Bio je četvrtak, nešto poslije osam sati ujutro. Tomislav Franc i Ilija Katavić, djelatnici tehničke službe Jaruna, sjeli su na kosilice i krenuli prema Malom jezeru. Posao koji rade gotovo svakog jutra prekinulo je zapomaganje. U vodi su ugledali muškarca koji je mahao rukama, pokušavao uhvatiti zrak i povremeno nestajao ispod površine. Kosilice su ostavili i potrčali prema obali. Usput su skidali sa sebe što su stigli. Mobitel, jakna, tenisice i čarape završili su na tlu, a Ilija je prvi stigao do vode i skočio. Muškarac je bio desetak do 15 metara od obale.
– Vidiš čovjeka i ideš. Nemaš vremena razmišljati. Obojica smo se počela skidati, bacili smo stvari i krenuli – prepričavaju. Dok je Ilija plivao prema njemu, muškarac je već bio na izmaku snage. Više nije uspijevao normalno držati glavu iznad vode, a posebno mu se, kaže Ilija, urezao njegov pogled. – Kad sam došao do njega, taj pogled... Bio je potpuno izgubljen. Oči... izgledalo je kao da je gotovo – prisjeća se. Ilija ga je uspio dovući do obale, gdje je pomagao Tomislav. Za to vrijeme konobar iz obližnjeg kafića, koji je vidio što se događa, nazvao je Hitnu pomoć. Muškarca su položili na bok kako se ne bi zagrcnuo. Bio je pri svijesti, ali teško je disao i žalio se na bolove u području prsa.
Hitna pomoć i policija stigle su vrlo brzo, a dvojac posebno hvali njihovu intervenciju. – Stvarno su došli za dvije-tri minute. Jako brzo – kažu. Kada su muškarca preuzeli medicinski djelatnici, počeli su premotavati što se zapravo dogodilo. Toga su jutra mogli krenuti drugim dijelom kompleksa ili se kod Malog jezera pojaviti samo malo kasnije. – Da smo došli koju minutu kasnije, da smo ostali kositi na drugom dijelu... Tko zna. Tako se valjda poklopilo da smo baš tada prolazili – govori Tomislav. A Jarun im je radno mjesto već godinama. Tomislav ondje radi 22 godine, Ilija deset. Obojica su u tehničkoj službi, koja osim održavanja zelenih površina ima posla i oko sportskih događanja, koncerata i drugih manifestacija. U toliko godina, kažu, vidjeli su različite intervencije i nesreće pa i utapanja.
Unatoč pohvalama koje su dobili, opisivanje njihova postupka kao "herojskog čina" nije im osobito drago. Na takve riječi reagiraju pomalo nelagodno. Uvjereni su da su samo učinili ono što bi trebalo napraviti kada vidiš da se netko utapa. – To je automatski, instinktivno. Napraviš nešto ne razmišljajući o posljedicama. Jedino smo pazili da nas čovjek, kada dođemo do njega, u panici ne povuče za sobom – objašnjavaju. Pomoglo im je i znanje prve pomoći. Kada su muškarca izvukli, vidjeli su da je pri svijesti i da diše te su ga položili na bok. Djelatnici sportskih objekata prolaze i osposobljavanja za pružanje prve pomoći te korištenje defibrilatora, pa su znali kako postupiti dok ne stigne Hitna pomoć.
O tome jesu li se uplašili počeli su razmišljati tek poslije. Dok su trčali prema vodi, kažu, za takve misli jednostavno nije bilo prostora. Ilija je iz jezera izašao potpuno mokar pa je, nakon što je muškarac zbrinut, otišao kući presvući se. Potom su nastavili s radnim danom. Danas se na račun svega već mogu i našaliti. Kako su temperature pale, Ilija smatra da je podjela posla za eventualnu sljedeću intervenciju sasvim jasna. – Sad kad je hladnije, red je na Tomislava da uskoči – dobacuje uz smijeh. Tomislav se na to samo smije, a obojica priznaju da bi, kada bi se ponovno našli pred čovjekom kojem treba pomoć, postupili jednako.
– U tom trenutku čovjek isključi mozak i ide – kažu. Tek kada se priča proširila među kolegama, a potom i na društvenim mrežama, shvatili su koliku je pozornost njihova intervencija izazvala. Čestitke su počele stizati sa svih strana, no njih dvojica skromno i dalje nisu sasvim sigurni što bi s titulom heroja. Njihove kolege nemaju takvih dvojbi. – Dečki uopće nisu svjesni što su napravili. Mislim da su spasili jedan ljudski život – kaže njihova kolegica. Iz Upravljanja sportskim objektima pohvalili su njihovu prisebnost, odgovornost i spremnost da reagiraju, a posebno ističu da su djelatnici iskoračili iz svojih uobičajenih radnih obveza kada je to bilo potrebno.
Jedino što Tomislav i Ilija nisu uspjeli doznati jest što je poslije bilo s muškarcem. Ne znaju mu ni ime, a budući da mu nisu rodbina, informacije o njegovu stanju nisu mogli dobiti ni iz bolnice ni od policije. – Razmišljali smo poslije o njemu, zanimalo nas je kako je završilo. Ali ne znamo mu ni ime, ne poznajemo ga pa nismo mogli dobiti nikakve informacije. Znamo samo da je s Jaruna otišao živ – zaključuju. A njima dvojici, koji i dalje odmahuju rukom na spomen bilo kakvog herojstva, upravo je to dovoljno.
Otvori KEKS Pay
