U samo nekoliko sati u kamione natrpali su mu trideset šest godina života u Heinzelovoj. Istih onih koje sad stoje spremljene u šupi kuće sela Grabrića kod Cugovca nedaleko od Vrbovca, koji je posljednjih godinu i pol dom Marijanu Brčini i njegovoj obitelji.
Najbolje bi bilo prespavati
Dobar čovjek, govori Marijan Brčina, prepustio mu je kućicu da se u njoj smjesti, a on mu zauzvrat održava sve unutar i izvan zidova, nada se, privremenog doma. Voli svoj vrt, voli raditi oko kuće jer, kaže, radio je tako cijeli život. Prvo u Slavoniji u kojoj je odrastao, a kasnije i na križanju Heinzelove i Branimirove, gdje je njegova kuća prije dvije i pol godine sravnjena sa zemljom. Upravo tada vrijeme je za Brčine stalo. Na mjestu gdje je bila njihova kuća, iz koje su iseljeni u svibnju 2016. godine, prošao je spoj Branimirove od Zavrtnice do Heinzelove, a supružnici Rajka i Marijan i dalje čekaju da im Grad za njihove kvadrate osigura zamjenu.
– Izvlastili su nas i sad više od dvije godine živimo u tuđim kućama. A čini se da će tako biti do daljega jer se po pitanju našeg smještaja ništa ne radi – govori nam Marijan Brčina pa pred nas stavlja posljednje pismo koje je 13. studenoga uputio Gradu. Traži sastanak, baš kao i u svakom dopisu dosad, govori nam njegova supruga Rajka, koja je netom prije pristavila kavu. To je šalica za poslije ručka, govori, a onda uzima tanjur ispričavajući se. Jesti mora točno u određeno vrijeme zbog inzulina, a šećer joj se znatno pogoršao zbog stresa posljednjih godina.
– Svašta pijemo, imamo i svoju ljekarnu – otvara u tom trenu Rajka kredenc prepun kutija tableta. Nisu sve njezine, kaže, ima tu lijekova i od muža koji je nedavno bio na operaciji srca.
– Ne mogu baš ni spavati. A najradije bih da prespavam sve to i probudim se u svom domu – govori Rajka Brčina pa dodaje kako bi najradije sa svojim Marijanom kućicu na selu u kakvoj se trenutačno nalaze. Kupili bi je i tu u Grabriću jer su u selu, kažu, ljudi dragi i ljubazni, a njihov Ben, osmogodišnji mješanac koji je odrastao u Heinzelovoj, ima dvorište za trčkaranje.
Novac nije bio u igri
– Nemamo je čime kupiti – objašnjavaju Brčine zašto si kućicu ne mogu priuštiti, odbacujući navode da im je Grad prije nudio desetke tisuća eura samo da se isele i omoguće gradnju punog profila Branimirove.
– Nisu nam nudili ni polovicu od onog što su dobivali ljudi na trasi – kaže Marijan Brčina te dodaje da ne bi prihvatio ni milijun i pol eura. Želi samo nešto gdje bi se za stalno mogao smjestiti te da, ako je moguće, tu nekretninu kasnije može ostaviti sinovima. A Grad mu je, objašnjava, nudio samo stan na Jarunu u najam, a sinu jedan u Španskom, i to na samo pet godina.
– A što nakon toga? – pita se Brčina, inače sudionik Domovinskog rata i branitelj, koji je kuću u Heinzelovoj i kupio 2006. godine od Ministarstva branitelja. Dotad je u njoj s obitelji živio kao zaštićeni najmoprimac, a status je to u koji se i vratio nakon što mu je kupoprodajni ugovor poništio Županijski pa Vrhovni sud jer se shvatilo da je nekretnina na trasi buduće prometnice. Odvjetnica obitelji Radmila Bonifačić kaže, pak, da postupak izvlaštenja i dalje nije riješen, a unutar njega obavljeno je i vještačenje kojim je utvrđeno da je Brčina bio vlasnik kuće u Heinzelovoj. Tamo gdje Brčine i dalje imaju službeno prebivalište.
– Kuće nema, ali mi smo i dalje ondje prijavljeni. Iako sad živimo pored Vrbovca, prolazimo redovito Branimirovom jer su nam liječnici i sve ostalo što trebamo u Zagrebu – govore supružnici Brčina, kojima Branimirova, kažu, dobro izgleda.
– Nismo mi nikad željeli da se produžetak Branimirove ne sagradi. Htjeli smo samo dobiti zamjenu za svoju kuću – kažu Brčine, koji su prvu godinu nakon iseljenja iz Heinzelove proveli kod prijatelja u Oborovu. Ondje su otišli izravno iz svoje kuće koju su počeli rušiti, a već narušeno zdravlje, kažu, ondje im se i pogoršalo.
– Uvjeti nisu baš bili idealni, nije bilo vode za piće pa smo je točili kod sina i nosili iz Zagreba, ali zahvalni smo što su nas smjestili – govore supružnici, koji se spremaju na sastanak u Gradskom uredu za imovinskopravne poslove i imovinu grada, i to sutra. Posljednji je, kažu, bio u kolovozu, ali na njemu dogovora nije bilo. Boljem ishodu, kažu, nadaju se sada i samo žele svoj kutak u svemiru.
Iz Grada nam jučer nisu odgovorili na pitanje je li za obitelj Brčina pronađen stan. Podsjetimo, potkraj svibnja 2016., kad je deložacija u Heinzelovoj bila u tijeku, tvrdili su da su Brčini za odlazak ponudili 412 tisuća eura. Tek kad je to odbio, objasnili su, ponudili su obitelji dva stana na korištenje, što su Brčine također odbili. Novac u igri nije bio nikad, kažu danas Rajka i Marijan Brčina, dok s papirologijom sjede pored peći na drva 58 kilometara od adrese koja im još stoji na osobnim iskaznicama. A želja im je, ističu, i dalje ista kao i kad su pakirali kovčege u Heinzelovoj, nekretnina u vlasništvu, da s njima, kao nekad, živjeti mogu i dvojica sinova sa svojim obiteljima.
>> Pogledajte kakvo je stanje s radovima na zagrebačkom rotoru
Ovakvi kao on krivi su da u RH nema investicija. Nitko normalan u državi bez pravne sigurnosti neće ulagati. Sustav čuva neradnike, lijenčine, alkoholičare, lažne branitelje i parazite i nagrađuje takvo ponašanje. Medije još i stvaraju krivu sliku o tojj bandi pa ih prikazivaju kao žrtve. Sve su to relikti iz komunizma; paraziti i državna uprava. U interesu napredka države takve koje su ilegalno gradili i zuzeli treba odmah maknuti. Problem je da ako se tako pristupi problemu nema mjesta za korupciju.