U plavom dresu, s fakinskim osmijehom i manirama bečke škole, bio je uzor svim dječacima u Zagrebu. Plava devetka, Zlatko Cico Kranjčar osamdesetih je bio sinonim za zagrebačkog dečka i virtuoza zelenih terena. U ponedjeljak je metropolu rasplakala vijest o njegovoj preranoj smrti, a svi koji ga se sjećaju ističu njegov purgerski šarm i ljubav prema Zagrebu koju je živio i osjećao do svojeg posljednjeg daha.
“Bio je baš pravi zagrebački dečko, kao i mnogi iz te generacije. Gospodin na travnjaku i izvan njega, 98 puta strijelac za plave. Zapravo ta njegova generacija je mirisala na Zagreb, živjela Zagreb, možda nekad malo i previše, ali ako voliš i živiš srcem, onda granice i zavjese padaju. Onaj njegov poznati osmijeh, s fakinskom crtom, tako se smijao Zagreb osamdesetih”, napisao je na Facebook grupi Zakaj volim Zagreb ekonomist Siniša Juzbašić.
>> VIDEO Ispraćaj Zlatka Cice Kranjčara
Brčići, fileki, “Zvečka”...
Vremena su danas puno drugačija nego ona zlatnih osamdesetih. Smrti se izmjenjuju tolikom brzinom da ih ne stignemo ni oplakati kako treba. Za Cicu Kranjčara mnogi tvrde da je bio jedan od posljednjih pravih purgera te da s njegovim odlaskom nestaje i Zagreb kakav je bio nekada, Zagreb “Saloona”, "Karake" i “Zvečke”, bezuvjetne ljubavi prema Dinamu, dobroćudni Zagreb koji je bio utjelovljen u njegovu liku. Zbog toga su ovih dana svi pravi purgeri neutješni. Razgovara se puno i o tome što zapravo znači biti purger. Vrijedi li još ona definicija da se tako može nazivati samo onaj tko je treća ili čak peta generacija rođena u Zagrebu ili su purgeri svi rođeni u Zagrebu, može li i “dotepenec” postati purger ako živi Zagreb...
– Pojam ima različita značenja za različite ljude, ovisno i o njihovu podrijetlu. Zapravo, to je pomalo slično patricijskom statusu; za neke su purgeri malograđani koji žive u prošlosti i u elitističkoj netoleranciji spram svih izvan toga kruga, a za druge ljudi koji su jednostavno dovoljno dugom obiteljskom tradicijom života u ovome gradu usvojili određene manire i obrasce ponašanja – objašnjava Krešimir Sučević-Međeral, “Potjerin” lovac, jezikoslovac i purger sedme generacije. Purgerština se, kaže, mijenjala tijekom 20. stoljeća, a mijenja se i dalje.
– Dovoljno je, recimo, usporediti fiktivne obitelji Šafranek iz 1930-ih u filmu “Tko pjeva zlo ne misli” i Kipčić iz 1980-ih u seriji “Crno-bijeli svijet”, njihov jezik i rituale... Imam osjećaj da se purgerština manje promijenila u 50 godina od Šafranekâ do Kipčićâ nego u 30 godina od Kipčićâ do danas. Akulturacija je posljednjih 30 godina manje prisutna, Zagreb sve više postaje melting pot – govori.
Kako Zagreb raste, mijenja se i pojam purgera. One s početka 20. stoljeća zamišljamo kao uglađenu gospodu finih manira sa zalizanim tankim brčićima koji hofiraju purgericama s “prosim, milostiva,” i “Kuss die Hand”. Nakon Drugoga svjetskog rata purgeri su pak dobili i fakinsku crtu pa haraju kvartovima radeći sitne nepodopštine, ali i pritom ih ne napušta njihova kavalirština pa će uvijek pomoći bakici odnijeti teške cekere.
Purgeri ne jedu škembiće, vampe, drob ili tripice, već isključivo fileke. Oni su i sanjari koji maštaju o dalekim krajevima i pustolovinama, što se najbolje vidi na primjeru dvojice rođenih purgera, Željka Malnara i Borne Bebeka koji su osamdesetih proputovali svijet pa su bili glavne face pred “Zvečkom”.
– Purgerski šarm je pomalo staromodan, drži do forme, poštuje se etiketa, kavalirština, prijateljstvo, dobrosusjedski odnosi. Jezik je kajkavski, ali s puno germanizama i, tipično, umanjenica i odmilica. Zato ponekad može izgledati mekoputno i nedovoljno muževno – ističe Sučević-Međeral.
Kako Zagreb postaje velegrad, nestaje i kajkavština, a u slengu germanizme zamjenjuju anglizmi. Posljednji purgeri koji su inzistirali na kajkavštini bili su zagrebački reperi krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih. A purgerskih legendi starog kova, smatra “Potjerin” lovac, sve je manje.
– Primjer živuće purgerske legende par excellence bio bi Stjepan Đimi Stanić, a od onih koji su nas nedavno napustili Zvonko Špišić i Relja Bašić. Mogao bih spomenuti i Dragu Diklića, koji nije rođen u Zagrebu, ali se itekako dobro prilagodio. Iako ovako ispada kao da su purgeri ljudi mahom starije generacije, što opet i nije čudno jer u posljednjih 30 godina purgerština sve više postaje idealizirani koncept, a ne stvarno prisutan kulturološki obrazac – zaključuje jezikoslovac koji je načeo zanimljivu temu.
Naime, postoje i oni koji nisu rođeni u Zagrebu, a percipiramo ih kao purgere. Diklić je rođen u Sinju, u Zagrebu nije rođena ni Marija Jurić Zagorka, ali i brojni gradonačelnici koji su poput Karlovčanina Većeslava Holjevca gradili legendu. I u Klub Zagrepčana koji vodi Bjelovarac Silvije Degen primaju se i oni koji nisu iz Zagreba, već su tu titulu zaslužili zbog ljubavi prema metropoli. “Zagrepčaninom se ne postaje rođenjem, nego radom i poštenjem”, moto je kluba, a među onima koji su titulu purgera zaslužili radom je i Varaždinac Zlatko Vitez.
– Definicija se mijenjala. Nekad se smatralo da je purger burger, odnosno građanin, i bila je to oznaka za stvaranje građanskog sloja na starom Griču. U početku je to značilo da si građanin Zagreba, za razliku od onih iz prigradskih naselja. U komunizmu je pojam pak imao negativan prizvuk. Purgerima se rugalo jer ih se smatralo buržujima i malograđanima – govori nam glumac i redatelj.
“Skockani” na tekmu
Purgerima su se zvali, ističe, i navijači Nogometnog kluba Građanski koji je osnovan 1911.
– Na utakmice su dolazili skockani, s kravatama i u odijelima, bilo je to drukčije nego danas. Poznavao sam i takve purgere, no njih više nema. Milan Antolković, Dražan Jerković, Vlado Habunek, Kosta Spajić... To su bili pravi Zagrepčanci, oličenje purgeraja – prisjeća se Vitez. Za rođenog Zagrepčanina Miroslava Krležu kaže pak da nikada nije bio purger već buntovnik koji se u mnogim svojim ranim dramama poput “Kraljeva” rugao purgerskom identitetu.
– Purgere smo prikazali u niz predstava na Opatovini. Po mom mišljenju, purgera je najbolje utjelovio Mladen Crnobrnja Gumbek u cabareu “Kavana Torzo”. Emotivno sam vezan za Zagreb, posvetio sam mu puno predstava na kajkavskom. Jedan od najljepših komplimenata bio mi je od starije gospođe koja živi u Njemačkoj, no svake godine dođe na Opatovinu. Rekla je: “Gospon Vitez, hvala vam. Mi smo iz Markuševca i nismo puno marili za Zagreb, ali vaše su nas predstave naučile voljeti ga.” To bi trebali biti purgeri. Oni koji druge uče kako voljeti Zagreb – zaključuje Vitez.•
Biti purger znači biti ponosni Zagrepčanin i Hrvat, lijepih manira s ljubavi prema svom gradu i svojoj zemlji. Kao što je bio Cico. To znači imati suzu u oku zbog emocija prema svojoj domovini na prvoj utakmici hrvatske reprezentacije kao kapetan ili kao izbornik reprezentacije u Njemačkoj. A kako je sam rekao za to kaj naši susjedi i dotepenci misle o tome nas nije tad bilo briga. Ni danas. :) Živjela Hrvatska. Živio Zagreb. I živio Cico. U našim srcima.