovrstan pojam da bi strategija mogla nastati u glavi samo jedne osobe. Mogu samo općenito reći da bi strategija u prvom redu počivala na razvoju institucija i da bi temeljna smjernica bila modernizacija ustanova u kulturi. Grad Zagreb više od 70% svojeg proračuna za kulturu daje za hladni pogon institucija, što u nekim slučajevima daje dobre, a u nekima ne tako dobre rezultate. Grad bi stoga trebao dati stručnu podršku institucijama i educirati njihove djelatnike da pronađu dodatne izvore financiranja za svoje projekte iz fondova Europske Unije namijenjenih kulturi. To bi osnažilo i međuinstitucionalnu suradnju koje u gradu gotovo da i nema, ali i međunarodnu kulturnu suradnju koja je u Zagrebu daleko ispod standarda drugih europskih metropola.
Kultura treba biti dostupna svima
Što je ljudima važno kada govorimo o kulturi?
Na ovo pitanje nije lako odgovoriti jer je, kako rekoh, kultura vrlo raznoliko područje ljudskoga duha. Jednom prigodom hrvatski filozof Damir Barbarić rekao je da je kultura briga za sam temelj smislena života i svakog pojedinca i svake ljudske zajednice, i to, čini mi se, pogađa bit. U kulturi i kroz kulturu ljudi žele vidjeti smisao. Hoće li to biti tako da sviraju u amaterskom folklornom sastavu, posjećuju muzeje, uživaju u koncertima klasične glazbe ili čitaju knjige – ili pak sve od navedenog – to ovisi o svakom pojedincu posebno. No, cijelu kulturu povezuje horizont smisla kojemu svaki čovjek teži, a na suvremenom je gradu da svojim građanima mnogobrojne oblike kulture učini dostupnima.
Smatrate li da su kulturni sadržaji u Gradu Zagrebu podjednako dostupni svim građanima?
Poznata je zagrebačka boljka da je previše kulturnih sadržaja koncentrirano u središtu grada. Pojedini Centri za kulturu u gradskim četvrtima koji su te sadržaje trebali raspršiti po cijelom gradu nisu dovoljno prepoznati kao okupljališta građana, stoga bi trebalo podići razinu njihovih programa i kadrovski ih ekipirati. Ako se organiziraju kvalitetna umjetnička događanja, ljudi će doći. Stoga ćemo proširiti kulturna događanja van središta Grada i dovesti kulturu u sve kvartove.
Kako približiti kulturu mladima odnosno najmlađima?
Kulturu svakako treba još snažnije povezati s obrazovanjem jer se u tom procesu stvaraju prve kulturne navike. Obrazovni sustav, uostalom, uvelike počiva na kulturnim sadržajima, no za mlade je bitan neposredni kontakt sa živom i suvremenom kulturom, koji, čini mi se, često izostaje. No, i mladima također treba ponuditi vrhunsku kulturu. Uvijek se ražalostim kada, na primjer, sa sinom u njegovu vrtiću gledam gostujuću kazališnu predstavu i vidim kakve se prosječne i dosadne stvari nude našoj djeci pod „umjetnost“. Kad onda čujem što gledaju djeca naših prijatelja u Danskoj, Francuskoj ili Poljskoj, vidim da smo izgubili korak s onime što je već dugo kulturni standard u Europi. Zagreb je nekoć bio grad bogatije i kvalitetnije kulture i njegovi građani zaslužuju da bude opet važno kulturno središte koje će ne samo zadovoljiti potrebe Zagrepčana, nego i privući druge posjetitelje kulturnih sadržaja i događanja.
