Kao dječak sam se s prijateljima volio igrati u bjelovarskom parku Borik na Vojnoviću, usred kojega je poslije onoga rata uređeno i odmah zaboravljeno spomen-groblje. Zajedno s grobljem zaboravljen je i brončani spomenik od tri metra, koji je prikazivao bosog i polugolog buntovnika raširenih nogu i ruku i razjapljenih usta.
Značenje i simbolika gromade od metala nama djeci nisu bili poznati, niti bismo ih bili kadri razumjeti. U Borik smo voljeli dolaziti zbog toga što u njega osim nas i ponekog regruta iz obližnje vojarne nije dolazio nitko. A na neki nas je, samo djeci poznat način privlačila i sablasnost samoga mjesta, osobito u ljetni sumrak, kada bi naglo utihnule ptice, a iz golemih usta našeg bakrenog strašila počeli navirati beskrajni rojevi komaraca. Jeza kakve nije bilo ni u filmu “Abott i Costello susreću Frankensteina”.
Da je spomenik žrtvama fašizma u Boriku postao strašilo, jednog su dana otkrili i oni koji su ga 1946. postavili, pa je 1951. premješten bliže gradskome središtu, u Mali park kraj kupališta.
Tu je spomenik “Poziv na ustanak”, rad kipara Vojina Bakića, rođenog Bjelovarčanina, stajao do 1978., kada je iščupan (iz postamenta su još dugo virili iskrivljeni klinovi) i vraćen u Borik. Na Vojnoviću je ubrzo opet postao sablast koja je plašila neku novu djecu, sve dok 1991. nije odletio u zrak. U Bjelovarskom se muzeju sačuvala glava i jedna šaka.
Nakon što se prije desetak godina za obnovu “Poziva” zauzela skupina Bakićevih prijatelja, rođaka i poštovalaca iz Bjelovara i Zagreba, nakon što je apel za obnovu potpisalo 140 uglednika, nakon što je Biškupićevo Ministarstvo kulture odriješilo kesu i nakon što su inicijativu poduprle i mjesne vlasti, Bakićev spomenik partizanskom ustanku jesenas je treći put osvanuo u Boriku. Jest da to više nije Bakić, nego tek njegova blijeda kopija, no to u ovoj pričici o sudbini spomenika-sablasti nije ni bitno. Niti je spomenik iz likovnih razloga postavljen, niti su ga bjelovarski subnorovci iz tih razloga šutirali gradom, niti je, pretpostavljam, iz umjetničkih razloga dignut u zrak. A niti će on sutra, nije teško prognozirati, kao likovno djelo uspjeti “pridati dostojanstvo i duhovnost parku na Vojnoviću”, kako to očekuju organizatori njegova povratka.
Prvi i pravi Bakić, onaj iz 1946., postao je spomenik-strašilo iz razloga iz kojih će to postati i ovaj lažni koji u Boriku danas stoji. A to je namjera njegovih postavljača da s pomoću njega nametnu svoju istinu o tragičnim događajima na Vojnoviću. Premda u Bjelovaru nema nikoga tko ne zna da se na Vojnoviću ubijalo prije, ali i poslije 1945., dapače, da je Vojnović bio jedna od najstrašnijih postaja poslijeratnih kolona smrti, u kojima su od partizanske ruke stradali mnogi nedužni hrvatski građani, pa i sami Bjelovarčani, u Boriku se iznad grobova partizanskih žrtava ustobočio spomenik partizanskom ustaniku. I što da postane takav spomenik? Znak “dostojanstva i duhovnosti” sigurno ne.
Spomenike ne treba rušiti, ali ni postavljati ako lažu o svojim razlozima i vrijeđaju one na čijim grobovima stoje.
simuka, sale su smijesne. uvijek sam se divio takvim imbecilima koji puknu od smijeha kad netko u filmu kaze \'guzica\' - razina pravog hrvatine kojemu je najdraza emisija \'Jel me netko trazio?\'