– Uočila sam promjene raspoloženja. Non-stop je telefonirao. Oči su mu bile mutne, zjenice uske po mraku. Uvjeravao me da je to od dima u kafiću. Vjerovala sam mu. Jednu je večer došao izgubljen, nije mogao govoriti. Mislila sam da je pijan pa sam ga poslala u sobu. Iduću večer došao je isti, ali tada sam shvatila da ne smrdi po alkoholu. Pitala sam ga je li drogiran, a on mi je uzvratio: "Pa šta i da jesam!". Zamračilo mi se. Histerično sam ga lupala šakama, a on je samo stajao, kao vreća pijeska", tup i odsutan. Rekao mi je da to sam rješava s heptanonima. Riječi su to Ljubice Božić, majke bivšeg zagrebačkog ovisnika. Pokraj nje sjedi suprug Branko pa se ubacuje.
Kriza nikoga nije ubila
– Išli smo s njim na Vrapče pa u Vinogradsku bolnicu. Dali su nam heptanone koje sam držao kod sebe i davao mu kako nam je doktor rekao. Pojma nismo imali da to uopće ne pomaže. Mislio sam da ih popiješ i ozdraviš! Njemu ih nikad nije bilo dosta. Na koljenima me molio da mu dam deset tableta odjednom. Bio je u izolaciji jedno vrijeme, a kad mu je doktor dopustio izlaske iz kuće, bilo je gotovo. Onda smo čuli za Cenaccolo. Posjeli smo ga za stol i rekli da se mora prijaviti. Pobjegao je. Vratio se nakon tjedan dana. Kad smo krenuli na pripreme šmugnuo je kroz prozor. Ovaj put se vratio za dva mjeseca i ušao u Cenaccolo. Pobjegao je za mjesec dana. Tada je imao 20 godina – dodaje otac, a Ljubica nastavlja.
– Godinu dana nije prošao obrok koji nisam oplakala jer sam se bojala da je on gladan. Nisam se javljala na telefon jer me bilo strah da mi ne kažu da je mrtav. Katkad bi pokucao na vrata i molio: "Mama, daj mi jesti, gladan sam". Mislila sam da će mi srce puknuti od tuge, ali znala sam da će mu taj sendvič produžiti život na cesti na dva, tri dana. Nisam htjela sudjelovati u njegovu uništavanju nego ga prisiliti na liječenje. Rekla sam mu: "Sve imaš u Vrbovcu (Cenaccolo). Ja ti nudim dvorac (ovisnici su smješteni u starom dvorcu op.a), a ti odabireš ulicu". Kad sam zatvorila vrata urlala sam od boli, ali pred njim suzu nisam htjela pustiti. Kad mu je umro djed pojavio se na sprovodu. Cijela rodbina došla je k nama na zakusku, htio je i on, ali nisam mu dala. Mislila sam da ću umrijeti kad sam ga vidjela kako stoji sam na autobusnoj stanici, a mi svi doma – priča.
Božići su cijelo to vrijeme odlazili na sastanke s ostalim roditeljima ovisnika iz Cenaccola. I sami su se počeli mijenjati. Formalni vjernici postali su istinski. Branko je shvatio kakav je.
– General! Uvijek sam bio u pravu! Nitko kod kuće nije smio pisnuti. Urlao sam, psovao i udarao ako nije bilo po mom. Sjećam se da sam se otresao i na sina kad me kao mali znao pitati hoću li se igrati. Gurnuo sam ga i vikao šta me davi kad sam upravo došao s posla umoran. Što je najbolje, mislio sam da smo normalna obitelj. Imamo dva sina, oboje radimo, ništa nam ne fali – iskreno će Branko. Majka Ljubica je bila laka za "obraditi". Sinu nije znala reći "ne", držala ga je pod staklenim zvonom, i s njim razgovarala samo kad je bila raspoložena.
Sve su to malo pomalo počeli shvaćati. U međuvremenu, očajni jer je prošla godina otkako im je sin nestao, otišli su u Međugorje. Časna Elvira, osnivačica Cenaccola, koju su ondje sreli rekla im je: "Kad se vratite u Zagreb, potražite sina, recite mu da ga želim uza sebe i dovedite mi ga u Italiju". Stupili su s njim u kontakt i prenijeli mu poruku. Nije pomoglo. Rekao je da nema te zajednice u koju bi on ušao. Deset dana kasnije se javio. Predomislio se. Do Italije je izdržao uz pomoć tableta za smirenje. Kasnije su čuli da je imao vrlo tešku krizu što nije čudno jer je u zadnjoj fazi heroin uzimao svakih 15 minuta. Skinuo se, kaže Ljubica, na suho, uz kamilicu i ljubav ostalih u Cenaccolu. Ipak, kaže, njegova majka, kriza nikoga nije ubila, ali heroin je.
Nakon četiri godine je izišao, preselio se u gradić na obali gdje je živio idućih pet godina. Izliječenim ovisnicima se, naime, preporučuje da se ne vraćaju u isto okruženje. Sada živi s njima, radi, ima djevojku. Dok to pričaju, oči im blistaju, a osmijeh ne silazi s lica.
Svoje je mane prepoznao i bračni par Renata i Nenad Heinrich, no tek kad je kao kolateralna žrtva nastradao njihov maloljetni sin. Oni su, kažu, bili "luđaci"! Nenada, koji je zgrnuo hrpu novca prodajući izlete turistima, toliko je obuzela pohlepa, a ego poprimio takve visine, da su mu se, naspram njega, ostali činili vrlo "sitni". Prvenstveno njegova supruga koja se kod kuće birnula za njihovo četvero djece. Svađe među njima nisu prestajale. A onda se ona zainatila. Htjela mu je pokazati pa se ubacila u biznis. Prodavala je još uspješnije od njega što je pak Nenada frustriralo. Počeli su se natjecati čija će hrpica love biti veća. Renata, međutim, nije zamijetila da s njezina kupa novac nestaje. Kradom ga je uzimao njihov sin ni 15 godina star, koji je krenuo u medicinsku školu.
Godinama su zanemarivali činjenicu da dječak ima samo pedeset posto sluha. Umjesto da mu pomognu da se suoči s tim nedostatkom kako, među ostalim, ne bi imao problema u praćenju nastave, problem su gurali pod tepih.
– Nisam mogao prihvatiti ni da imam djecu, a kamoli da mi dijete ne čuje kao ostali – kaže Nenad. Nije se obazirao ni na profesore kad su mu rekli da njihov sin krade.
Od leda nema života
– Bahato sam im odgovorio da to ne krade on jer ja imam novca, a ako ga njihova škola treba, neka mi se slobodno obrate – priča Nenad. Osim što je krao, zaostajao je u nastavi, a ponašao se agresivno. – Vani je izišao normalan, a vraćao se krvav, stalno je bio neki cirkus – kaže Renata.
Počeo se družiti sa starijim huliganima koji su ga tražili da djeci ispred škole zavrće ruke i traži im deset kuna i slično. – Sjećam se da me jednom, kad sam kuhala pitao: – Mama, znaš li što je belgijski pendrek? Uopće nisam reagirala, ali nekoliko dana kasnije u torbi sam mu našla teleskopsku palicu i bokser – priča Renata. Vodili su ga u psihijatrijsku bolnicu u Kukuljevićevu, gdje su ga i zadržali deset dana nakon što je izvrijeđao liječnicu i razbio vrata. Nije im ni na kraj pameti bilo da se drogira. Ispao je pozitivan na opijate i travu. Jedno su mu vrijeme davali propisane tablete za smirenje, no nije im se sviđalo kako djeluju jer je od živahnog dječaka njhov sin postao biljka. Tada su se odlučili za Cenaccolo.
– Iako sam oduvijek pljuvao po crkvi i vjernicima, rekao sam mu: – Eto, vidiš kako sam očajan da sam čak i na crkvu spreman da te spasim – kaže Nenad, koji nije vjerovao da će zajednica pomoći dok nije upoznao don Stefana. Za razliku liječnika, on je, kaže, djelovao kao čovjek koji zna što radi. Kad je Stefanu rekao da njegov sin "još nije ni probao život", ovaj mu je odsjekao: "Probao je previše". Odlascima na sastanke roditelja i molitvom, nešto se u tom paru prelomilo. S druge strane, njihov sin je u zajednici četiri godine, preporođen. Otkrio je svoje talente, pleše, smiren je i sretan. Još nije izišao. Njihov brak je puno bolji. Nenad kaže da uči voljeti svoju ženu. Ozračje u njihovu domu prije je bila hladna. Oboje su glumili da su "cool" i da ih ništa ne dira što su zatim oponašala i djeca kojoj su materijalno sve omogućavali. Na kraju su ipak shvatili da, kaže Nenad, od leda nema života, a novac bez toplog srca ne znači ama baš ništa.
Nazoveš gore navedeni broj i svi tvoji problemi riješeni... I ovi ljudi su sumnjali pa su se na kraju uvjerili... Sto posto funkcionira... Postoji li možda kod nas kakav zakon koji zabranjuje prikriveno reklamiranje?