Vaš projekt „Naša večer” rasprodaje dvorane, ali publika često kaže da zapravo ne zna dolazi li na koncert, predstavu ili nešto treće, jeste li svjesno stvorili taj „neuhvatljivi” format ili je nastao spontano?
Siguran sam da je to jedan od razloga zbog kojih se publika stalno vraća „Našoj večeri”. Ovaj nastup je pokušaj da se razbije ukalupljivanje umjetnika u samo jedan žanr ili jedan umjetnički pravac. Iskusniji su, definirajući „Našu večer”, rekli da ona ima dramski naboj predstave i glazbenu kvalitetu koncerta.
Možda je, izvođački gledano, najvrjednije to što se sve prelama kroz jednog aktera koji se pred publikom ispovijeda kroz riječ, ton i buru emocija.
Dolazite u Satiričko kazalište Kerempuh s programom koji je već postao regionalni fenomen, postoji li još uvijek trema ili vas je uspjeh već „očvrsnuo”?
Uvijek postoji snažno uzbuđenje pred svaki nastup. Mislim da je to tajni sastojak koji na sceni stvara katarzu. Ono se svaki put javlja jer se usudimo otvoriti teme ljubavi i zadržati se na njima gotovo dva sata, koliko traje predstava.
Ovaj put, pred susret sa zagrebačkom publikom, pojavljuje se i dodatna razina uzbuđenja, vjerojatno zato što se na ovaj susret dugo čekalo i mnogo se emocija nakupilo.
Kako je nastao ovaj projekt? Volite poeziju, ali na koji način ste birali djela koja ćete uvrstiti u program?
Još kao gimnazijalac bavio sam se pisanjem i interpretacijom poezije, a paralelno me opčinjavala glazba. Nakon što sam diplomirao glumu, gotovo deset godina nisam govorio stihove, bio sam potpuno zaokupljen kazalištem i filmom.
Međutim, u trenucima velike popularnosti zbog televizijskih projekata, osjetio sam snažnu potrebu vratiti se svojim počecima. Tako je nastala večer u kojoj govorim poeziju i pjevam, ali na način angažiran poput dramske predstave ili mjuzikla.
Pokazalo se da je to veliki prostor slobode u koji se uvijek mogu vraćati, bilo da izvodim nešto što nosim u sebi od djetinjstva ili nešto što sam otkrio prije nekoliko dana. Najvažnije je da sve što izvodim govori o nama danas i ovdje.
U karijeri ste igrali širok raspon uloga, jeste li ikada odbili projekt koji vam je mogao donijeti još veću popularnost, ali ste ga odbili iz osobnih razloga?
Da, to mi se dogodilo nekoliko puta u posljednjem desetljeću. U tim trenucima zapravo osjetim da sam slobodan čovjek, da nisam ovisan o popularnosti, a na nju se umjetnik vrlo lako može naviknuti.
Koja vam je najdraža filmska ili kazališna uloga, a za koju možete reći da s njom nikada niste „kliknuli”?
Zvuči neobično, ali nikada se nisam do kraja dobro osjećao u ulozi koju bi mnogi poželjeli, Veliki Gatsby. Ni danas ne znam zašto, ali znam da ju je nakon mene u Beogradu s velikim uspjehom igrao sjajni Janko Volarić Popović.
Što se tiče kazališta, jako sam volio igrati Mirka Topalovića u predstavi „Maratonci trče počasni krug” u režiji Kokana Mladenovića. S istim redateljem radio sam i „Zonu Zamfirovu”, predstavu koja je osvojila brojne nagrade.
Na filmu bih izdvojio svoj posljednji projekt „Lazarev put”, grčko-srpsku koprodukciju u režiji Ivana Jovića, gdje sam ostvario možda najdublju povezanost s likom. Imao sam priliku glumiti sa Žarkom Radićem i Juditom Franković Brdar, izvanrednim umjetnicima.
Vaša interpretacija na sceni često djeluje vrlo intimno, gdje je granica između umjetnosti i osobne izloženosti i jeste li ikada imali osjećaj da ste „dali previše”?
Što je veća izloženost na sceni, to je veća bliskost s publikom i kolegama. A bliskosti nikada ne može biti previše.
Publika vas doživljava kao umjetnika „stare škole”, romantika, emocija, poezija. Je li to danas prednost ili rizik?
Može biti rizik, ne samo u odnosu na današnji svijet površnosti, nego i u odnosu na samog sebe. Kroz dosadašnje uloge pokazao sam te „stare” vrijednosti, ali istovremeno njegujem potrebu za suvremenim projektima i suradnjom s mladim autorima.
Izdvojio bih redatelja Nikolu Zavišića i predstavu „Uobraženi bolesnik”, kao i film „Lazarev put”, koji je filozofski i umjetnički vrlo zahtjevan. Posebno mi je drago kada publika u takvim projektima otkrije novu stranu mene.
Koliko vam je danas važna glazba u odnosu na glumu? Postoji li trenutak kada ste više glazbenik nego glumac?
Glazba i gluma se ne isključuju, naprotiv, nadopunjuju se. Riječ vodi, a glazba nosi. Taj prijelaz između riječi i glazbe na sceni posebno me intrigira i pokreće.
Vaš privatni život često zanima javnost, ali ga uspješno štitite, koliko je to teško?
To je velik izazov. Ponekad je teško nositi se s izmišljenim pričama ili pogrešnim interpretacijama. Takve situacije nas još više približe kvalitetnim novinarima, kojih, srećom, još uvijek ima.
Vaša supruga Jelena Tomašević također je umjetnica, kako izgleda život dvoje umjetnika pod istim krovom?
Vrlo inspirativno i emotivno. To nas dodatno povezuje. A kako je i naša kći Nina talentirana pijanistica, naš dom je zapravo mali hram umjetnosti.
Koliko vam privatna stabilnost pomaže u umjetničkom radu?
Mislim da je za naš odnos zdravo to što dolazimo iz različitih umjetničkih svjetova, glazbe i glume. To nam omogućuje da budemo i publika jedno drugome, a ne samo kolege.
Kada biste dobili priliku za globalni projekt koji bi zahtijevao odricanje od svega što sada gradite, biste li pristali?
Mislim da me ništa ne bi moglo odvojiti od onoga što gradim, jer to prije svega gradim u sebi. Ne vjerujem u crno-bijele izbore, uvijek tražim nijanse i ravnotežu.
Otvori KEKS Pay
