John Wilkes Booth, jedan od najpopularnijih glumaca tog doba, nije planirao samo atentat na predsjednika Lincolna. Njegov iskonski plan bio je mnogo ambiciozniji od atentata na prvog čovjeka Amerike, a cilj mu je bio potpuno obezglaviti Vladu te baciti zemlju na koljena i to u jednom od najkritičnijih i najosjetljivijih trenutaka njezine povijesti, dok su rane od tek okončanog Građanskog rata još uvijek bile svježe i bolne.
Na Veliki petak, 14. travnja 1865. godine, samo pet dana nakon što je general Konfederacije, Robert E. Lee, predao svoju iscrpljenu vojsku, u Washingtonu je po završetku četverogodišnjeg krvoprolića, zavladalo slavljeničko raspoloženje. Predsjednik Abraham Lincoln, sa suprugom Mary Todd Lincoln, bio je u kazalištu Ford, na izvedbi popularne komedije "Naš američki rođak". No, večer koja je trebala biti opuštajuća, pretvorila se u pravu noćnu moru, a režiser je bio glumac čiji je plan bio zemlju ponovno gurnuti u kaos. John Wilkes Booth, jedan od najslavnijih glumaca tog doba, ali i fanatični zagovornik poražene Konfederacije i južnjačkih ideala, u kazalište te večeri nije došao da bi uživao u predstavi, cilj mu je bio krvlju ispisati jedno od najmračnijih poglavlja američke povijesti.
Dok se publika smijala dosjetkama i scenama komedije, uvjeren da će ga to učiniti besmrtnim, Booth je u tišini planirao čin koji će nepovratno preusmjeriti sudbinu cijele države. Tijekom pauze Lincolnov tjelohranitelj John Parker, napustio je svoje stražarsko mjesto ispred lože te je otišao na piće u susjedni Star Saloon, a na svoje se radno mjesto nije vratio. Nešto poslije 22 sata Booth, koji je dobro poznavao i predstavu i raspored kazališta, iskoristio je trenutak kada je dvoranom odjeknuo glasan smijeh publike te je neometano ušao u predsjedničku ložu. Prišao je predsjedniku s leđa te je iz pištolja Philadelphia Derringer, iz neposredne blizine ispalio Lincolnu metak u potiljak. U loži je nastao kaos. Major Henry Rathbone, koji je sjedio s predsjedničkim parom, pokušao je zaustaviti ubojicu, no Booth ga je u tom naguravanju rasjekao nožem po ruci, nakon čega je pobjegao, skočivši s balkona lože na pozornicu. Pri doskoku, mamuza na čizmi zapela je za zastavu te je nezgodno pao i pri tom slomio lijevu nogu. No i unatoč teškoj ozljedi uspio se pridići te je, mašući nožem, uzviknuo: "Uvijek tako tiranima!", što je moto države Virginije. Neki od svjedoka te drame kasnije su tvrdili kako je Booth, u trenutku svog teatralnog bijega, gnjevno uzviknuo: "Jug je osvećen!".
Prije no što je šokirana i prestravljena publika uspjela reagirati, Booth je slomljene noge odšepao s pozornice te je pobjegao iz kazališta kroz stražnja vrata, a na ulici ga je čekao konj, pripremljen za bijeg.
Od otmice do metka
Ono što većina te večeri nije znala bila je mračna činjenica da pucanj u kazalištu Ford nije bio tek izolirani čin osvetoljubivog monstruma - bio je to samo središnji i najuspješniji dio daleko veće zavjere.
Mjesecima prije atentata John Wilkes Booth okupio je skupinu povjerljivih ljudi, a prvotni cilj bio je otmica predsjednika Lincolna. Plan je bio prebaciti američkog predsjednika na teritorij pod kontrolom Juga i upotrijebiti ga kao moćno sredstvo ucjene u pregovorima, te ga dati u zamjenu za tisuće zarobljenih vojnika Konfederacije. No, nakon pada Richmonda, glavnog grada Konfederacije i simbola južnjačkog otpora te potpune predaje Juga, plan se promijenio i radikalizirao. Booth je odlučio da otmica predsjednika više nije dovoljna - njegov novi, zlokobni cilj bio je likvidirati tri najvažnije osobe - predsjednika Lincolna, potpredsjednika Andrewa Johnsona i državnog tajnika, Williama H. Sewarda.
Nadao se da će taj moćan i koordinirani udarac obezglaviti Uniju sjevernih saveznih država, što će izazvati kaos i paniku te omogućiti Konfederaciji da se pregrupira i nastavi borbu. Svaki sudionik urote imao je precizno isplaniran zadatak - Booth je na sebe preuzeo atentat na Lincolna, dok su njegovi suradnici trebali likvidirati potpredsjednika i državnog tajnika. Srećom, zbog kombinacije nesposobnosti, kukavičluka i spleta okolnosti, ostatak paklenog plana se izjalovio. Lewis Powell, bivši vojnik Konfederacije, dobio je zadatak ubiti državnog tajnika Williama Sewarda. Pod izlikom da donosi lijek, u pratnji Davida Herolda, upao je u njegov dom i napravio pravi pokolj. Ranio je Sewardova sina i tjelohranitelja. Nakon toga je, nožem po licu i vratu, divljački izbo državnog tajnika, koji je, nakon nesreće s kočijom, ležao u krevetu, teško ozlijeđen, s metalnom udlagom oko vrata. Upravo je ta udlaga spriječila smrtonosni ubod, te je zahvaljujući njoj Seward preživio napad.
U isto vrijeme, svoj dio paklenog plana trebao je obaviti njemački soboslikar, George Atzerodt. Njegov zadatak bio je ubiti potpredsjednika Andrewa Johnsona, koji je tada boravio u hotelu Kirkwood House. Atzerodt je unajmio sobu, točno iznad one u kojoj je boravio potpredsjednik Johnson. No, unatoč tome što je sve pomno isplanirao, u ključnom je trenutku izgubio hrabrost - napio se u hotelskom baru i noć je proveo lutajući ulicama te svoj naum nije niti pokušao provesti u djelo. Jedino Booth je svoj dio plana u potpunosti realizirao - smrtno ranjenog Lincolna prenijeli su u obližnju kuću, gdje je, ne dolazeći k svijesti, preminuo sljedećeg jutra, u 7 sati i 22 minute.
Tko je bio čovjek koji je ubio Lincolna?
Prije nego što je postao najomraženiji čovjek u Americi, John Wilkes Booth bio je omiljeni glumac iz najuglednije i najpoznatije američke glumačke dinastije tog doba. Bio je karizmatičan, naočit i talentiran, publika ga je obožavala, no, ispod te uglađene vanjštine krio se fanatičan, nepokolebljiv i strastven zagovornik ciljeva poraženog Juga, robovlasništva i bijele supremacije. Booth je Lincolna smatrao tiraninom koji je uništio južnjački način života. Njegov prezir prema predsjedniku bio je gotovo patološki - u pismima i svom dnevniku opisivao ga je kao "kralja" i "uzurpatora", ističući kako ga je "Bog učinio instrumentom njegove kazne". Bio je opsjednut slavom i time da ostavi svoj trag u povijesti, a kružila je i priča prema kojoj je dirigent orkestra u kazalištu Ford te kobne večeri čuo kako Booth, tijekom pauze, mrmlja: "Kada zauvijek napustim pozornicu, bit ću najpoznatiji čovjek u Americi." Ta bizarna mješavina političkog fanatizma i narcisoidne želje da njegovo ime bude upisano u povijest, pretvorila ga je, iz kazališne zvijezde, u ubojicu predsjednika.
Nakon bijega s mjesta zločina, za Boothom i njegovim pomagačem, Davidom Heroldom, pokrenuta je potjera, jedna od najvećih u američkoj povijesti. Šume i močvare Marylanda i Virginije pretraživalo je tisuće vojnika Unije, a vlada je za Boothovo uhićenje raspisala nagradu od sto tisuća dolara. Oslanjajući se na mrežu simpatizera Juga koji su im pružali hranu, sklonište i medicinsku pomoć, Booth i Herold su punih dvanaest dana uspješno izmicati svojim progoniteljima.
S druge strane, nacija je tugovala. Lincolnov lijes putovao je vlakom kroz zemlju, a milijuni ljudi odavali su počast ubijenom predsjedniku. Čitajući članke u novinama, Booth je bio zaprepašten općom osudom njegova čina, čak i u južnjačkim novinama koje su za života prezirale Lincolna. Ogorčen, u svom je dnevniku tada zapisao - "Zbog onoga za što je Brut slavljen, mene, koji sam srušio većeg tiranina nego što su ga oni ikad poznavali, smatraju običnim koljačem."
Potjera za Boothom konačno je završila 26. travnja - vojnici su opkolili staju na farmi Richarda Garretta u Virginiji, u kojoj su se bjegunci skrivali. Herold se odmah predao, no Booth na predaju nije pristajao, pa su vojnici, kako bi ga istjerali, zapalili staju. U kaosu dima i plamena narednik Boston Corbett ispalio je hitac, a metak je pogodio Bootha u vrat, presjekavši mu leđnu moždinu. U zoru, tri sata nakon što su ga vojnici paraliziranog izvukli iz goruće staje, Booth je umro, a njegove posljednje riječi navodno su bile: "Beskorisno, beskorisno."
Uklete sudbine svjedoka
Pravda za ostale sudionike zavjere bila je brza i nemilosrdna. Vojni sud je krivima proglasio osmero ljudi, četvero je bilo osuđeno na duge zatvorske kazne, a Lewis Powell, David Herold, George Atzerodt i Mary Surratt, vlasnica pansiona u kojem su se urotnici sastajali, osuđeni su na smrt. Kazna vješanjem uslijedila je 7. srpnja 1865. godine, a Mary Surratt ušla je tada u povijest kao prva žena nad kojom je američka federalna vlada izvršila smrtnu kaznu. Ipak, njezina stvarna uloga u zavjeri i stupanj njezine krivnje ostali su kontroverzno pitanje koje i danas, više od stoljeće i pol kasnije, među povjesničarima izaziva brojne rasprave i podijeljena mišljenja.
Tragedija koja se dogodila tog kobnog 14. travnja nije bila samo prijelomni, povijesni događaj - mračne sjene nadvile su se i nad sudbine onih koji su se te večeri zatekli na mjestu zločina te su bili izravni svjedoci nezapamćene tragedije u predsjedničkoj loži kazališta Ford. Mary Todd Lincoln, koja je svjedočila ubojstvu svog supruga, nikada se nije oporavila od tuge te je na kraju, kratko vrijeme, provela u sanatoriju. Major Henry Rathbone, koji je pokušao zaustaviti Bootha, godinama kasnije, u napadu ludila, ubio je svoju suprugu Claru Harris, koja je u noći atentata sjedila s njim u loži, a potom je pokušao ubiti i sebe. Ostatak života proveo je u umobolnici. Osim neposrednih tragedija, nad živote aktera ove povijesne drame nadvila se i sjena gotovo bizarne ironije sudbine, što dodatno naglašava mračnu povezanost njihovih sudbina. Brat Lincolnova ubojice, Edwin Booth, također poznati glumac koji je ostao odan Uniji sjevernih saveznih država, nekoliko mjeseci prije atentata spasio je život Lincolnovom sinu, Robertu Toddu Lincolnu, izvukavši ga s tračnica, neposredno prije naleta vlaka.
Otvori KEKS Pay
Kakvo demoniziranje poraženog i glorificiranje pobjednika. Lincoln je pokrenuo građanski rat u kojemu je poginulo 700.000 vojnika. Sa 2 milijuna vojnika je napao Jug koji se htio otcijepiti. Tiranin i hegemon kojemu su da opravdavaju krvoproliće koje je napravio poslije pripisali da je to napravio radi ukidanja ropstva na Jugu. Povijest pišu pobjednici.