Tristo šezdeset jedan muškarac i Jasmina. Ali i ona je, kažu u Vatrogasnoj postaji Centar, “jedna od dečki”. Prva profesionalna zagrebačka vatrogaskinja, iako bi skeptici mogli tako pomisliti, poseban tretman nema, ističe to i sama. Na intervencijama, ali i na vježbama odrađuje sve što i kolege, a zašto i ne bi, govori Jasmina Kadija, kad ženski i muški poslovi – ne postoje.
Speleologija i polumaraton
Uostalom, Jasmina, iako je među profesionalcima tek nepuna četiri mjeseca, vatrogasnih utakmica u nogama ima more. Sedamnaest je godina članica DVD-a Sesvetski Kraljevec, u kojem je 11 godina bila i zapovjednica. Diplomirana je i inženjerka zaštite od požara i zaštite na radu, a završila je i Vatrogasnu školu. A sve to nakon što je stekla titulu magistre arhitekture.
– Išla sam u srednju primijenjenu i arhitektura je nekako bila logičan nastavak – govori Jasmina Kadija, koja se u vatrogastvo zaljubila upravo te 2000., kada je upisala fakultet. Godinama su je prijateljice nagovarale da se priključi u njihovo dobrovoljno vatrogasno društvo, ali kao tinejdžericu to je nije zanimalo.
– Trenirala sam rukomet i bila sam samo u tome. A kako su me konstantno nagovarali, s prijateljicom sam otišla na obilježavanje 60 godina DVD-a Sesvetskog Kraljevca, priključila se i tako je sve krenulo – prisjeća se vatrogaskinja koja je posljednjih devet godina pokušala “upasti” među profesionalce. Kako joj nije uspijevalo, ove godine, kaže, gotovo pa se i nije prijavila na natječaj.
– Mislila sam, nema šanse. Taj dan, kad se provjeravala sprema, navečer sam trčala utrku na Sljemenu i glava mi je bila čitav dan u tome. Na pismenom sam dijelu zato izgubila bod i na kraju bila treća – govori Jasmina, koja se za mjesto u Javnoj vatrogasnoj postrojbi izborila između čak 260 kandidata. “Možeš biti sve što zamisliš, samo ako ne odustaneš”, nije to uzalud moto vatrogaskinje koja formu održava različitim aktivnostima.
– Sve ću probati barem jednom ako želim. Ako mi se ne svidi, dobro, ali ja znam da sam probala – kaže Mima, kako je zovu u postaji. Radila je kao adrenalinski turistički vodič, bila suvozačica na reliju, bavila se speleologijom, trči polumaraton, idejna je začetnica utrke stepenicama na vrh Zagrepčanke, a prošlog se tjedna vratila s Novog Zelanda, gdje se, na Firefighter Stair Challengeu, s opremom teškom 25 kilograma na 51. kat popela za 17 minuta.
– Cilj je utrke pomoći oboljelima od leukemije i raka matičnih stanica i važno mi je bilo da je istrčim zbog prijateljice koja je umrla upravo od leukemije – kaže Jasmina koja se upravo zbog svoje unutarnje sreće zbog pomaganja ljudima ne namjerava vratiti arhitekturi. Barem ne zasad.
Svima jednak tretman
– Ako me u neko vrijeme i iz nekog razloga vatrogastvo više ne bude ispunjavalo, radit ću nešto drugo. Ili ako mi dojade dečki – kroz smijeh govori Jasmina koja se nada da će uskoro dobiti još kolegica. Ne zato što je s kompletno muškom postavom loše, već zato što smatra da se žene ne bi trebale ustručavati samo zato što su žene.
– Isprva je i dečkima u postaji bilo čudno što imaju curu, ali brzo su se naviknuli oni na mene. A i ja na njih – smije se vatrogaskinja, koja je od početka zahtijevala potpuno jednak tretman. Odbila je i vlastitu sobu za spavanje.
– Ponudili su mi da ne spavam s dečkima. Ali mislim da to nema nikakvog smisla. Ekipa je ekipa. Uostalom, razmišljala sam i što ako se slučajno dogodi da prespavam zvono za intervenciju. Ovako me uvijek netko može cimnuti – kaže Jasmina koja će uskoro ipak dobiti svoj vlastiti toalet. Uz muški, radi se i ženski, koji dosad nije postojao jer za to jednostavno nije bilo potrebe. A ono za što ga Jasmina sigurno neće koristiti, kako kaže, jest popravljanje šminke. Make-up “nabaci”, govori, možda jednom godišnje, a umjesto štikli uvijek će odabrati čizme.
