Avanturisti iz Trnja, s Jaruna, iz Deželićeve, s Črnomerca i ostalih zagrebačkih kvartova prošli su na dva kotača, kada bismo zbrojili, čak 350 puta dužinu ekvatora. Članovi BMW moto kluba Zagreb ovih dana slave dva desetljeća kluba, a za to su vrijeme na svojim motociklima prešli više od 14 milijuna kilometara. Ti naši susjedi u metropoli ne staju, oni se samo voze... Proveli smo dan s njima na motociklima i poslušali priču o ljubavi na dva kotača i mjestima koja su posjetili.
Družili su se s Oliverom Dragojevićem u konobi u Veloj Luci, vozili 200 metara ispod mora na Nordkappu, najsjevernijoj točki Europe, na rotoru u Remetincu skrenuli prema Cabo da Roci, najzapadnijoj točki Starog kontinenta, bili u Mongoliji, Kini, sve do Vladivostoka, na krajnjem istoku Azije na Tihom oceanu. Bilo ih je, a kretali su iz Zagreba baš svugdje. Čak su u Srednjoj Americi preživjeli i – potres. Štoviše, u klubu imaju dvije titule svjetskih prvaka, što su jedine hrvatske svjetske titule na području motociklizma uopće. BMW moto klub Zagreb na nacionalnoj je razini član BMW kluba Hrvatska, Moto saveza grada Zagreba i Hrvatskog motociklističkog saveza, kao i međunarodnih udruga poput FIM, BCE i BCI (Međunarodna motociklistička federacija, BMW klub Europa i BMW klub internacional).
– Samo za Božić nisam na motoru, a nije ni moja supruga Nada, tek nekoliko dana godišnje manje, kad odem sam na put – počinje priču Zvonko Jurić (70). Pokazuje na brojčanik svog motocikla Moto Guzzi California 1400 Touring, koji je prebacio nevjerojatnih 500.000 kilometara. Zvonko je svjetski prvak FIM Touring World Challengea 2022. (ravnopravni prvaci su i oni poput Valentina Rossija sa šest naslova prvaka ili Giacomo Agostini s čak 15 naslova prvaka u Moto GP-u, a osim u Moto Touringu i u Enduru, natječe se i u Rallyju, Trialu, Speedwayu i e-Bikeu, nap. a). Zvonko je i član Odbora za motociklizam Hrvatskog moto saveza i tajnik udruge Moto Touring Croatia.
– Moja je strast vožnja. I to vožnja koja ne prestaje, a svjetski prvak postao sam sa 66 godina! Tada sam bio pozvan, kao i svi ostali prvaci, na gala večeru u Rimini, a na kojoj je, kao i ja, nagradu primio i sam Valentino Rossi, koji je danas simbol motociklističkog prvaka – nastavlja Jurić pa objašnjava:
– Obišao sam sve kontinente osim Južne Amerike, a i tu sam bio blizu jer sam vozio i u Gvatemali pa su me samo Honduras, Nikaragva, Kostarika i Panama dijelile od Kolumbije. To je nekih 2600 kilometara udaljeno, a to prijeđem začas! Sjećam se kako sam u Gvatemalu donio hrvatsku zastavu, a oni su me iznenadili te pokazali da je već imaju! Prošao sam tri sveta grala motociklizma: Nordkapp, Route 66 i Isle of Man.
Koliki vam je rekord prijeđenih kilometara u jednom danu? – 2500 kilometara. Vožnje izdržljivosti su moj forte, tu sam napravio svjetske rezultate i one su mi posebno drage.
Kako ste prešli 2500 kilometara u jednom danu? – Na motor sam sjeo u 00.01 na Jarunu. I krenuo. Vozio sam do 22 sata navečer. Prvo sam se spustio do Ploča, do izlaza Karamatići, to je bilo 507 kilometara.
Kava u Pločama? – Ne, okret i natrag. Stajao sam samo tri-četiri minute na benzinskim postajama, 12 puta sam morao puniti toga dana po 20 litara goriva. Pojeo bih tek pola sendviča, a drugu polovicu vratio u kofer. Od Ploča sam 767 kilometara vozio skroz na istok, do Spačve, koja je zadnje odmorište prije granice sa Srbijom, pa se tamo okrenuo i krenuo preko Varaždina do Goričana na sam sjever još 349 kilometara. Od Goričana sam se spustio još do Rijeke 269 kilometara, a onda – opet ispočetka istim putem dok nisam došao do 2500, i otišao kući oko 22 sata.
Što vam je supruga Nada rekla kad ste se vratili?
– Pitala me samo: "Zvone, kad krećeš dalje?" Rekao sam da krećem za četiri sata, malo sam legao, odspavao kratko i nastavio put. Tako sam se vozio iduća četiri dana zaredom dok nisam prešao 10.000 kilometara u pet dana. Pet dana sam vozio po Hrvatskoj bez prekida... I uspio! – ponosno kaže hrvatski i svjetski rekorder u touringu.
Zašto ste se odlučili na taj podvig?
– Htio sam sam sebi dokazati da ja to mogu. Kategorija "endurance", odnosno izdržljivost na dva kotača, dokazivanje je čovjeka i stroja da mogu izdržati najveće napore. Aktualni sam državni prvak po godišnjoj kilometraži, u jednoj sam sezoni prešao točno 115 tisuća kilometara, a u sedam godina s ovim motorkotačem prošao sam 500 tisuća kilometara. Računamo li ugrubo, u tim sam godinama u prosjeku prelazio svaki dan gotovo 200 kilometara. Svakodnevno sam na motoru od Zagreba do Zadra. I nije ni čudno da sam šest puta bio državni prvak po prijeđenim kilometrima u godinu dana.
Bili ste na Isle of Man, otoku koji je meka za motocikliste, ali i najopasniji za vožnju, jer na utrkama koje se tamo održavaju već 113 godina život je izgubilo više od 270 motociklista. Kako je voziti na stazi Snaefell Mountain Course? – Vozio sam tri kruga. Prvi s vodičem, drugi sa suprugom i treći sam. To je otok na kojem nema ograničenja brzine, a cijela je staza dugačka 58 kilometara. Izuzetno je opasna, vozi se kroz naseljena mjesta, kroz križanja, seoskim cestama, po tramvajskim prugama, a ljudi koji se natječu voze više od 300 kilometara na sat. Ja sam – izletnik, vozim sporo pa za mene nije bilo brige. Za nas touring motoriste takve staze nisu opasne jer mi ionako vozimo takvim cestama, ali opasne su za one koji voze na brzim sportskim motorima.
Jeste li prošli sve zemlje Europe? – Jesam. Svih 47.
FOTO Prošlo je mjesec dana od početka radova: Pogledajte kako napreduje preobrazba centra Zagreba
I Vatikan? – Da, tamo sam motor parkirao ispred ulaza u papinsku garažu poznatu kao Paviljon kočija, a u kojoj stoje parkirani Papamobili (smijeh).
Kako planirate putovanja? Znate li unaprijed svaku točku na kojoj ćete se zaustaviti? – Nema plana! Supruga Nada i ja uvijek putujemo skupa, a volimo obilaziti svijet, ići tamo gdje još nismo bili i vidjeti nešto novo. Putovanja se uglavnom ne planiranju, krenemo pa kamo nas, od našeg doma na Jarunu, put odvede. Jedne smo godine krenuli tek do Venecije, a završili na – Malti. Krivo sam skrenuo (smijeh).
Ima li bračnih svađa na motociklu? – Uh, jednom sam otišao bez svoje Nade... Ulazili smo, negdje kod Birminghama, na autocestu, loše vrijeme, kiša, navigacija nije radila... I supruga je sišla s motora, a ja krenuo. Srećom, krivo sam skrenuo pa sam se morao vraćati suprotnim smjerom, kad vidim – moja Nada stoji preko puta sama na cesti! A ja mislio da je ona iza mene... Nije bila sretna.
Koliko ste guma promijenili na motociklu za prijeđenih 500.000 kilometara? – 44 para u sedam godina. I uvijek Dunlop D251, čija je cijena oko 250 eura. Nekad bude i samo sedam dana, a gume se, jer sam se vozio unedogled, već poderu. Da se našalimo, češće mijenjam gume nego čarape! (smijeh)
Spomenuli ste da samo za Božić niste na motociklu, zašto? – Putujem svijetom i to mi održava život. Nakon operacije karcinoma gušterače počeo sam ozbiljno voziti. I postavljao si ciljeve. I ti su mi ciljevi davali volju za životom, vožnja mi je poput placeba jer imam želju ostvariti rezultate, a dok ih ne ostvarim, moram – voziti. Moram živjeti – dodaje Zvone.
Koja je najneobičnija cesta kojom ste se vozili? – Vozio sam se 212 metara ispod mora u tunelu kojim se dolazi na otok Magerøya uz sjevernu obalu Norveške. Riječ je o tunelu dugačkom nešto manje od sedam kilometara, a na dijelovima kojima se spušta ima i nagib od devet posto. I sam tunel nije betoniran, već su probušene stijene pa čak i kapa voda. Stao sam i isprobao prstom na jezik i zaista jest morska voda. Tamo pumpe rade pa ispumpavaju tu vodu koja curi. To je točka Europe gdje završava Stari kontinent i počinje Arktik – dodaje jedan od dvojice svjetskih prvaka članova BMW moto kluba Zagreb.
– Ivan Habazin naš je član i aktualni prvak svijeta, on je s čak 225 posjećenih točaka interesa u Europi i Sjevernoj Africi postao "ITC Rider of the Year 2025" i time ušao u FIM International Travelers Challenge Hall of Fame, a i ove bi godine mogao obraniti titulu. Kao drugoplasirani na svijetu također je naš član Damir Balaško. Cilj natjecanja je jednostavan – voziti, istraživati i bilježiti posjete zanimljivim lokacijama (POI), koje određuju motociklisti za motocikliste – nastavlja priču dugogodišnji predsjednik kluba Stjepko Varga (60) iz Deželićeve ulice, a koji vozi motore BMW R1200GSA i BMW R1200R, te je član ureda komisije za turizam i slobodno vrijeme svjetske motociklističke organizacije Fédération Internationale de Motocyclisme i predsjednik odbora za motociklizam Hrvatskog motociklističkog saveza (HMS).
– Naš klub ima i grupne uspjehe, jer svake godine sudjelujemo na 30 ili čak 40 događanja po cijelom svijetu, što je gotovo svaki drugi tjedan. Štoviše, u Italiji smo prije dvije godine u konkurenciji 26 zemalja bili najbrojniji klub koji je došao na FIM-ov rally u Toskanu. Po tome smo, na europskoj razini, najaktivniji u zemlji – kaže Varga.
Gdje su sve vozili vaši članovi u protekla dva desetljeća? – Boris Rukavina, koji je uz Igora Klarića i mene jedan od osnivača kluba, sa suprugom Ksenijom bio je do Vladivostoka, u Kini, Mongoliji, Saudijskoj Arabiji, Omanu, srednjoazijskim državama, na Pamiru, Karakorumu, na prijevoju Khunjerab, koji je visok 4693 metra i najviši je granični prijelaz na svijetu, koji spaja regiju Gilgit–Baltistan u Pakistanu s kineskom autonomnom regijom Xinjiang, a prošli su i cijelu Europu, Maroko... Zvonko je bio u Gvatemali, naš član Geza Szalai bio je na indijskom dijelu Himalaje, nedavno se vratio iz Kostarike... Nema gdje nas nema.
Među članovima ima, dakako, i žena. Jasna Lokmić iz Trnja vozi R1300GS. A iako joj se bliži vrijeme mirovine, ona je na motoru tek – odnedavno.
– Godinama sam bila suvozačica, suprug Marijan strastveni je motociklist. Iskreno, godinama prije bila sam protiv vožnji na motoru, nisam u tome vidjela neku veliku svrhu. I kada je, nakon pet godina, suprug kupio drugi BMW-ov motor, meni je bilo žao da R1200R stoji u garaži. S 52 godine položila sam za vozačku dozvolu A-kategorije u autoškoli na Črnomercu i prvi put sama sjela na motor! Mislila sam tada, naivno, da ću se ja samo voziti tu po gradu, otići do Samobora na kremšnite i da će to biti to – opisuje gospođa Lokmić svoju moto priču pa nastavlja:
– Prijatelji Zdravko i Milada Herenćić pozvali su nas da odemo na izlet do Rumunjske. Rekla sam O. K., ja ću voziti s njima po autocesti do tamo, a onda će dalje voziti moj Marijan. Na kraju odvozila sam sama jedne od najpoznatijih i najspektakularnijih europskih planinskih ruta – Transalpinu i Transfăgărășan u Južnim Karpatima. I tu je počela ljubav kojoj nema kraja. Danas znam sjesti na motor u Trnju te se odlučiti provozati, a zatim se doma javiti s kave i kolača iz – Vukovara!
Kolika je razlika voziti se na motociklu ili u automobilu? – Otkako se vozim na motoru, u automobilu mi je teška muka probijati se cestama. Doživljaj je posve drugačiji, putovanja nisu tlaka, već gušt. Na motoru vozač može prijeći, što je i meni bilo nelogično, više kilometara nego u automobilu. Tamo se vozač meškolji, nedostaje mu zraka, ukoči se... a na motoru, iako nema ni grijanja ni hlađenja, osjećaš se kao vozač mnogo bolje. Osjetim mirise, prirodu oko sebe, više si fokusiran na ceste, a glava ti se brže prazni od svakodnevnih briga. U našem klubu motor vozi i kolegica Martina Milić – dodaje Jasna.
Koliko godišnje kilometara prijeđete motociklom? – U sezoni oko 18.000, što je puno u odnosu na druge motoriste... Kod nas dama prepreka su i obiteljske obveze pa je malo onih koje mogu kao mlađe, dok djeca još odrastaju, otići na put na dva kotača na kojem je cilj tek vožnja satima u nepoznato.
Autor monografije "BMW moto klub Zagreb 2006. – 2026.", jedan od osnivača kluba i poznati hrvatski putopisac Boris Rukavina, nastavlja priču istim kursom: – Američki pisac i filozof Robert M. Pirsig u knjizi "Zen i umjetnost održavanja motocikla" napisao je "Kad se voziš u automobilu, tada si kao u kinu i ispred sebe na filmskom platnu gledaš različite lijepe prizore, a kad si na motoru, ti postaješ glavni glumac u tom filmu". To sve govori... – kaže Rukavina.
Koje su najljepše ceste kojima ste vozili? – Na Pirinejima je prekrasno, lijepa je i Atlantska cesta, Lofoti u Norveškoj, turska Kapadokija. Lijepo je voziti i po Škotskoj, pogled se pruža na rijeke, vodopade, divota je i na Alpama, Islandu, Pamiru, Karakorumu... Nevjerojatan je doživljaj voziti beskrajnim stepama Kazahstana, kroz nestvarne pustinjske krajolike Srednje Azije ili Arapskog poluotoka... teško je sve nabrojiti. A najlošije su ceste za vožnju, još prije rata, bile u Ukrajini. U Mongoliji smo prije osam godina većinom vozili po stepskim stazama, ali i to se pomalo mijenja, sve je više asfalta. Ali i u Hrvatskoj i bližoj okolici ima prekrasnih cesta – Majstorska preko Velebita, putovi i staze kroz Liku i Gorski kotar, Jadranska magistrala – kao i u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji, – dodaje Rukavina.
Napisali ste nekoliko putopisnih knjiga, kao i motoristički priručnik "Putovati motorom", u kojem ste naveli "Deset zapovijedi za motocikliste": Koje su najvažnije? – Prva je "uvijek vozite kao da vam prijeti baš sve i svatko na cesti i pored ceste", zatim "ne inatite se ni kad ste u pravu, automobil je uvijek jači", "vozite prebrzo ako niste u stanju izbjeći prepreku koja se iznenada pojavila na vašoj strani ceste" ili "nosite potpunu zaštitnu opremu, i to uvijek"...
Novi predsjednik kluba Jurica Šiklić (48) je iz Stubičkih Toplica. Vozi R1200 GS, a na njemu je odvozio i svoj rekord, prešao 1000 kilometara za deset sati. – U sklopu humanitarne akcije "Bradata vožnja Extreme /project 120" krenuo sam ujutro u 8 sati iz Preloga prema Splitu, tamo se okrenuo na Tifonu i krenuo natrag. Iako je rok za postizanje te kilometraže bio 16 sati, ja sam tisuću kilometara nakupio već oko 18 sati – prisjeća se Šiklić svojeg maratonskog pothvata, za koji je od organizatora dobio certifikat "Balls of Steel".
Koliko je teško održavati brzinu na motociklu? – Tajna dugih putovanja ne leži u jurnjavi, već u umjerenosti. Mi na touring motorima, kako i priliči, vozimo po ograničenjima. Čak ni na autocesti ne prelazimo 130 kilometara na sat. Moj rekordan rezultat postignut je vožnjom s prosjekom od 100 km/h tijekom 10 sati. Brža, nedopuštena vožnja izuzetno je naporna. Kod vozača trkaćih motora koji voze velikim brzinama brzo dolazi do zamora vida i sužavanja vidnog polja. S druge strane, mi koji vozimo maratonski radimo manje stajanja i možemo uživati u okolišu. Tko se može voziti 200 na sat i gledati lijevo-desno?", pita se Šiklić i upozorava na fiziku vožnje:
– Već pri 100 km/h, ako motor nema vjetrobran, počinju problemi – glava se trese, a vjetar snažno udara u prsa i ramena. Nama je cilj uživanje, a lakšom i sporijom vožnjom bez problema se u danu prođe i po 800 kilometara – govori Šiklić pa dodaje:
– Naš klub okuplja ljubitelje motorkotača, prvenstveno marke BMW, no posjedovanje BMW-a nije uvjet za članstvo u klubu. Tome je najbolji primjer naš Zvone i njegov Moto Guzzi. Dobrodošli su i vozači Kawasakija, Hondi, Suzukija... Organiziramo jednostavne vikend vožnje, ali i daleka putovanja, kao i izlete koje bi netko kao pojedinac teško sam ostvario, poput posjeta tvornici BMW u Berlinu, guma Mitas u Kranju, vojnih nožića Victorinox u Švicarskoj... Redovno sudjelujemo na događajima našeg krovnog BMW kluba Hrvatska i ostalih domaćih i međunarodnih moto udruga, organiziramo tečajeve sigurne vožnje u suradnji sa zagrebačkom Policijskom akademijom i drugim institucijama koje promoviraju sigurnost u prometu, humanitarne akcije, stručna i putopisna predavanja... Sudjelujemo na sportskim natjecanjima na državnoj i međunarodnoj razini. Sigurnost i druženje najvažnija su stvar – zaključuje Šiklić.
Tko su najpoznatiji svjetski vozači BMW-ovih motocikala? – Ewan McGregor, Charley Boorman, Orlando Bloom, Brad Pitt, Tom Cruise, Ben Affleck, Angelina Jolie, Keanu Reeves...
Adolf Hitler nije vozio BMW, jer nije imao vozaču dozvolu? – Tako je... Taj nije ništa vozio. Aktualni češki predsjednik Peter Pavel vozi BMW R 1200 GS, a u SAD-u tijekom inauguracije američkog predsjednika ili službenih povorki elitne policijske jedinice koje su u pratnji voze posebno opremljene modele BMW R1250RT–P – kažu motociklisti.
Jeste li koga poznatog i sami susretali u avanturama? – Sjeli mi u konobu u Veloj Luci, svira fenomenalan jazz i pitamo konobara tko pušta glazbu, a on veli: "Oliver", mi pitamo "Je l' Oliver, pravi Oliver?", a on kimnuo glavom. Taj je tren došao Oliver Dragojević, koji je sjedio za stolom u kutu, mi se isti tren zbližili pa sjeli svi skupa za stol. To su neplanirana, ali i najljepša druženja... Da smo ostali doma, ništa od toga ne bismo ni vidjeli ni čuli. I tu bi u životu, sami sebe, zeznuli – kaže Stjepko.
Vozite li i automobile s BMW-ovim logom? – Ne... To je druga priča. Vozimo Hyundai, Golf, Vitaru... to je manje bitno. Automobil je samo za vožnju od točke A do točke B. Za sve drugo su – dva kotača...
Otvori KEKS Pay
