Uz ime svakog grada uvijek se vežu još neka imena koja su s tim gradom tako srasla da su na neki divan način poslala i njegovi simboli, zaštitni znakovi. A iza tih imena stoji nešto što tim gradovima daje njihov prepoznatljiv šarm, toplinu, ljepotu, onu milu starinsku patinu koja se čuva jer je ugrađena u dušu svakog od tih gradova. Ta imena mogu biti i mali, obiteljski obrti koji desetljećima, ili čak i stoljećima, žive i dišu zajedno sa svojim gradovima. I Zagreb je kroz povijest imao sreću da su njegove ulice bile dom raznovrsnim obrtničkim umijećima koja su obiteljski prenosila, s koljena na koljeno. Nažalost, danas ih je ostalo malo, jako malo. No, ti rijetki i dalje svijetle i griju svakoga tko taj grad voli. A jedan od tih obiteljskih obrta, čije je ime postalo simbolom Zagreba jest i – klobučarstvo Cahun. Čim se izgovori tih pet slova, odmah se pomisli na šešire, kape, turbane... One vrhunske, od najfinijih materijala, ručno rađene. A tu povlasticu da svijetom mogu hodati s takvim toplim i lijepim ukrasima na svojim glavama Zagrepčani i imaju već punih 90 godina. Da, da, ove godine klobučarstvo Cahun slavi točno devet desetljeća postojanja. Sve je krenulo 1935. u Palmotićevoj ulici, nastavilo se Pod zidom, a danas se tradicijska obiteljska vatra održava u Vlaškoj. Vatru je davno zapalio djed Josip Cahun, sin Zlatko Cahun svojski su je rasplamsao, a već godinama žar joj posvećeno održava unuka Josipa Cahun, djedova imenjakinja, klobučarka i umjetnica. Jer da bi se znalo osmisliti i napraviti šešir ili kapu, detalje koji nisu samo funkcionalni nego čine i odjevni stil, treba biti i majstorica od zanata i umjetnička duša.
I zato smo, kako bismo odali poštovanje održavanju obiteljske obrtničke vatre nekidan svratili u malu, šarenu trgovinu Cahun u Vlaškoj ulici. Sadašnja vlasnica, nasljednica obiteljske tradicije, gospođa Josipa Cahun, dočekala nas je u radnom izdanju, s pregačom. I taman kad smo započeli razgovor o 90 godina staroj obiteljskoj klobučarskoj lozi, u trgovinu je ušao visok mladić u potrazi za pravim šestinskim klobukom. Isprobao je jedan i dalo se nasluti da će se po njega uskoro vratiti. Dvije-tri minute kasnije vrata trgovine opet su se otvorila. Provirila je nasmijana gospođa s puderasto rozom vunenom kapom na glavi i samo dobacila:
– Prolazila sam i samo sam vam htjela pokazati kako mi nova kapa lijepo stoji. Svakim mi je danom sve ljepša i ljepša. Eto, samo da znate. Puno vam hvala. I vidimo se opet – veselo je i zadovoljno gospođa odala priznanje našoj sugovornici koja je uzvratila osmijehom i zadovoljstvom. Onda smo se povukle u stražnji, radni dio trgovine, među stare drvene kalupe raznih veličina, mašine za šivanje, razne starinske sprave za parenje i rastezanje, vrpce, šešire i kape u izradi...
– Jako sam ponosna na to što naš obiteljski obrt postoji već 90 godina. Ne mogu vam taj osjećaj ni opisati. Izdržati devet desetljeća u ovom poslu, kroz sve što se događalo ne samo meni nego i svim mojim kolegama obrtnicima i obrtnicama, ali i cijelom svijetu, a bilo je tu i ratova, onaj svjetski pa onda naš Domovinski nakon kojeg smo dobili svoju državu, da bi nas posljednjih godina zadesio i potres te pandemija, nije bilo nimalo lako. Sve je to ostavilo posljedice u svakom narodu, na svakom čovjeku, pa onda i na ovako malim obrtnicima kao što sam ja. I nije to sve. Moram spomenuti i promjenu globalne klime. Zime više nisu onakve kakve su nekada bile. Evo, meni su zime već godinama čista katastrofa. Prije se nikada nije događalo da je za Badnjak temperatura 17 Celzijevih stupnjeva i da ljudi sjede vani i piju kavu – započela je gospođa Josipa naš razgovor odmah nas upućujući na još jednu dimenziju posljedica klimatskih promjena koja mnogima možda i ne bi pala na pamet.
Znači, blage, toplije zime, one bez snijega i velikih hladnoća. kakve su zaredale posljednjih godina, vi itekako osjetite u svom poslu, pitamo je.
– O da, jako. Zimskog asortimana prije nismo mogli napraviti dovoljno kolika je bila potražnja, a sad nam je ljetno razdoblje postalo udarno jer su ljeta sve dulja, vrućine su velike i opasne. Sve se promijenilo. Prije smo zimske kape i šešire prodavali u jako velikim količinama, a sad je puno više potražnje za ljetnim asortimanom. No, tržište je sad puno veće, izbor je ogroman, pri čemu ne želim ulaziti u kvalitetu tih proizvoda, ali ono što ljudi kupe kod nas, ja iza toga stojim. Ako se nečemu što je kupljeno kod nas nešto i dogodi, mogu znati ili predvidjeti je li to možda do naše krivice ili nečeg trećeg. I uvijek sam tu da svakome izađem u susret – kaže nam naša klobučarska majstorica s kojom smo se onda vratili unatrag. Tamo na početke, u 1935. kada je njen djed Josip započeo ovu lijepu obiteljsko-obrtničku priču..
– Moj deda je obrt otvorio 1935. došavši u Zagreb iz Lepoglave. Deda je bio iz siromašne obitelji, bilo ih je puno. Tada je pop roditeljima znao reći reći i uputiti ih kako da usmjere svoju djecu pa je tako i djedova mama poslušala savjet popa koji joj je rekao: "Pošalji maloga na znat u Zagreb." I tako je moj deda došao u Zagreb i zanat je učio kod Gerersdorfera. Kod njih je i živio. Oni su ga imali rad. A moga dedu nije bilo teško imat' rad... – i tu je gospođa Josipa stala, grlo joj se stegnulo, glas zadrhtao, a oči napunile suzama.
– Hvala dedi na svemu što je napravio za sve nas. On je svima nama osigurao bolji život. On je rekao da će sve napraviti da se mi ne moramo tako mučiti kao što se on mučio u životu. Uh, kako bih bila sretna da su još uvijek živi i on i moj tata, da su obojica dočekala ovu obljetnicu. Ja ću ovo držati do svoje mirovine, kako god znam i umijem, a iza mene vjerojatno toga više neće biti. Iza mene ovo nitko neće naslijediti – kazala je gospođa Josipa još uvijek suznih očiju, a njezine su nas riječi kosnule. Čak i zaprepastile. Primijetila je to pa je odmah nastavila s obrazloženjem zašto razmišlja o gašenju čuvene obiteljske tradicije.
– Zato što većina ljudi više ne vrednuju ručni rad. Stavlja nas u isti koš s velikim proizvođačima, s konfekcijom, a nas se ne može uspoređivati i stavljati u isti položaj s onima koji materijale kupuju na tisuće metara, a mi kupujemo po pet, deset, dvadeset ili najviše pedeset metara. I sve radimo ručno. Jesam li se mogla modernizirati? Jesam. Mogla sam kupiti štance, preše... ali to onda više nije to. To bi onda postala masovna proizvodnja. Napravim li svaki put savršen šešir? Ne napravim. Napravim ga i s greškom. Zna se i meni dogoditi da pogriješim, priznajem. Ali ću to onda priznati i mušteriji. Ali isto tako, taj kontakt s kupcima, to da mi našim mušterijama pomognemo da si odaberu šešir ili kapu koja im najbolje odgovara, savjetujemo ih koja im boja najbolje pristaje licu, sve to oni neće dobiti u nekom velikom trgovačkim centru. Zapravo, više mi se i ne da objašnjavati zašto kod nas šešir košta toliko i toliko, a u nekom od tih lanaca toliko. Voljela bih samo da ljudi osvijeste da kod nas dobivaju kvalitetu, i u materijalu i u izradi, jer ovo je još uvijek – ručni rad. Tek kada se mali obrti počnu masovno zatvarati, što se nama u Zagrebu, nažalost, dogodilo i događa se i dalje, onda se ljudi počnu iščuđavati. I bude im žao. Ali ne trebaju se iščuđavati jer kako su svima njima privatno enormno porasli svi troškovi, tako su troškovi porasli i meni. I to je jedan od najvećih razloga zašto ne želim da moje kćeri ovo nastave. Da je možda bilo sluha od bilo kojeg zagrebačkog gradonačelnika da se ima razumijevanja i da se pomogne svim obrtima koji stvaraju i pokušavaju se održati i opstati, onda bi trebala postojati drugačija pravila poslovanja i plaćanja zakupa jer mi nismo roba na veliko ni veleprodaja. Svi mi moramo najprije uložiti u repromaterijal, napraviti naše proizvode i moliti Boga da se sve poklopi da to i prodamo. Nekada je šešir bio statusni simbol. Danas se sve to promijenilo i jedini koji i danas održavaju tu tradiciju su Slavonci. Oni jako drže do toga, do svojih šokačkih šešira, i na tome im skidam kapu – stavlja gospođa Josipa svaku stvar na svoje mjesto, i onu dobru i onu lošu. A u Zagreb su sad ostale samo dvije klobučarke, ona i nasljednica imena Kobali.
– Tamo 2035. imat ću 65 godina i onda će naš obrt slaviti 100 godina postojanja. Tada ću otići u mirovinu i obrt Cahun mogao bi se zauvijek ugasiti na svoju stotu obljetnicu. Nije naš tradicijski obrt jedini u Zagrebu koji slavi toliko godina postojanja. Tu su i Cerovečki kišobrani, neki torbari, šusteri... I svaka bi se gradska vlast trebala zabrinuti nad činjenicom da ovakvi obrti polako nestaju, umiru. Ne samo to, nestaju nam i uslužne djelatnosti, to da vi nekamo možete doći nešto popraviti. Trebalo bi nas se zaštititi, malo nam umanjiti davanja, zakupe, pa bi to možda bio poticaj da se jedna od mojih kćeri, uz još nešto drugo, možda nastaviti baviti i ovim. Ne mogu reći da one, moje kćeri Petra i Klara, ne dolaze ovdje. Dolaze i pomažu. Odrasle su uz mene, u ovoj radionici. Kao i ja uz mamu i tatu jer su oni radili po cijele dane. Što da vam kažem, kada bih vidjela da se netko u gradskoj upravi interesira i da mu je stalo da se ovo ne zatvori, sigurno bih razgovarala sa svojom djecom i rekla im: "Hajde, pokušajte, gurajte pa dokle ide. Probajte da se sve ovo ipak ne zatvori, stvarajte." Naravno, u tom bih slučaju dolazila i pomagala jer ne želim sa 65 godina otići u mirovini i više ništa ne raditi. Takvu sebe uopće ne mogu zamisliti jer tako nisam odgajana – iskreno nam naša sugovornica govori što bi možda utjecalo da sudbina obrta Cahun ne bude upitna. A ne bi trebala biti jer, kako smo već naveli, nije ona samo zanatska majstorica već i umjetnica, jer treba znati skladno i lijepo kombinirati materijale, uzorke, boje, vrpce, postave... Njezini su šeširi i kape mala, unikatna umjetnička djela.
– Točno, i hvala vam na ovim riječima. Ali moram priznati – koji put i ja fulam. Uh, znam fulati tako da si poslije mislim: "Bože, kaj mi je bilo?" Nekad krenem u neku ludu kombinaciju, ali se onda dogodi da mi uđe još netko otkačeniji od mene i to mu se svidi. Imam zaista predivne mušterije. Sprijateljimo se čak. Neki uđu samo kako bi malo pogledali što imam novo, a onda van izađu s dva-tri šešira. Iako ima i dana da mi ne uđe nitko, baš nitko. Razumijem ja to, živimo u vremenu kada je svim ljudima teško – kaže nam naša klobučarska majstorica koja se potom vraća sjećanjima, onome što joj je pričao njezin djed. O tome kako je bilo pokrenuti obrt.
– Moj je deda obrt otvorio u Palmotićevoj 5, s dvoje kolega, Jedan je bio krznar, a drugi šuster. Imali su zajedničku proizvodnju i prodavaonicu. Onda je moj deda 1949. izašao iz tog kompanjonstva i krenuo samostalno u zakup, na adresi Pod zidom 8. I tamo smo bili 69 godina. Kad je deda došao tamo, a bilo su to turbulentne godine nakon rata, njega ipak nitko nije maltretirao. Ni tijekom rata ni kasnije. Ipak, nije mu bilo lako. Moj deda je bio jedan poseban čovjek, njega niste mogli ne voljeti. I u to vrijeme kod mojeg dede, unatoč teškim vremenima, gladi nikada nije bilo. Uvijek je funkcionirala trampa. Potražnja za šeširima uvijek je postojala pa je on mogao otići na plac i trampiti šešir za mast, jaja, piceka, što god. Samo da se preživi. A moja baka, Ana, bila je čudesna. I nevjerojatno vrijedna žena, radila je kolače. Deda je, izučavajući zanat, dodatno navečer radio na uglu Petrinjske i Branimirove kao portir, a baka je radila u restoranu, u kuhinji, kao slastičarka. Tako se njih dvoje upoznalo. Baka je stalno kuhala, pazila na sve nas, donosila nam hranu tamo Pod zidom. Tako ni meni nije problem raditi jer sam to naučila u obitelji. I zato bi mi bilo drago kada bi moja djeca naslijedila i održala ovaj naš obrt. Zato ću pokušati dati sve od sebe da se taj odnos obrtnika i Grada poboljša. Stalno pričamo da se nešto treba promijeniti, ali se godinama ništa ne mijenja. Ako se želi da djeca nastavljaju tradicijske obiteljske obrte, onda Grad nešto mora i ponuditi. Svi europski gradovi imaju ovakve male obrte. To daje dušu gradu – slušamo gospođu Josipu i shvaćamo što je najviše tišti, muči i brine jer o čemu god razgovarali nekako se uvijek vrati na tu prijetnju koja kao Damoklov mač visi nad sudbinom onoga što je njena obitelj stvarala i gradila niz desetljeća. I ona uviđa da svako malo skrene u te tužnije i neizvjesnije vode pa se onda vraća u one prošle dane koji su obilovali svakakvim anegdotama i obiteljskim štiklecima.
– S mojim je dedom uvijek bilo zanimljivo jer je k nama po šešire i kape dolazilo puno poznatih ljudi. Imao je jednu mušteriju, jednog doktora koji je radio u Lici, kojem je obujam glave bio 65. I ja se sjećam tog čovjek, bio je jako osebujan. Dao je on izraditi kalup za svoj šešir i taj je kalup uvijek nosio sa sobom, nikada ga nije ostavio kod nas. I kad je umro taj je kalup ostao s njim. To je jednostavno bio njegov kalup. I on je dedi uvijek imao nekaj za reći kod narudžbe novog šešira, kako bi on to mogao napraviti. Onda mu je deda, koji je inače bio jedan jako blag, pristojan, nježan i fin čovjek, jednom ipak rekao: "Vi ste doktor za nas ljude, a ja sam doktor za šešire pa nemojte mene baš preveć učiti." No, meni je od svih tih dedinih štikleca najzanimljivija bila ona trampa. E da, deda je zaista puno stvorio. A nemojte zaboraviti onda je u Zagrebu bilo 50-60 klobučara. Od Stare Vlaške do Kvatrića bilo je tada 67 muških krojača po mjeri. Ne sedam, nego 67! Naglašavam, 67. To govorim kako ljudi dobili sliku kako je Zagreb nekada izgledao. Zagreb je prije živio od obrtnika. Otiđite i sad preko granice, u austrijske gradove, recimo. Tamo u svakom haustoru imate neki obrt. To daje dušu gradu. Zagreb se tu jako pogubio – opet nas naša sugovornica podsjeća na to kako mnogi strani gradovi svoje obrte čuvaju kao neprocjenjive vrijednosti, pomažući im da se održe, da se ne utrnu.
A da je obrt Cahun opstao do današnjih dana velika je zasluga i Josipina oca, Zlatka, kao i njezine majke Gordane.
– Moj je tata imao stariju sestru i mlađeg brata, ali se jedino on upustio u klobučarstvo jer je on pokazivao volju da bi to htio i mogao nastaviti. E sad, kako je moj deda bio blage, a moj otac pomalo teške naravi, njih dvojica u početku nisu nikako funkcionirali. Ali malo-pomalo tata je ušao u posao, da bi se onda počeo nešto zafrkavati. Kao mladić bi otišao nekamo van pa se tri dana ne bi pojavio. I deda s takvom naravi nikako nije mogao funkcionirati s mojim tatom pa se tata pokupio i otišao u Njemačku, gdje je bio nekih godinu i pol dana. Kako nije zaradio novac onako kako je očekivao, vratio se natrag i malo se ozbiljnije primio posla. A deda, koji je svaki dan išao na plac, usput bi svratio. I mada on nije više radio, sama njegova prisutnost u radionici i trgovini bilo je dovoljno da napravi dobru, veselu i opuštajuću atmosferu tako da smo ga štošta ispitivali, a on bi nam svima znao pričate razne priče i doživljaje – otkrila nam je gospođa Josipa kako se sin razmetni ipak brzo vratio u obiteljsko gnijezdo nastavljajući obiteljski posao koji je u to vrijeme cvjetao. Vidjelo se to i na kazališnim pozornicama, i na filmu.
– U cijelom filmu "Tko pjeva zlo ne misli" svi oni šeširi koje glumci i glumice nose – naši su. I ne samo to, mi smo radili i šešire za Miroslava Krležu, no on nikada nije osobno dolazio po njih. Uvijek je netko drugi dolazio po njegove šešire. Sjećam se da je i Krleža nosio šešire velikog broja jer je imao veliku glavu. I Rade Šerbedžija je naša dobra mušterija. Kakav je to gospodin, kakav je to čovjek! On šešire može kupovati po cijelom svijetu, ali ih kupuje kod nas. S njima samo što ne spava. Mi smo si već kao obitelj. Zaista smo veliki prijatelji. Znam koje modele nosi, koji je njegov broj, što ga zanima. Nije bitno koliko novca imaš, nego kakav si. I mada naše šešire nose mnogi poznati ljudi, meni je svaka naša mušterija draga. Mi zimi imamo kape i šešire od vunenih štofova i zečje dlake, s viskoznom postavom, a ljeti od pamuka i lana. Kod mene nema prevare, kapa ili šešir napravljeni su od onoga što je na deklaraciji – jamči gospođa Josipa, objašnjavajući nam pritom i da sve što u tom trenutku vidimo oko sebe, kalupi, šivaće mašine, seže iz doba njezina djeda.
– Sve je to staro 90 godina. Jedino je parni kotao noviji – objašnjava.
A kako to da je baš ona naslijedila djedovu i očevu obrtničku liniju?
– Moj mlađi brat Davor nikada nije pokazivao interes za to. Kao klinac bio dosta boležljiv, alergičan, pa nije mogao pretjerano dolazi u dućan s raznim materijalima. To je njemu smetalo. A meni je bilo normalno da i prije i poslije škole dolazim k dedi, a onda k tati i mami. Nama se tamo Pod zidom sve događalo, i vijeće roditelja, i sastanci, i pohvale, i kazne, i zadaće. I kada je trebalo upisati srednju školu bilo mi je normalno da ću raditi to što rade moji roditelji. Međutim, nije bilo obuke za klobučara pa sam u Tekstilnoj školi upisala obuku za muškog krojača po mjeri. I na praksu sam išla kod gospodina Delije, u Vlašku 17, a stalno sam pomagala i roditeljima. I tako sam na koncu naslijedila obiteljski posao. Je li mi žao? Koji put si mislim – cijele sam dane tu, moji su roditelji uz ovaj posao jako puno napravili i postigli, a ja uz ovaj posao mogu samo pristojno živjeti. Mogu li uz njega raditi neke velike zahvate? Ne. Mogu li dobiti kredit? Ne. Premala sam i imam preslab promet. Bih li nešto mijenjala? Mislim da ne bi. Mislim da bih opet izabrala ovaj posao jer radim za sebe, kroz ovaj sam posao upoznala predivne ljude, s nekima postala i prijateljica. Kada podvučem crtu, ništa ne bih mijenjala – priznaje nam i dodaje još i to kako se kod Cahuna nije uvijek mogao kupiti i ženski šešir.
– Ženski su se šeširi kod nas počeli proizvoditi tek negdje 70-ih godina prošlog stoljeća. Imali smo neki crni model šešira koji su muškarci voljeli nositi, ali je tata zamijetio da nas taj model traže i žene, ali u nekim drugim bojama, pa smo malo-pomalo počeli raditi i ženske šešire. Nama je uvijek muški asortiman bio jači nego ženski. I danas je tako jer smo jedini koji u Zagrebu proizvodimo muške šešire i kape – precizira domećući da je još jedan prijeloman trenutak u životu obrta Cahun bilo i drugo preseljenje, ono u Vlašku 59, koje je uslijedilo nakon 69 godina provedenih Pod zidom.
– Uh, kada sam došla ovdje u Vlašku svijet mi se srušio. Mjesecima sam bila u depresiji jer sam mislila – gotovo je, kraj. Onda shvatiš da se ljudi sele stotinama kilometara daleko da bi si našli bolji posao, bolje uvjete, a mi smo od stare lokacije otišli samo pet minuta dalje. Ovdje vidim tramvaj, neke druge ljude, ti drugi ljudi si vidjeli nas. Bilo mi je tamo lijepo, ali i tu mi je divno. Imam malu radionicu, izlaz na vrt, mačke... Zadovoljna sam – kaže nam gospođa Josipa koja nam otkriva još jednu zanimljivost.
– Meni je tata rekao da sam ja sramota za obitelj jer nosim bejzbol-kapu, a ne šešir. Jednostavno, sebe ne vidim u šeširu. Previše sam sportski tip. Zimi nosim toplu kapu, a ljeti "bejzbolicu" – smije se dok to govori. A onda je pitamo bi li nam mogla reći koliko je u proteklih 90 godina šešira, kapa i turbana napravljeno rukama obitelji Cahun.
– Uzimajući u obzir kako se i koliko nekada radilo i koliko je ljudi u tome sudjelovalo, jer je s nama prije radilo i dosta drugih majstora u svom poslu, dok ja sad radim sama, za sva hrvatska kazališta, filmove, umjetnička i folklorna društva, i domaća i ona u inozemstvu, sigurno smo napravili oko sto tisuća raznih šešira i kapa. Neki se naši šeširi poklanjaju i u nasljedstvo. I znate, svakom onu gospodinu ili gospođi, koji prime ovu kvaku na vratima moje trgovine, uđu i kupe moj šešir ili kapu, zahvalna sam do neba, jer nas oni tako podržavaju da bismo opstali. Oni tako ujedno održavaju i onaj stari duh i šarm našeg grada. I voljela bih da ljudi koji upravljaju našim gradom shvate da je Zagreb nekada bio grad obrtništva i da bismo ga vratili tome, da bismo potez od Britanca do Vlaške napravili opet atraktivnijim i življim, onima koji žele nastaviti ili oživjeti obrtništvo, onima koji stvaraju treba dati da uz primjerene, razumne i prihvatljive uvjete ožive brojne zapuštene i prazne prostore. Trebalo bi zaista učiniti sve da nam se oni rijetki, stari obrti koji još uvijek žive, zapravo preživljavaju, ne bi ugasili – u ime svih onih koji i dalje održavaju obrtnički duh Zagreba – poručila je za kraj našeg razgovora majstorica od šešira i kapa Josipa Cahun.
Otvori KEKS Pay
